Porodica Ramović živi u neuslovnoj baraci i već 11 godina nema struju

0
6

Rožaje – “On ne zna kako izgleda kada se u sobi upali svjetlo. Nikada nije gledao televiziju, a o kompjuteru da i ne pričamo”

Ljulzana (42) i Rešad Ramović (75) su u braku već 22 godine, od čega su polovinu proveli u mraku. Nemaju, kažu 1.500 eura koliko je potrebno da sprovedu struju do drvenog kućerka u kojem žive, sa svoje troje djece, sinom Seadom i kćerkama Selom i Senadom.

“Ljudi kažu “brak – mrak”, a mi smo to i bukvalno osjetili. Nemaština je učinila da od naše silne ljubavi ostanu samo čarke. Nemoćni da život imalo upristojimo i učinimo boljim, preostaje nam jedino da se svađamo” rekla je Ljulzana.

U braku su dobili troje djece, dvije kćeri i sina koji upravo ima 11 godina, tačno onoliko koliko Ramovići žive bez struje.

“On ne zna kako izgleda kada se u sobi upali svjetlo. Nikada nije gledao televiziju, a o kompjuteru da i ne pričamo. Jedna ćerka ima 19, druga 16 godina. One već pamte bolja vremena, bar su kao male gledale crtane filmove, ali njihov brat nije bio te sreće” sa ogromnom tugom u drhtavom glasu priča Ljulzana.

U Peći im ostalo sve

Ramovići su prije 14 godina pobjegli iz Peći. Sa rodnog ognjišta u surovu neizvjesnost. Proživljeli su, kažu, pravi pakao.

U početku nijesmo ni hranu imali. Jedno jedino ćebe kojim smo se svi pokrivali pozajmili smo. To je ujedno bilo i sve naše pokućstvo“Kada smo 1999. godine krenuli da bježimo iz Peći, bili smo u papučama. Osim onoga što smo imali na sebi, ništa više nismo ponijeli. Nisam stigla pelenu ćerki da promijenim, niti da ponesem bar jednu za usput, a kamoli šta drugo. Još tada smo znali da ćemo se namučiti, ali da nećemo imati struje, to nismo ni sanjali. U strahu smo napustili kuću koju su kasnije komšije Albanci zapalili. Nikada se nismo vratili na ognjište” rekla je Ljulzana.

Njihove nevolje su počele odmah po dolasku u Rožaje.

“U početku nijesmo ni hranu imali. Jedno jedino ćebe kojim smo se svi pokrivali pozajmili smo. To je ujedno bilo i sve naše pokućstvo. Onda smo otišli u kolektivni smještaj u Vakufu, gdje su nam humanitarne organizacije obezbijedile osnovno. Otuda smo otputovali u Plav, odakle smo 2001. godine ponovo došli u Rožaje. Počeli smo da živimo pod kiriju i da se hvatamo u koštac sa strahotama koje je život donosio” rekla je Ljulzana.

Siromaštvo donijelo i bolesti

Iako je tek ušla u petu deceniju izgleda bar dvadeset godina starije. Napatili su je problemi, siromaštvo, najviše bolest koju su oni donijeli.

“Mi nemamo ni frižider, ni šporet, ni svjetlo, ni televizor, ni radio, ništa. Imamo svijeća, zimi ih od tri sata palimo. Nekada nam treba i po pet komada za veče. Kada djeca imaju više da uče, 10 eura mjesečno samo za svijeće dajemo. Hrana nam se ljeti kvari, i to što imamo propadne od vrućine”, rekao je Rešad
“Da sam samo sve ove godine brinula kako ću djeci prirediti pristojan obrok, srce bi od majčinske brige prepuklo. Ali upravo zbog nje sam se trudila da izdržim, međutim, zdravlje mi je prilično načeto. Dodatno ga narušavaju težak život i svakodnevna patnja” rekla je Ljulzana.

Svakog mjeseca ona za lijekove mora da izdvoji 15 eura.

“Pokušavala je da ne pije te tablete, ali nismo mogli da je gledamo kako se pati. Jednostavno ne može bez njih” rekao je Ljulzanin suprug Rešad.

On je obolio od kičme i ne može da radi kako bi bar malo olakšao život svojoj petočlanoj porodici.

“Teško podnosim cijelu situaciju u kojoj se nalazimo. Već dvije godine nijesam izašao iz kuće. U Peći sam radio 31 godinu i ništa. Ne mogu godinama da skupim pare da odem da vidim imam li ikakvo pravo na penziju” rekao je Rešad.

Pet svijeća za jednu noć

Ramovićima najteže padaju noći.

“Poremeti nas ako djetetu treba samo jedna sveska. Često ni za hranu nemamo. Garderobu nikada ne kupujemo, već nam rođaci pomognu i daju”“Najteže podnosimo kada počne da se spušta mrak, posebno zimi kada već u sedam moramo da liježemo da spavamo. Nemamo šta da radimo, nećemo nigdje da idemo da bismo gledali televiziju, da vidimo šta se radi u svijetu. Onda tako legnem i mislim šta dalje” priča Rešad.

Od socijale koja iznosi oko 110 eura mogu samo da kupe hranu za pola mjeseca.

“Poremeti nas ako djetetu treba samo jedna sveska. Često ni za hranu nemamo. Garderobu nikada ne kupujemo, već nam rođaci pomognu i daju. Za knjige djeci skupljamo preko cijele godine, jer nam niko ne pomaže. Muka, iskreno da kažem. Zamislite kako je živjeti tolike godine bez struje. Vi što je imate i ne shvatate šta ona znači. Mi nemamo ni frižider, ni šporet, ni svjetlo, ni televizor, ni radio, ništa. Imamo svijeća, zimi ih od tri sata palimo. Nekada nam treba i po pet komada za veče. Kada djeca imaju više da uče, 10 eura mjesečno samo za svijeće dajemo. Hrana nam se ljeti kvari, i to što imamo propadne od vrućine” rekao je Rešad.

U sobi sa kišobranom

U dvosobnom drvenom kućerku prilično udaljenom od grada, pored mraka, Ramoviće muče i studen i voda. Krov koji ima samo svaku drugu dasku neprestano prokišnjava, pa je jedna od soba upotrebljiva smo ljeti, a zimi je preplavljena vodom. I u drugoj sobi prokišnjava, „ali je izdržljivije“.

“Kroz otvore dasaka probija zima. Skoro je nemoguće ugrijati takav prostor, ali ne možemo ništa. Čini nam se da bi sve bilo bolje kada bi makar svjetla imali, svjetlije bismo i na život gledali. Obraćala sam se predsjedniku Opštine, ali kaže da ne može da mi pomogne.

U Elektrodistribuciji kažu da ne mogu bez uplate da sprovedu struju. Niko nas ne gleda, niko ne razumije” zaključila je Ljulzana.

(Vijesti)

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.