Pokušaj osjemenjivanja truhle legende Mustafe Spahića u truhlom Filipovom “Stavu” bez obraza i bez stava

A (t)ko bi drugi nego Filip Mursel Begović. On je i doveden, pardon, poslan u Sarajevo da zameće kavgu među Bošnjacima, da pali fitnu među ulemom i da širi beznađe među narodom. On brani Mustafu Spahića!? I to od koga? Bilo bi dobro da ga brani od njega samoga, jer Mustafa Spahić najviše nanosi štetu samome sebi svojim prizemnim diskursom i kočijaškim manirima.

No, Filip, kao i Vildana, brani Mustafu Spahića od muftija i sabornika Islamske zajednice, koji su, konačno, shvatili da se sa tom sortom ljudi nema fajde prepucavati preko medija, već slučaj Mustafe Spahića treba rješavati institucionalno, baš onako kako “legendarni” Mujki moralizira svima, osim sebi, kako su ustanove Islamske zajednice neupitne i da svi bez razlike moraju poštivati ustanove Islamske zajednice osim njega i njegovih mu prisnih jarana. Oni su izuzetak od svih priznatih normi društva i od svih institucija, kako nekada tako i sada. S tom razlikom što su se te društvene norme u komunističkom režimu morale poštivati, u protivnom – slijedila je “adekvatna” kazna. Danas usvojene, poznate i priznate norme lijepog ponašanja i lijepog govora u javnosti se ne moraju poštivati.

U haosu javne riječi nema ni reda ni poretka. Sve je dopušteno, pa i ono što drugoga vrijeđa i ponižava.    

Ali, Filipa Mursela Begovića, kao ni Mustafu Spahića, ne obavezuju nikakve norme ni lijepog ponašanja ni lijepog govora-pisanja, pa je, onda, bilo i za očekivati da se “legenda” Mustafe Spahića iznova, ne znamo po koji put, osjemenjuje da ne bi skroz istruhla. Ali, očito je da joj (legendi) nema više oporavka, jer su joj se od silne zagađenosti iznutra sve žile osušile. 

Zar se iko, a posebno Mustafa Spahić, može pozivati na svoju žrtvu pored živih, preživjelih, žrtava genocida, ne samo u Srebrenici, već u cijeloj Bosni.

Mustafa Spahić je tu svoju zatvorsku žrtvu višestruko ne samo naplatio, već mu se ona višestruko preplatila, pa se čovjek zdrave pameti i zdravog morala pita kako ga nije stid da se na tu svoju legendarnu žrtvu poziva pored majke, Prijedorčanke, Have Tatarević, čija je žrtva šest sinova? Uporedite to sa žrtvom, “legende”, Mustafe Spahića i sa dobitima koju je imao od toga? Majka Hava nije nikada ni tražila ni dobila ikakvu satisfakciju za tu svoju žrtvu, već je morala zimi odlaziti u Njemačku, jer nije imala šta naložiti, a u ljeto bi se vraćala u svoju skromnu kućicu kod Prijedora.   

Ako to znamo onda se pitamo: kako Mustafu Spahića nije stid da govori o svojoj žrtvi, preko Filipovog megafona, nakon toliko ubijene djece u Sarajevu (1.600)? Kako ga nije sramota pred Bogom i svijetom da, pozivajući se na tu svoju žrtvu, uzima sebi pravo da vrijeđa, ponižava, omalovažava nikog drugog do muftiju Islamske zajednice, kojem je reisu-l-ulema dao muraselu, kao časnom, poštenom i uglednom alimu u vjeri i moralu? I umjesto da se javno izvini, muftiji zagrebačkom i bivšem muftiji sandžačkom za neprimjeren govor u neprimjerenim novinama, zatraži halala, Mustafa Spahić je angažirao truhlog urednika “Stava”, bez obraza i bez stava, da mu pokuša osjemeniti njegovu truhlu legendu, pa da bude iznova junak-žrtva za nove naplate i za nove udružene gibetske poduhvate.

No, ovoga puta su devet punopravnih sabornika Sabora Islamske zajednice i dvojica legalnih i legitimnih muftija i predsjednika Mešihata iz Zagreba i Novog Pazara preduhitrili “legendu” Mustafu Spahića i njegovog mu ahbaba Filipa Mursela Begovića, pa najavljeno spinovanje „neće da može“ proći.

Dosta je bilo lažnih legendi, lažnih junaka, lažnih učenjaka, lažnih zaštitnika islama, muslimana i Islamske zajednice.

Došlo je vrijeme da se Pandorina kutija otvori, pa neka se iz nje ispari sav šejtanski pogani dim. 

Jedino tako je moguće očistiti Islamsku zajednicu od Mujkijevog gibetluka i fitneluka, koji traje više decenija.   

Što je dosta, dosta je.

No, nije ovdje riječ o moralno i psihički manijakalnoj osobi koja samoinicijativno djeluje.

Mustafa Spahić je jedan od članova zloglasne grupe Fikreta Muslimovića, inače oficira KOS-a, koji svu antibosansku i antibošnjačku neprijateljsku djelatnost vrši sa visokih pozicija u državnom aparatu. 

Specijalni zadatak ove grupe je diskreditacija svakog iole bitnog Bošnjaka koji im se nalazi na putu uspostave nepremostivog jaza između Bošnjaka Bosne i onih izvan njenih granica sa konačnim ciljem svođenja države i svih nacionalnih institucija na fildžan džamahiriju, koja bi se zaokružila na bošnjačkom  dijelu Federacije, čime bi se sva politička, privredna i cjelokupna nacionalna energija i svi procesi mogli kontrolisati od strane današnje dominantne vladajuće političke oligarhije.

Zato se muftijama Zukorliću i Hasanoviću ne može oprostiti što su ustrajali u očuvanju jedinstvene nadgranične zajednice čime je ostvarenju plana FDZ zadat, sva prilika, smrtonosni udarac.

Zukorlićeva kandidatura za reisu-l-ulemu predstavlja glogov kolac u grudi ovoj grupi koja bi nastavila kontrolisati Islamsku zajednicu preko monopola koji im je bio na dohvat ruke. 

Dr. Zukorlić je tokom predstavljanja svog programa uspio izuzetno kvalitetno i nadasve efikasno formulisati originalan koncept organizovanja i vođenja Zajednice u 21. stoljeću, koji predstavlja svojevrsnu presudu nečasnim nakanama.

Jedina referenca na kojoj kvazi intelektuakac Mujki više od tri decenije egzistira u svojoj klevetničkoj misiji jeste zatvorenik komunističkih vlasti, što bi trebalo značiti disidentnost i određeni moralni i idejni kvalitet. 

No, ovdje je riječ o drastično drugačijem slučaju. Po modelu štokholmskog sindroma, žrtva se pod mukama zaljubila u dželata, pa danas u atmosferi postkomunizma M. Spahić sve komustičke metode u mišljenju i djelovanju primjenjuje protiv svih koji se nađu na putu nečasne misije njegove grupe.

Čir je pukao, valja ga počistiti.

Autor: Dr. Admir Muratović