Plenković: Oluja spriječila nove Srebrenice; Dačić: Anstisrpska histerija

10
19

Hrvatski premijer Andrej Plenković kazao je da je operacija “Oluja” 1995. godine značila i strateški preokret odnosa u Bosni i Hercegovini, što je izazvalo reakciju iz Vlade Srbije.

Ta operacija spriječila je nove Srebrenice te je zahvaljujući “Oluji” došlo do postizanja Daytonskog i Pariškog sporazuma, kazao je Plenković na obraćanju tokom polaganja vijenaca na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Na ovu izjavu oštro je reagirao prvi potpredsjednik Vlade Srbije i ministar vanjskih poslova Ivica Dačić. Kazao je da se tako ne grade dobrosusjedski odnosi, već “povampiruje antisrpska histerija u Hrvatskoj”.

“O kakvoj velikosrpskoj politici govori hrvatski premijer Plenković, kada je Hrvatska proterala vise od 250 hiljada i ubila više hiljada svojih građana?”, pita Dačić i tvrdi da je srpski narod bio konstitutivni narod Hrvatske, i da su Srbi na toj teritoriji živjeli stoljećima, a danas ih ima manje od pet posto.

“Posebno je licemerno tvrditi da su time sprečili novu Srebrenicu, što znaci da su unapred ubijali svoje građane, Srbe iz Hrvatske”, naveo je Dačić u izjavi dostavljenoj Tanjugu.

U međuvremenu, Vlada Hrvatske je na svečanoj sjednici u Kninu donijela niz zaključaka kojima se želi ekonomski pomoći Kninu kako bi se spriječio odlazak stanovnika iz toga grada, povećao kvalitet života i poboljšala saobraćajna povezanost toga grada.

Dan uoči proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, Vlada Hrvatske u petak u Kninu održava posebnu, tematsku sjednicu koja je velikim dijelom posvećena tom gradu i problemima stanovnika Knina i Šibensko-kninske županije.

Plenković je ranije rekao da će pola sjednice Vlade u Kninu biti posvećeno raznim projektima važnima za taj grad i Šibensko-kninsko županiju te kako će biti potpisano 14 ugovora u vrijednosti više od 180 miliona kuna.

Čestitke hrvatskom narodu

Hrvatski premijer je u povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja uputio čestitku hrvatskom narodu, naglasivši da je domoljublje hrvatskih boraca Hrvatsku dovelo do nezavisnosti i međunarodnog priznanja.

“S ponosom se prisjećamo veličanstvene vojno-redarstvene operacije Oluje kojom je oslobođen najveći dio tada okupiranih područja Republike Hrvatske. Oluja je označila pobjedu u Domovinskom ratu i konačni poraz politike velikosrpskog Miloševićevog režima te su stvoreni preduvjeti za promjenu strateškog odnosa snaga u BiH koji su doveli do Dejtonsko-pariškog mirovnog sporazuma”, podsjetio je Plenković.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je u svojoj čestitci povodom Oluje istaknula da je 5. august 1995. jedan od najvažnijih dana u hrvatskoj historiji.

“Peti kolovoza 1995. jedan je od najvažnijih dana u hrvatskoj povijesti, dan kada smo pod vodstvom našega prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana blistavom vojnom pobjedom okrunili svoju višestoljetnu borbu za nacionalnu slobodu i državnu neovisnost, potvrdili svoj međunarodni položaj i osigurali demokratski razvoj našem društvu. Taj veliki dan ispunjava nas ponosom, ali ujedno nas i obvezuje na ustrajnost u izgradnji države u kojoj će svaki naš građanin u punoj mjeri ostvarivati svoje životne težnje i pridonositi općem dobru”, istaknula je predsjednica u čestitki.

Predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković je u svojoj čestitci istakao kako Hrvatska slavi pobjedu vojske, policije i cijelog hrvatskog naroda izvojevanu u akciji Oluja za državu, slobodu i demokratiju.

“Oluja je bila odlučujuća bitka, koja je hrvatskom narodu nakon pet godina velikosrpske agresije donijela mir i slobodu, spojila Hrvatsku u cjeloviti državni prostor i potvrdila oslobodilački karakter Domovinskog rata, njegovu legitimnost u obrani svojeg naroda, države i njezina nacionalnog identiteta”, navodi Jandroković.

Čestitke povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, te Dana hrvatskih branitelja uputio je i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.

On je istakao važnost zajedništva, solidarnosti i pravednosti kao okvira koji “daje sigurnost, uklanja neplodne konflikte, omogućuje pozitivno ozračje u kojem do izražaja mogu doći svi naši potencijali , u kojem će naša mladost, u svojoj Domovini, realizirati svoje ambicije i svoje snove”.

“Slobodu, samostalnost, neovisnost, i, u konačnici, mogućnost da u miru i u demokratskom ambijentu gradimo svoju zemlju, dugujemo prije svega našim braniteljima i njihovoj velikoj žrtvi. Taj dug nas obvezuje da budemo dostojni njihova djela, da sve svoje snage, znanje i energiju uložimo u stvaranje prosperitetne i uspješne Hrvatske, da naraštajima što dolaze ostavimo zemlju koja se ne boji izazova i koja na njih ima prave odgovore”, istaknuo je Bandić.

Ranije u petak državni vrh Hrvatske položio je vijence i zapalio svijeće na zagrebačkom groblju Mirogoju.

U izaslanstvu su bili predsjednik Vlade Hrvatske Andrej Plenković, predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković i izaslanica predsjednice Hrvatske Maja Čavlović.

Krivična prijava i izvinjenje

U međuvremenu, udruženje Documenta podnijelo je krivičnu prijavu hrvatskom državnom tužilaštvu protiv nepoznatog počinioca za zločine tokom akcije “Oluja” i nakon nje u okolini Knina kada je ubijeno deset srpskih civila.

Podsjećaju da su državna tužilaštva u Hrvatskoj za ratne zločine tokom “Oluje” i nakon nje, podigla tek tri optužnice, a sudovi do sada donijeli dvije pravosnažne presude. U isto vrijeme, okupilo se 20-ak članova predstavnika veteranskih udruženja iz Domovinskog rata nezadovoljnih podnošenjem krivične prijave.

”Podnijeli smo kaznenu prijavu zato što se u Hrvatskoj prije svega naglasak stavlja na pobjedu i samo na činjenicu da su se nakon provedene akcije mogli u svoja sela i mjesta vratiti svi oni koji su bili prognani nakon etničkog čišćenja 91 do 95. a u sjeni ostaju sudbine svih onih koji su ubijeni, čije su kuće zapaljene i onih koji su mjesecima od početka akcije i nakon nje do sredine studenog stradali”, istakla je Vesna Teršelić, predstavnica udruženja Documenta.

Istovremeno, Inicijativa mladih za ljudska prava uručila je beogradskoj Suzi peticiju izvinjenja za kršenja ljudskih prava za vrijeme i nakon Oluje.

Peticijom “Isprika žrtvama Oluje“, koja je predana u četvrtak, građani pozivaju i Vladu Hrvatske da uputi izvinjenje za sva kršenja ljudskih prava počinjena za vrijeme i nakon operacije Oluja, a do sada je prikupljeno više od 600 potpisa.

Izvor: Al Jazeera i agencije


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Plenković: Oluja spriječila nove Srebrenice; Dačić: Anstisrpska histerija


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

10 KOMENTARI

  1. I na kraju, i ja, kao svjedok i očevidac “Oluje”,
    dete u onoj nepreglednoj koloni izbeglica koja se
    povlačila prema Dvoru na Uni, imao sam, na
    žalost, pored svih ostalih nevolja, prilike da vidim
    poginule, mada sam više puta zakretao glavu da
    ne vidim. Prvi put je to bilo 7. avgusta kod sela Brezovo Polje, gde su nas napale Dudakovićeve
    muslimanske snage, i gde su se na kraju posle
    duže žestoke borbe muslimanski vojnici povukli
    jer je našima stigla pomoć. Tada sam video da
    neko okrvavljeno telo leži u nekoj paprati, u
    blizini jedne jaruge gde smo se bili sakrili od muslimanskih vojnika, ali sam brzo zakrenuo
    glavu u stranu, i uopšte ne znam da li je to bio
    civil, da li muslimanski vojnik, čak ne znam ni da
    li je u pitanju muško ili žensko, staro ili mlado. U
    Dvoru na Uni 8. avgusta, tokom borbi sa HV za
    prelaz u RS, nisam mogao proći a da u samom centru grada ne vidim leševe dvoje starijih civila,
    muškarca i žene. Nisam mogao da ih ne vidim, jer
    su ležali pored same glavne ceste. A kad smo već
    došli do samog “mosta spasa” na Uni, pred
    prelazak u RS uveče toga dana, levo od ceste, u
    blizini mosta, vidio sam leš jednog hrvatskog vojnika poginulog u borbama koje su se vodile
    blizu mosta, ležao je licem prema zemlji, i puška
    pored njega. Ovo je poslednji poginuli kojeg sam
    vidio u “Oluji”. Što se tiče ranjenih, video sam
    jednog. Bilo je to istog tog dana u Dvoru na Uni,
    tokom borbi, kad smo se sklanjali u jednu kuću ispred hrvatske puškomitraljeske vatre sa tavana
    neke kuće u centru. Do te kuće u koju smo se
    sklonili bio je neki lokal, sav izrešetan, i kod
    stepenica sam vidio ranjenog hrvatskog vojnika
    gde leži naslonjen na jednu ruku i doziva u
    pomoć. Šta je s njim posle bilo ne znam, jer kad je onaj hrvatski puškomitraljez ušutkan granatom
    iz jednog našeg tenka, i kad smo izišli iz kuće,
    onog ranjenog hrvatskog vojnika više nije bilo
    onde, samo lokvica krvi tamo gde je ležao pored
    stepenica. Ovo je onoliko koliko sam ja vidio što
    se tiče poginulih i ranjenih, odnosno ove nisam mogao izbeći a da ih ne vidim…

  2. Ovo su neke od brojnih srpskih žrtava okom
    akcije “Oluja”, neki slučajevi sa Korduna –
    ograničio sam se isključivo na Kordun – koji su
    meni poznati. Počeću najprije sa rođenom tetkom
    moje majke, babom Ljubom kako smo je zvali,
    koja je poginula na izlazu iz Gline prema Roviškoj nešto posle ponoći 7. avgusta 1995. godine od
    hrvatske granate (samo par sati ranije ja sam
    prošao ovim istim pravcem, samo što HV još nije
    bila prodrla tako blizu pa nije bilo granatiranja
    izbjegličke kolone, a ostatak moje porodice
    prošao je neposredno pre njene pogibije). Ona je, po svedočenju očevidaca, sedela na traktorskoj
    prikolici u kojoj je bilo još naroda, a traktor
    “ferguson” je vozio jedan od njenih komšija, kad
    je u blizini ceste pala hrvatska granata i jedan
    geler je babu Ljubu pogodio u glavu i ubio je na
    licu mesta. Nisu imali kad ni da je sahranjuju jer je kolona bila pod stalnom vatrom HV. Ovo je
    ujedno jedini primer iz moje bliže i dalje rodbine
    da je neko je stradao u “Oluji”. Ali stradali su
    mnogi drugi, naročito na “cesti smrti” Glina-Dvor
    na Uni. Bračni par Filipa i Milku Mlađan, oboje
    starce preko osamdeset godina, na toj su cesti zaklali muslimanski vojnici iz Dudakovićevog
    Petog korpusa, koji su 7. i 8. avgusta neprekidno
    napadali na ovu cestu iz pravca Bosne. Dan uoči
    njihove pogibije (a zaklani su 7. avgusta) ja sam
    ovo dvoje staraca vidio u Vilinom Križu. Njihovi
    posmrtni ostaci ekshumirani su i sahranjeni pre par godina. Muslimanski vojnici su, između
    ostalih, istoga dana na toj cesti ubili i nekog
    Vladu Vučkovića, zvanog Šalčina, iz Lapovca.
    Starac nije hteo da siđe sa svog traktora, na što
    su muslimanski vojnici hteli da ga prisile, i onda
    ga je jedan od njih ubio iz pištolja. Neki od srpskih izbeglica su na ovoj cesti izvršili
    samoubistvo da ne padnu živi u ruke
    muslimanskim vojnicima. Tako je, npr. neki
    Ljuban Sikirica (koga sam takođe vidio u Vilinom
    Križu dan pred pogibiju), mladić skoro potpuno
    gluv zbog čega nije ni bio u vojsci, opkoljen grupom muslimanskih vojnika, pucao iz pištolja
    sebi u glavu, što je, sakrivena u obližnjem grmu
    sa još jednom ženom, komšinicom, posmatrala
    njegova majka. One su u tom grmu i prenoćile, a
    sutradan ujutru, pre nego su nastavile put prema
    Dvoru na Uni, majka je poslednji put poljubila mrtvog sina i tu su ga ostavile prekrivenog
    belom plahtom. A neki Pero Duduković iz sela
    Točak se iz istog razloga kao i Ljuban raznio
    ručnom bombom, prethodno se zamotavši u
    ćebe. Hrvatska pak vojska je (govorim o onom
    što je meni poznato na Kordunu) u Čatrnji pobila šestočlanu srpsku porodicu i leševe im poslagala
    na gomilu, a onda su ubili i njihovog psa pa ga
    stavili na vrh gomile. Jednoj babi iz Arara su
    hrvatski vojnici motornom testerom odrubili
    glavu. Hrvatski vojnici su u selu Crno Vrelo
    odsekli glavu i nekom starcu Vasanu Obradoviću pa su glavu stavili u njegovu kuću pored prozora
    da “gleda” kroz prozor. Neuobičajen zločin
    dogodio se u selu Veljun. Naime, neki Milan
    Vujičić bio je oženjen Hrvaticom sa kojom je
    imao jednu ćerku. Nakon izbijanja rata 1991.
    godine Milan je sa ženom i ćerkom živeo u Krajini. Za vreme “Oluje”, nakon ulaska HV u selo Veljun,
    Milanova žena i ćerka zatekle su se na Veljunu, u
    kući Milanova brata Gojka, i uveče dođe brat
    Milanove žene, Hrvat,pripadnik HV, i zakolje
    rođenu sestru i netjakinju, djevojku od
    petnaestak godina. Kao žrtva “Oluje” na Veljunu može se smatrati i neki starac Milan Mihajlović,
    koga je ranila hrvatska granata tokom
    granatiranja Veljuna i koji je od posljedica
    ranjavanja preminuo u Beogradu godinu dana
    nakon “Oluje”. Dovde sam govorio o civilima
    žrtvama “Oluje”, a od stradalih boraca ja lično znam samo za nekog Perišu, mladića od 26-27
    godina, koji je poginuo u borbama oko Perjasice
    prvog dana “Oluje”, tj. 4. avgusta.

  3. I na kraju, i ja, kao svjedok i očevidac “Oluje”, dete u onoj nepreglednoj koloni izbeglica koja se povlačila prema Dvoru na Uni, imao sam, na žalost, pored svih ostalih nevolja, prilike da vidim poginule, mada sam više puta zakretao glavu da ne vidim. Prvi put je to bilo 7. avgusta kod sela Brezovo Polje, gde su nas napale Dudakovićeve muslimanske snage, i gde su se na kraju posle duže žestoke borbe muslimanski vojnici povukli jer je našima stigla pomoć. Tada sam video da neko okrvavljeno telo leži u nekoj paprati, u blizini jedne jaruge gde smo se bili sakrili od muslimanskih vojnika, ali sam brzo zakrenuo glavu u stranu, i uopšte ne znam da li je to bio civil, da li muslimanski vojnik, čak ne znam ni da li je u pitanju muško ili žensko, staro ili mlado. U Dvoru na Uni 8. avgusta, tokom borbi sa HV za prelaz u RS, nisam mogao proći a da u samom centru grada ne vidim leševe dvoje starijih civila, muškarca i žene. Nisam mogao da ih ne vidim, jer su ležali pored same glavne ceste. A kad smo već došli do samog “mosta spasa” na Uni, pred prelazak u RS uveče toga dana, levo od ceste, u blizini mosta, vidio sam leš jednog hrvatskog vojnika poginulog u borbama koje su se vodile blizu mosta, ležao je licem prema zemlji, i puška pored njega. Ovo je poslednji poginuli kojeg sam vidio u “Oluji”. Što se tiče ranjenih, video sam jednog. Bilo je to istog tog dana u Dvoru na Uni, tokom borbi, kad smo se sklanjali u jednu kuću ispred hrvatske puškomitraljeske vatre sa tavana neke kuće u centru. Do te kuće u koju smo se sklonili bio je neki lokal, sav izrešetan, i kod stepenica sam vidio ranjenog hrvatskog vojnika gde leži naslonjen na jednu ruku i doziva u pomoć. Šta je s njim posle bilo ne znam, jer kad je onaj hrvatski puškomitraljez ušutkan granatom iz jednog našeg tenka, i kad smo izišli iz kuće, onog ranjenog hrvatskog vojnika više nije bilo onde, samo lokvica krvi tamo gde je ležao pored stepenica. Ovo je onoliko koliko sam ja vidio što se tiče poginulih i ranjenih, odnosno ove nisam mogao izbeći a da ih ne vidim…

  4. Ovo su neke od brojnih srpskih žrtava okom akcije “Oluja”, neki slučajevi sa Korduna – ograničio sam se isključivo na Kordun – koji su meni poznati. Počeću najprije sa rođenom tetkom moje majke, babom Ljubom kako smo je zvali, koja je poginula na izlazu iz Gline prema Roviškoj nešto posle ponoći 7. avgusta 1995. godine od hrvatske granate (samo par sati ranije ja sam prošao ovim istim pravcem, samo što HV još nije bila prodrla tako blizu pa nije bilo granatiranja izbjegličke kolone, a ostatak moje porodice prošao je neposredno pre njene pogibije). Ona je, po svedočenju očevidaca, sedela na traktorskoj prikolici u kojoj je bilo još naroda, a traktor “ferguson” je vozio jedan od njenih komšija, kad je u blizini ceste pala hrvatska granata i jedan geler je babu Ljubu pogodio u glavu i ubio je na licu mesta. Nisu imali kad ni da je sahranjuju jer je kolona bila pod stalnom vatrom HV. Ovo je ujedno jedini primer iz moje bliže i dalje rodbine da je neko je stradao u “Oluji”. Ali stradali su mnogi drugi, naročito na “cesti smrti” Glina-Dvor na Uni. Bračni par Filipa i Milku Mlađan, oboje starce preko osamdeset godina, na toj su cesti zaklali muslimanski vojnici iz Dudakovićevog Petog korpusa, koji su 7. i 8. avgusta neprekidno napadali na ovu cestu iz pravca Bosne. Dan uoči njihove pogibije (a zaklani su 7. avgusta) ja sam ovo dvoje staraca vidio u Vilinom Križu. Njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su i sahranjeni pre par godina. Muslimanski vojnici su, između ostalih, istoga dana na toj cesti ubili i nekog Vladu Vučkovića, zvanog Šalčina, iz Lapovca. Starac nije hteo da siđe sa svog traktora, na što su muslimanski vojnici hteli da ga prisile, i onda ga je jedan od njih ubio iz pištolja. Neki od srpskih izbeglica su na ovoj cesti izvršili samoubistvo da ne padnu živi u ruke muslimanskim vojnicima. Tako je, npr. neki Ljuban Sikirica (koga sam takođe vidio u Vilinom Križu dan pred pogibiju), mladić skoro potpuno gluv zbog čega nije ni bio u vojsci, opkoljen grupom muslimanskih vojnika, pucao iz pištolja sebi u glavu, što je, sakrivena u obližnjem grmu sa još jednom ženom, komšinicom, posmatrala njegova majka. One su u tom grmu i prenoćile, a sutradan ujutru, pre nego su nastavile put prema Dvoru na Uni, majka je poslednji put poljubila mrtvog sina i tu su ga ostavile prekrivenog belom plahtom. A neki Pero Duduković iz sela Točak se iz istog razloga kao i Ljuban raznio ručnom bombom, prethodno se zamotavši u ćebe. Hrvatska pak vojska je (govorim o onom što je meni poznato na Kordunu) u Čatrnji pobila šestočlanu srpsku porodicu i leševe im poslagala na gomilu, a onda su ubili i njihovog psa pa ga stavili na vrh gomile. Jednoj babi iz Arara su hrvatski vojnici motornom testerom odrubili glavu. Hrvatski vojnici su u selu Crno Vrelo odsekli glavu i nekom starcu Vasanu Obradoviću pa su glavu stavili u njegovu kuću pored prozora da “gleda” kroz prozor. Neuobičajen zločin dogodio se u selu Veljun. Naime, neki Milan Vujičić bio je oženjen Hrvaticom sa kojom je imao jednu ćerku. Nakon izbijanja rata 1991. godine Milan je sa ženom i ćerkom živeo u Krajini. Za vreme “Oluje”, nakon ulaska HV u selo Veljun, Milanova žena i ćerka zatekle su se na Veljunu, u kući Milanova brata Gojka, i uveče dođe brat Milanove žene, Hrvat,pripadnik HV, i zakolje rođenu sestru i netjakinju, djevojku od petnaestak godina. Kao žrtva “Oluje” na Veljunu može se smatrati i neki starac Milan Mihajlović, koga je ranila hrvatska granata tokom granatiranja Veljuna i koji je od posljedica ranjavanja preminuo u Beogradu godinu dana nakon “Oluje”. Dovde sam govorio o civilima žrtvama “Oluje”, a od stradalih boraca ja lično znam samo za nekog Perišu, mladića od 26-27 godina, koji je poginuo u borbama oko Perjasice prvog dana “Oluje”, tj. 4. avgusta.

  5. SJEVERNI SANDŽAK::

    bi mogao biti jedna od novih (starih)
    meta Dačić-Miloševićevih tariguzista
    (srbijanaca) kao što je bilo i devedesetih
    po njihovom šovinističko-genocidnom
    planu, citiram “teorija leopardove kože”.

  6. Zapis za devedesete dvadesetog vijeka (stoljeća):

    Hrvatska je još tada očekivala da bi
    je Tariguzija (genocidaši) mogla između
    ostalog napasti i vlakom sa mnogo
    tona exploziva kojim bi težu štetu
    pretrpjeli recimo Vinkovci.

  7. Zapis za januar 2017-e godine:

    Nije bilo mogućnosti da se pretresu
    svi vagoni onog vlaka (voza) kojeg su
    Vučić-Miloševićevi srbijanci
    pokušali iz Tariguzije ubaciti
    na Kosovo, ali ostala je i dalje opravdana
    pretpostavka da je je tu bila natovarena
    veća količina eksploziva za
    mogući krupniji teroristički napad.

  8. Pitanje:

    Što znače srbijanci na teritoriji EU ?

    Odgovor:

    GRČKA POLICIJA 2017-e POHVATALA ČETNIČKU BARBARSKU HORDU OD NEKOLIKO
    TARIGUZISTA (SRBIJANACA) ZBOG UMORSTVA JEDNOG MLADOG AMERIKANCA:

    abcnews.go.com/International/american-college-graduate-beaten-death-greece-arrested-police/story?id=48520051

  9. Slobodanov Gebels ima obraza da ovo naziva histerijom. Pa Ivice mi nismo deca, secas li se snimaka vasih zivotinja predvodjenih Legijama i ostalim psima u rovovima oko opkoljenog Bihaca ? Mi i nasa deca vama vise nikada necemo verovati a secanja o vasim zlocinima cemo prenositi sa kolena na koleno. I ovaj Plenkovic nije mnogo bolji od vas, ali hvala Allahu pa onda borcima i lavu generalu Atifu Dudakovicu koji su vas sprecili da i u Bihacu napravite genocid.
    Prokleti neka ste,seme vam se zatrlo !

  10. ustase i cetnici su najveci zlocinci na balkanu i oni su braca po materi fasistima izmedju njih njihovih naroda zlocina nema razlike kao ni izmedju njihove politike oni nemogu niti imaju pravo kritikovati jedni druge jer su u potpunosti isti a da postoji zakon i pravda u svetu ustaase cetnici i sve vrste fasista bi se nazvale zlocinackim teroristickim organizacijama i zabranile zakonom sirom sveta jer svi oni imaju genocide i milione zrtava za sobom njihova politika ideologija je zlocinacka i kao takvi oni nebi smeli postojati u svetu a svaka drzava u svetu koja sebe ne smatra antifasistickom je zapravo fasisticka i takve drzave se nemogu i nesmeju nazivati demokratskim vec zlocinackim nedemokratskim

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.