Prijepolje – Da li će uskoro biti pokrenute, početkom oktobra prošle godine potpuno ugašene mašine i skinuta paučina sa razboja u proizvodnim pogonima Tekstilnog kombinata ‘’Ljubiša Miodragović’’ u Prijepolju, nekadašnjem vodećem preduzeću tekstila, vojne opreme i odjeće kao i nosioca razvoja ovog kraja, koji je u svojim ‘’najboljim’’ godinama zapošljavao i oko 3.200 radnika, znat će se krajem ovog mjeseca nakon aukcije, zakazane za 29.januar, na kojoj će biti ponuđen na prodaju stopostotni kapital kojim trenutno raspolaže ova firma.
Od prije godinu i po dana, nakon poništene i neuspjele privatizacije, preduzeće se nalazi u vlasništvu Akcijskog fonda Republike Srbije. Početna cijena za prodaju bivšeg giganta u tekstilnoj proizvodnji sa velikim brojem radnih pogona iznosi 373.536.000 dinara.
Budućeg kupca koji se odluči za vlasništvo nad prijepoljskim Tekstilnim kombinatom na kapiji može dočekati samo desetak radnika, jer upravo sada kroz proizvodne hale i pogone toliko šeta ukupno zaposlenih koji se bave poslovima fizičkog obezbjeđenja, čuvanja i imovine i održavanja. Nekoliko stotina radnika u posljednje tri-četiri godine pognutih glava, u velikom broju u zrelom radnom dobu, uz pomoć socijalnih programa izašlo je iz kruga fabrike, svesni da će proći dosta vremena pre nego što ponovo neko od njih začuje dobro poznati zvuk razboja.
U decembru 2006. godine ovo preduzeće kupili su ‘’Beokoton’’ iz Beograda i ‘’Raška Promet’’ iz Lazarevca. Već posle godinu dana pojavili su se prvi štajkovi zaposlenih zbog neredovnih plata, da bi Agencija za privatizaciju u junu pretprošle godine raskinula ugovor o prodaji Kombinata, koji je nekada bio izvor prihoda za četvrtinu stanovništva opštine Prijepolje, kada je istovremeno i poništena privatizacija zbog toga što se tadašnji vlasnici nisu pridržavali osnovnih obaveza koje su prihvatili prilikom kupovine fabrike.
– To vrijeme kada je fabrika bila ‘’plava’’ od prisustva nekoliko hiljada radnika i kada je cio grad znao i osjećao da je u Kombinatu bila plata, teško da se može zaboraviti. Bilo je to vrijeme elana i snage, volje i htjenja da se uradi više i bolje. U takvoj atmosferi smo stvarali i razvijali fabriku, priča danas Nezir Kahrović, jedan od najstarijih radnika Kombinata koji je daleke 1951. godine, na poziv prvog direktora Nikole Kosovca, prešao iz Užica u rodno Prijepolje. Danas kada prolazim kroz Kolovrat, gdje je nekada bila smještena i punim kapacitetom radila gotovo cijela prijepoljska industrija, osećam razočarenje kada vidim zatvorenu kapiju preduzeća i pogone bez ijednog radnika, dodaje Kahrović.
– Kombinat je puni radni vijek bio moja druga kuća. Svakoj novoj mašini, svakom pogonu, radovali smo se kao mala djeca. Na to smo gledali kao kad se u kući ‘’ponovimo’’, kada kupimo nov šporet, televizor ili tepih. Ranije se vodila daleko veća briga za imovinu, što danas nije slučaj, a bilo je i više odgovornosti, ističe Radosav Milićević, penzioner prijepoljskog Tekstilnog kombinata i izražava nadu da bi budući kupac mogao ubrzi ponovo pokrenuti mašine u predionici ili tkačnici, jer za osnovni uslov – kvalifikovane radnike ne bi morao da brine. U Prijepolju ih ima dovoljno i za nekoliko tekstilnih preduzeća.
Izvor: Danas.rs/Dodaci/Sandzak
