Šam – Ako nas bombarduju, nije bitno jesmo li u tom momentu gladni, kaže ranjeni Abdel Moneim koji nije dobio lijekove zbog nestašice.
Sjedio je u stanu na trećem spratu kada je zgradu pogodila bomba.
Posljednje što je čuo bili su vrisci njegovih nećakinja. Zatim se počeo gušiti.
Abdel Moneim (24) bio je posljednji preživjeli izvučen iz ruševina zgrade u naselju Tarek Al Bab u opkoljenom Halepu.
Kasnije će saznati da su poginuli njegov brat Mohammed i istoimeni nećak. Pronađeni su samo dijelovi tijela trinaestogodišnjaka.
„Kada sam stigao u bolnicu, to je bio pakao. Jauci ranjenika odjekivali su hodnicima. Imao sam slomljena rebra, te slomljeno koljeno i skočni zglob – ništa ozbiljno u poređenju sa ostalim ranjenima. Nisam dobio lijekove zbog nestašice“, prisjeća se Moneim u pismu koje je objavila grupa aktivista The Syria Campaign.
Bombardovana bolnica
Nedugo nakon što je Moneim napustio bolnicu, ona je bombardovana.
Dok je bio u bolnici, Moneim je saznao da je njegov prijatelj Mustafa povrijeđen te da je bio zbrinut u istoj bolnici. Kasnije, kada je Moneim pronašao svoj mobilni telefon, stigla mu je fotografija ranjenog Mustafe.
„Ležao je na podu u bolničkom hodniku, prekriven krvlju. Ne mogu opisati kako sam se osjećao kada sam vidio njegovu fotografiju. Nisam se mogao oprostiti od mog prijatelja Mustafe. Umro je na bolničkom podu, ležao je tamo među desecima drugih povrijeđenih, prekrivenih krvlju“, prisjeća se Moneim.
Moneim i preživjeli članovi njegove porodice sada se skrivaju u podrumu, ali ni tu nisu sasvim na sigurnom.
Jučer je izveden napad hlorom, za koji se sumnjiči režim sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Miris hlora osjetili su i Moneim i njegova porodica.
„Pitao sam se kako bismo pobjegli iz podruma ako nas budu gađali. Članovi moje porodice ne mogu se kretati zbog povreda. I meni treba više od pet minuta da pređem 15 metara“.
Moneima i druge povrijeđene previja rođak, ali lijekova nema.
Stanje u Halepu postaje sve gore.
Ponestaje hrane
„Većina ljudi ovdje živi na ostacima zaliha hrane. Jedva da i dobijamo hljeb, koji je dostupan samo četiri puta sedmično. Jedna mala vekna po osobi. Zaliha brzo nestaje. Hrana se ne može kupiti na tržnici zbog visokih cijena, a na tržnicu je gotovo nemoguće otići zbog bombardovanja. Hrane će uskoro potpuno nestati.“
Moneim kaže da pokušava biti snažan zbog majke, koja je izgubila sina i unuka, ali ima i poruke za svijet.
„Mislim da je nemoguće razdvajati ljude. Kako je moguće avionom dostavljati hranu na neka područja, a ne na druga? Kako to da dopuštamo Rusiji da zaštiti neke ljude, a napada druge? Želim upitati čovječanstvo – šta radite za nas u istočnom Halepu? Humanost ne znači da meni dostavite pomoć ili obezbijedite slobodu putovanja kako bi ranjeni bili evakuisani. Humanost nas mora natjerati da slomimo opsade i zaustavimo bombe. Nemamo vremena za polovična rješenja. Ako imamo pomoć, ali nas režim i dalje bombarduje 24 sata dnevno, šta će nam pomoć? Ako nas bombarduju, mislite li da nam je bitno ako u tom momentu nismo gladni?“
Izvor: Al Jazeera
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
