Naučno objašnjenje ovog pojma prvi je korak na putu izlječenja. Tako je ovdje bezvrijedan svaki dokaz i sud ukoliko se ne temelji na islamskim osnovnim značenjima i utvrđenim argumentima i pravilima, daleko od proizvoljnih mišljenja i običnih prenesenih glasina. Pored Kur’ana i Hadisa ničije mišljenje se ne uzima dokazom. Uzvišeni Allah kaže: “Ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet”(En-Nisa, 59).
“Sva prethodna, kao i savremena ulema se jednoglasno složila u tome da pod “obratite se Allahu” znači obraćanje Kur’anu i pozivanje na tekst Kur’ana”, a obraćanje Resulullahu je pozivanje na njegov Sunnet i praktičan život. U protivnom, bez ovih utvrđenih argumenata, neće se nijedan ekstremist osvrnuti na bilo koju fetvu ili tekst o ovome pitanju prekorivši svakoga koga optuži za pretjerivanje odbacivši navedene optužbe definišući ih preinačenim te obilježenim nazivima koji su neadekvatni za ovaj pojam (ekstremizam). Imam Muhammed ibn Idris eš-Šafiijj bio je optužen za “šiizam”. Bilo mu je teško zbog toga, ali reče: “Ako je šiizam ljubav prema Poslanikovoj porodici, neka onda posvjedoče Kur’an i Hadis da sam otvoreni šiija.” Ili kao što reče jedan dāija: Ako se pridržavanje Kur’ana i Sunneta smatra zaostalošću, onda me, Gospodaru moj, proživi na Sudnjem danu zaostalim, usmrti me zaostalim i proživi me u skupinama zaostalih na Sudnjem danu. Tačno i pecizno određivanje smisla danas poznatih i raširenih pojmova kao što su: zaostalost; nepopustljivost (el-džumūd); ekstremizam (et-tetarruf); pristranost (et-te’assub) i njima sličnih pojmova; veoma je važno kako se ovo pitanje ne bi zanemarilo i ostavilo na proizvoljnu upotrebu pojedincima kao i drugim ideološkim i društvenim strujama da ih one tumače onako kako to one hoće i znaju …
Ukoliko bismo napustili određivanje značenja vjerskog ekstremizma, običnim ljudima, da ga oni, sukladno svojim prohtjevima, tumače i određuju, izgubili bismo se među različitim tumačenjima povodeći se za njihovim prohtjevima. Kur’an o tome ovako govori: “Da se Allah za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i Zemlji i u onom što je na njima”(El-Mu’minun,71).
Dvije važne naznake
Ovdje bih se osvrnuo i ukazao na dvije važne stvari koje se moraju uzeti u obzir i kojima se mora posvetiti puno pozornosti, a te su:
Prvo, stepen vjerovanja pojedinca kao i društva u kome živi, igraju veliku ulogu u svemu tome, tj. da li će se pojedinac obreti u pretjeranosti ili ostati privržen umjerenosti.
Vrlo često ćemo primijetiti kako je neko veoma čvrst u vjeri jer je sredina u kojoj je odgojen bila krajnje privržena vjeri toliko da osjeća svaki propust i prijestup koji primijeti, do te mjere da se začudi ako čuje za muslimana koji izostavlja klanjanje noćnog namaza (nafile) ili ne posti dobrovoljan post, kao što nam odslikava ovaj stih:
“Sva dobra djela koja čine čestiti vjernici i vjernice na stepenu su loših djela kod onih koji su svojim dobrim djelima (hasenatima) postigli deredžu posebnih Allahovih U robova.”
Ovdje bih spomenuo Enesa ibn Malika, koji je jednom od tabiina koji su živjeli za njegova vremena rekao: “Bavite se nekim poslovima koji su tanji od dlake, a koje smo mi za vrijeme Poslanikova života uvrštavali u predostrožnost.” Komentirajući stihove poznatog pjesnika Lebida, h. Aiša je rekla:
“Allah se smilovao Lebidu, šta bi rekao da živi u ovom našem vremenu!” Dok je njen sestrić Urvet ibn Ez-Zubejr, živeći dugo poslije Aišine, r.a., smrti, znao reći: “Allah se smilovao Lebidu i Aiši; šta bi tek rekli da su živjeli ovaj naš zeman!”
– I nasuprot ovome, imamo muslimane koji malo znaju i malo prakticiraju islam. Usto, žive u sredinama gdje se otvoreno krši Allahov zakon, a i minimalno prakticiranje vjere smatra se ekstremizmom ili radikalizmom, pa tako, sve što je dalji od slijeđenja vjere i Pravog Puta, sve se više čudi i sve se više protivi vjeri i vjerskim obredima. Ili, što je još opasnije, nalazimo kako takav optužuje svakoga ko prakticira vjeru u svome životu i pazi na halal i haram.
Mnogi žive u arapskim sredinama i nose islamska imena, a razmišljaju na zapadnjački način, smatraju da je svako pridržavanje Allahovih naredbi – vjerski ekstremizam.
Kao što većina onih koji su zaneseni zapadnjačkim mišljenjem, kulturom i civilizacijom i običajima smatraju sve one koji primjenjuju islamski bonton prilikom jela, pića, odijevanja i ukrašavanja i sl. krajnjim ekstremizmom i pristrasnošću. Tako ćemo naći kako neki uzimaju puštanje brade kod mladića ili pokrivanje djevojke ekstremizmom u vjeri! Kao što se primjenjivanje Božijeg zakona i uspostavljanja države na islamskim osnovama u muslimanskim zemljama također osuđuje kao vjerski ekstremizam! Ili, pak, svako interesiranje za vjeru i vjerske svetinje te naređivanje činjenja dobra tamo gdje je to nužno primijeniti, kao i odvraćanje od hrđavog i zla ondje gdje se desi-uvijek bilo prokomentarisano kao vjerski ekstremizam te miješanje u lične slobode drugih! Ili, štaviše, nazivanje nemuslimana kafirima skoro se uvijek označavalo kao pristrasnost i ekstremizam, iako je osnov (temelj) vjerskog uvjerenja da je svaki vjernik (musliman) istinski sljedbenik svoje vjere, a svaki drugi sljedbenik bilo koje druge vjere je u zabludi.
Drugo, nije korektno optuživati čovjeka koji odabere jedno od fikhskih mišljenja, smatrajući ga ispravnijim i sigurnijim, bez obzira da li drugi to smatrali slabijim mišljenjem. Jer svaki čovjek je odgovoran samo za ono što vjeruje pa i onda kada to sam sebi oteža. Dovoljno je da smatra da je to bolje osim ako se ne radi o obaveznim dužnostima (fard, vadžib), jer takav se ne zadovoljava samo farzovima već se nastoji približiti Allahu i dobrovoljnim ibadetom.
Činjenica je da se ljudi razlikuju kada se radi o ovom pitanju. Neki ljudi olahko prihvataju vjerske obaveze, a neki to čine svom žestinom i privrženošću. Tako je bilo i među ashabima t. Neki su zastupali srednji stav, kao npr. Ibn Abbas, a bilo je i onih koji su zastupali nešto teži i pristrasniji stav kao npr. Ibn Umer t .
Dovoljno je muslimanu da prihvati mišljenje utemeljeno u jednom od priznatih mezheba ili utemeljeno na ispravnom idžtihadu koji se bazira na ispravnim vjerskim argumentima. Tako, ukoliko se nađe neki imam u mezhebima koji su prihvaćeni kod muslimana koji donose fetvu da je vadžib puštanje brade i zabranjuju njeno brijanje, da li sada ovakvo jedno mišljenje označiti kao ekstremno i nazvati ekstremistom onoga ko ga uzme za svoj stav u pogledu navedenog pitanja i postupi shodno datoj fetvi, jer je suprotno mom ili tvom mišljenju te mišljenju Zejda i Omera i ove današnje uleme?
Da li imamo pravo ometati nekoga u odabiranju jednog stava nad drugim ukoliko se to tiče njegovog života i njegovog pravca moralnog djelovanja, a takav ne ometa druge ljude? Nemali broj one prve kao i sadašnje uleme smatra obaveznim pokrivanjem svih dijelova tijela kod muslimanke osim njenog lica i šaka, potvrđujući taj stav ajetom: ” I neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje” (En-Nur, 31).
Za dokaze navode i hadise i praksu Poslanika. Ovakvo mišljenje dijeli i veliki broj ovdašnje uleme, od kojih sam i ja.
Međutim, nemali broj uvažene uleme tvrde kako su lice i ruke do članaka stidna mjesta (avret) te ih je zato vadžib pokriti i za to svoje mišljenje navode ajete i hadise. Ovo njihovo mišljenje uzimaju posebno oni iz Pakistana, Indije, Saudijske Arabije i zemalja Zaljeva. Oni su uputili poziv svim djevojkama koje vjeruju u Allaha i u Sudnji dan da prihvate nikab kako bi pokrili lice i da obuku rukavice da bi pokrile ruke.
– Da li ponižavati ili nazivati ekstremistom djevojku ili hanumu-vjernicu koja prihvati obaveznost pokrivanja lica te stavi nikab i to smatra dijelom svoje vjere? Ili ponižavati i pobijati čovjeka koji pozove svoju kćerku ili suprugu da prihvate ovaj mezheb pa to one rado prihvate, i da li takvog čovjeka možemo nazvati ekstremistom?
I, na kocu, imamo li pravo prisiljavati ovog, onog ili tu da se prođu jednog takvog uvjerenja te ih pozivati da ostave Džennet a da kupe vatru da bi nas zadovoljili i prihvatili naše mišljenje i na taj način pobjegli od naziva ekstremiste?
– Ili, slučaj sa zabranom muzike, pjesme i crtanja (likova) kao i slikanja, a što je u suprotnosti sa mojim i idžtihadom mnogih eminentnih učenjaka danas, ali se istovremeno podudara sa stavom prijašnje kao i ove današnje uleme .
Činjenica je da mnogo toga što se osporava “ekstremistima” ima svoju šerijatsku potporu u fikhu i našoj islamskoj tradiciji čiji su zagovornici mnogi ovdašnji učenjaci, koji, zastupajući svoj mezheb, pozvaše islamsku omladinu na slijeđenje njihovih stavova, a što naiđe na odziv iste omladine u želji i nastojanju da se dođe do Allahovog zadovoljstva i milosti, a bojeći se i udaljavajući od Njegove kazne- kao što je to npr. oblačenje specifične odjeće što se vjernica tiče, tzv. džilbab umjesto košulje i pantalona, ili nešto kraćeg džilbaba, iznad članka, te rukovanje sa ženama, i dr. Zato se ne možemo suprostavljati tim ljudima zato što su prihvatili određeno mišljenje videći u tome veću težnju ka Allahovom zadovoljstvu i naklonošću te pravilnike za njihovu vjeru i veću predostrožnost u postizanju Ahireta.
Stoga, nemamo pravo nikoga prisiljavati da napusti svoje mišljenje i zahtijevati od njega da prihvati neki drugi stav, već sve što možemo je da takvoga pozovemo mudro i na miran dijalog iznoseći mu za to dokaze, nadajući se da prihvati srednji pravac.
Autor: Dr. Jusuf el Qaradawi
Izvor: islam-iman.com
