Novi Pazar – Planinarski klub “Sandžak” je u saradnji sa Sportskim savezom Novi Pazar i planinarima iz Rožaja od 23.08.2012. do 26.08.2012. odradio letnju memorijalnu transverzalu “Safet Mavrić – Ćako” na relaciji Mokra Gora – Hajla.
Rahmetli Ćako je jedan od osnivača Planinarskog društva „Sandžak“, veliki čovjek planinar, skijaš, alpinista, biciklista, gimnastičar, plivač, zaljubljenik u prirodu i ljude.
Nakon osvojenih svih većih vrhova u Jugoslaviji i na Balkanu, u toku 1992. godine učestvovao je kao član Jugoslovenske ekspedicije u osvajanju Akonkagve, najvišeg vrha na Andima u Južnoj Americi i uspješno osvojio ovaj vrh visok 6962 metara, gdje je postavio zastavu Sandžaka i time proslavio njegovo ime.
U toku 1993. i 1994. godine, učestvovao je u ekspediciji za osvajanje Elbrusa, najvišeg vrha na Kavkazu, kojega je takođe uspješno osvojio u drugom pokušaju. U dva navrata pokušavao je da osvoji Himalajske vrhove. Prvi put Cho Oyu visok 8201 metar, šesti po visini vrh na planeti a drugi put Anapurnu 4 nešto niži ali tehnički jedan od najtežih vrhova na svijetu. Sa postignutom visinom od 7600 metara jedan duži vremenski period bio je jugoslovenski rekorder u ostvarenom visinskom dometu.
Trinaest godina kasnije jedan sjajni Sandžaklija, Ćakov prijatelj i sljedbenik njegovih alpinističkih pohoda, Basar Čarovac Basko je uspeo da ostvari san svakog alpiniste i osvoji Mont Everest i zastavu Sandžaka popne još više – na 8848 metara.
Safet Mavrić Ćako, ta legenda novopazarskog sporta, čovjek čije smo veličine i grandioznog djela koje je napravio postali svjesni tek kada je tragično stradao na planini Hajla kod Rožaja 6. januara 1997. godine, na planini koju je najviše voleo i na kojoj je najduže boravio pripremajući se za velike ekspedicije i osvajanje najviših vrhova, ostavio je neizbrisiv trag u istoriji novopazarskog sporta za sva vremena.
U čast ove ljudske veličine Planinarski klub “Sandžak” svake godine organizuje transvenzalu Mokra Gora – Hajla, a ova transvelzala je bila peta po redu.
Po planu u četvrtak 23.avgusta u akšamske sate okupili smo se u planinarskom domu “Pogled” na Mokroj Gori. Planinari PK”Sandžak” iz Novog Pazara, nas 13 a tu nam se priključio i Ensar Zejnelagić planinar PD”Hajla” iz Rožaja. Organizatori transverzale su El-Jesa Hubanić i Mehmed Šarenkapić, vođa transvelzale je Mehmed Šarenkapić.
Posle prespavane noći u domu nas trinest je u petak 24.avgusta ujutro pošlo u pravcu Zogića stanova, Belega a onda ka Giljevom Polju gdje je planirano spavanje u šatorima koji su dopremljeni preko sela Balotića džipom.
Prelijepi predjeli su se ukazali odmah nakon Zogića stanova, vrijeme sunčano i toplo nigdje oblačka. Nailazimo na prve maline, kupine, jagode a onda kreću borovnice… na sve strane, u neograničenim količinama. Hodamo, pa se sagnemo da beremo, pa opet hodamo, pa beremo…i tako, dva dana… Bilo nas je jako teško obuzdati. No, ni naš vođa nije odoleo tom iskušenju i slasnom šumskom voću! Prolazimo preko livada prepunih cvijeća i visoke trave prekrivene jutarnjom rosom… paučinaste, svetlucave, koja se u srebrnkastim tonovima presijava na blagom jutarnjem suncu. Nailazimo i na jasne tragove prolaska medvjeda kojih ovaj kraj obiluje.
Grabili smo sigurno ka Sejnovi na Kosovu gdje se na oko 15 km od polazka nalazio prvi izvor vode. Iako je izvor otanjio zbog izrazite suše ovog ljeta, vode je imalo dovoljno za osvježenje i pripunjanje praznih boca za vodu.
Na 18km u kasnim popodnevnim satima stižemo na Giljevo Polje gdje nas je čekala logistika sa kamperskom opremom. Tu smo uz logorsku vatru večerali i odmarali, rano legli naspavali se u šatorima da bi rano ujutru bili spremni za dalje izazove.
Grupa nastavlja dalji pohod prema katunima u pravcu Kule. Nailazimo na predivne predjele, pravimo kraću pauzu na izvoru, pripunjamo vode i krećemo dalje.
Prelazimo preko prevoja Kula i magistralnog puta Rožaje-Kula-Peć sa Kosovske strane. Idemo ka Štedimu a sa Štedimskih stijena pogled se pruža ka Žljijebu i Štedimskoj dolini u kojoj se vidi veći broj katuna. Ovo predivno mjesto smo iskoristili da napravimo veći broj fotografija jer je pogled na Ahmicu, Hajlu i dolinu Štedima prekrasan. Podno ovih stijena naišli smo na prelijepi izvor hladne biserne vode, koje ima za divno čudo i sada u izobilju. Put nastavljamo dalje prema ukazanoj Ahmici a preko Kraljanskih stanova, nailazimo na najzahtevniji okomit prilaz Ahmici. Inače sa ove strane se izbjegava uspon i ide se sa laganije ali mi smo nastavili dalje.
Ubrzo smo svi bili na vrhu Ahmice od 2272m, gdje smo napravili zaslužen odmor od pola sata. Pogled sa vrha je izuzetan.
Ka zapadu se greben Hajle prostire kao na dlanu, na istoku je Žljeb i Rusulija, a na jugu su kosovske planine sa jasno uočljivom Đeravicom i okolnim planinama. Lijep je pogled takođe i na Rugovsku klisuru i dalje prema Peći.
Na grebenu, nailazimo na runolist,čuveni planinarski cvijet… Slikam ga, jer rijetke su prilike kada ga možemo vidjeti a ovde na Ahmici zaista ga je bilo puno. Runolist (Leontopodium alpinum) je veoma rijetka i zaštićena biljka ne samo u Sandžaku već i u čitavoj Evropi. Može se naći samo na veoma nepristupačnim, kamenitim, planinskim liticama (otuda ime – lat. alpinus = planinski), pa je često njeno branje dovodilo do stradanja planinara. Pripada familiji glavočka (Asteraceae), sa vrlo uočljivim i karakterističnim cvijetom koja je glavno obeležje ove biljke. Cvijet izgledom podseća na lavlju šapu, pa otuda i ime biljke (grč. leon = lav i grč. podion = nožica).
Za tačnu maršutu kretanja, mape, GPRS, visinske kote, pređene km i dr, pobrinuo se naš dragi kolega Albin Murić. Tako da smo u svakom momentu mogli dobiti stručnu i valjanu informaciju o terenu kojim idemo.
Krećemo dalje, spuštamo se niz Ahmicu a onda nastavljamo planinarskom stazom po izohipsi. Okrećemo se na tren i još jednom gledamo Ahmicu, obasjanu suncem koja je sada još lepša i uzbudljivija, jer vidimo njenu drugu stranu, strmu i odsečenu. Krećemo se preko polja prekrivenih borovnicom i medvedžim grožđem, pa putem kroz borovu šumicu, sustećemo berače borovnica koji su odmarali do svog kombija. Tu presecamo makadamski put koji vodi od sela Dacića i Bukelja pa dalje ka Kosovu.
Nastavljamo preko livada iza naših leđa se vide vrhovi Ahmice, ubrzo stižemo do planinarskog doma Grope, smještenog tik ispod vertikalnih i gromadnih stena i litica planine Hajle. Dom je nedavno sagrađen, a naziv nosi po istoimenoj dolini u kojoj se nalazi. Ispred doma su nas sačekali domaćini, planinari iz planinarskog društva „Hajla“ iz Rožaja.
Dom na Gropama ima 35 ležaja koji su smješteni u dvije odvojene sobe (muška i ženska), kupatilo sa toaletom, agregat za struju, kaptirani izvor vode itd. Kreveti su na sprat. U prizemlju je velika i lijepa kuhinja i trpezarija. Naš logističar i ekonom Žoro se pobrinuo za roštilj i večeru. Druženje je nastavljeno uz pjesmu i Gezinu gitaru a repertoar je bio širok od sevdalinki, starogradskih, narodnih itd. Veče su upotpunili veseli planinari iz Podgorice sa novinarkom Jelenom a pjesma se čula do kasno u noć.
Posle za neke neprospavane noći, jutarnjeg pakovanja pošto smo se pozdravili sa domaćinima pošli smo put Bandžova gdje nas je čekao bus koji nas je prebacio do Mehova Krša.
Dakle u nedelju 26.avg. oko podneva stigli smo na jezero u Ribariću na svečano zatvaranje Memorijala. Tu smo od Sportskog saveza Novi Pazar dobili zahvalnicu i pehar za uspješno završenu transvelzalu.
Toliko ovog puta…
Enver Ćorović
(Sandžak PRESS)
