“sandžak” – Poslije osmanaest punih godina (počev od 1993.), i dalje se odvija maratonski montirani sudsko-politički proces protiv uglednih Bošnjaka, i ne nazire se kraju. Taj proces se, jednom riječju, može nazvati apsrudom nad apsurdima. Pitamo se zašto aktuelni ministri iz Sandžaka, kad su pristali da budu članovi srpske Vlade, nisu svojim djelovanjem i zahtjevima stavili tačku na ovaj politički proces, već su zatvorili oči. S druge strane, od dvadesetčetverice optuženih, koji su na zvjerski način prebijeni u novopazarskom i kraljevačkom zatvoru od posljedica batinjanja, preselili su na Ahiret Ibrahim Faković (1995) i prof. Hajriz Kolašinac (1999).
Danas su u teškom zdravstvenom stanju Hodo Jakupović i Zuhdija Hodžić, i nalaze se na bolesničkoj postelji. Prema mišljenju mnogih, ovo je prilika da čitav narod Sandžaka ustane u odbranu ovih optuženih rodoljuba, koji nisu ni prema režimu ni prema narodu napravili nikakvo krivično djelo, Samo se diže prašina u javnosti kako bi beogradske vlasti zamaglile oči međunarodnim subjektima, skrećući im pažnju s datih obaveza na probleme u Sandžaku, a nedužni optuženi – Fadilj Ugljanin, Hajro Aljković, Džemal Etemović, Šefćet Gračanin, Mustafa Alić, Hodo Jakupović, Adem Hasić, Šefkija Rašljanin, Safet Zilkić, Rifat Dupljak, Nedžib Hodžić, Hajriz Fejzović, Zuhdija Hodžić i Mirsad Hodžić – umjesto da budu zaštićeni i obeštećeni, danas preživljavaju teške trenutke, iščekuju novo suđenje. Pitamo se, dokle će u Srbiji postojati politički sudovi, a sandžački političari ćutati kao zaliveni!
U reviji Sandžak, broj 70., od 1. februara 1996. g., na str. 5, u rublici Harf glavnog urednika, dakle prije ravno petnaest godina, pisao sam o Novopazarskom sudskom procesu koji je tada bio pred raspletom, jer je Vrhovni sud Republike Srbije u Beogradu ukinuo presudu Okružnog suda iz Novog Pazara, rješenjem: KŽ I 491/95. Tada je optuženima ukinut pritvor i omogućeno da se brane sa slobode.
Ovo će biti posljednja šansa za advokate, koji će formulirati jednu glasovitu završnu riječ, retoričkom vještinom o montiranim procesima u jednoj zemlji tunguziji, koja ne poštuje elementarna ljudska prava, čiji poslanici i ministri zatvaraju oči pred zakonima, za koje podižu (ne)svjesno prljave prste i zatvaraju oči, kako ti isti zakoni jedu ljude u Sandžaku. Malo je jednom reći sramno! Takva zemlja nema prava ni etiku. Takva zemlja nema ni parlament ni sudove, u njoj samo postoje politički sudovi. Dok pišemo ovaj tekst, dipl. ecc. Fehim Hasanović kaže sljedeće: “Ovakva presuda i rješenje trebaju izazvati čitav sandžački narod da digne glas protiv nepravdi koji se čine prema nesretnicima, bošnjačkim intelektualcima, koji ni poslije osamanest godina ne mogu mirno ni zaspati ni umrijeti, a krivica im se iz dana u dan uvećava samo zato što su Bošnjaci…”
Dakle, prošlo je punih petanest godina, a Novopazarski montirani proces nije mrdnuo s mjesta. Pitam vas, šta ste vi uradili za ove nesretnike i dokle će u Sandžaku sve biti montirano po odlukama tajnih grupa, koje nastoje sve građane ove regije držati kao taoce. Koja je razlika između Hitlerovog fašizma i onoga što se događa Bošnjacima Sandžaka danas? Razmišljaj te! Upitajte se da li ste slobodi? Treba li vam suduti za sve Nade Kasapović, samo zato što se Bošnjaci.
Autor: Šefket Krcić
Kadija te tuži, kadija ti sudi!!!
Ne mogu a da ne podsjetim da je srpski ministar za ljudska i manjinska prava a u našem narodu poznat kao izdajnik bio Rasim Ljajić koji NIKADA nije pokrenuo pitanja ugrožavanja ljudskih prava naroda kojem on pripada a znamo da je devedesetih godina bilo desetine i stotine zločina u Sandžaku od premlaćivanja ljudi do ubijanja i otmica iz voza,autobusa…Ali zato se taj srpski ministar i te kako borio za ljudska prava porodica haških zatvorenika i begunaca.Takođe i drugi srpski ministar Ugljanin Sulejman u narodu poznat kao izdajnik takođe nikada nije ništa učinio za ljude za čiju je sudbinu direktno i on kriv.