Pešterska kultura

0
102

Nekropole u selu Pružanj

Sandžak – Dosadašnja arheološka istraživanja u Sandžaku vršila su se većinom na Pešterskoj visoravni. Svi nalazi potvrđuju da se na ovim teritorijima susreću i miješaju Iliri, Kelti, Goti, Latini, Slaveni i ostali narodi. Svi su oni ostavljali za sobom nekropole (humke, tumule, stećke), kao što su ovjekovječili i svoj jezik u toponimiji Sandžaka. U narodu su te humke poznate kao vlaška, grčka i latinska groblja.

Sarheološkim istraživanjima na Pešterskoj visoravni počelo se 1977. godine. U Koštan-polju je registrirano 13 nekropola i dva naselja. U blizini je i selo Pružanj. 1977. godine ekipa arheologa na čelu sa akademikom Dragoslavom Srejovićem i Zagorkom Leticom, istraživala je lokalitete Glogovik, Melaje i Crnoča i ustanovila da nalazi potječu od prije 3.000. godina. Pokojnika u to vrijeme spaljuju i pepeo stavljaju u urne. Pronađene su razne keramičke posude, gvozdena koplja, noževi, ćilibarske ogrlice, naušnice, prstenje, narukvice od srera, srebreni kaiš, te skeleti na kojima su zapaženi znaci miješanja staroslavenskog sa starosjedilačkim stanovništvom Balkana. Ovo je samo pretpostavka. Od svih iskopanih skeleta, samo se na jednom mogla odrediti pripadnost starosjedilačkom stanovništvu.

Nekropola i arheološko nalazište u Pružnju otkrivaju do sada zamagljivanu historiju. Na ovom lokalitetu su pronađeni grobovi iz različitog perioda. Nalazi pokazuju da je ovo mjesto bilo nekropola svih naroda koji su boravili u ovom naselju.
Zlatko Gunjača (Muzej grada Šibenika) je vodio istraživanje na Lokalitetu Vrpolje kosa u Hrvatskoj, na kom su (1965-1970) otkrivena 123 veoma plitka groba, svega 30 cm duboka. Uzrok je bio kamen koji je morao biti udubljen, pa je ujedno i dno groba. Njihova orijentacija je pravilno usmjerena Istok-Zapad. Fotografija demantira ove navode, jer se grobovi poredani u krug. I lokalitet u Pružnju isto tako pravi krug prečnika 200 m. Možda je ovo urađeno zbog konfiguracije tla ili vjerovanja predslavenskih naroda. Pretpostavka je da su ovo mjesto za pokop umrlih koristili svi narodi, što je dokazljivo od urni preko kostura u sjedećem stavu do sahranjivanja u kovčegu. Ne bih ulazio u to čije su urne, međutim pogrešno je ovu nekropolu pripisati Dardancima, jer bi se moglo prihvatiti proširenje teritorije Autorijata, Pirusta, Breuka sve do Kosova. Na ovo je ukazao arheolog i poznavalac glasinačke kulture Čović. On je nalazišta na Kosovu ubrojao u jugoistočnu glasinačku grupu. Zašto u toj grupi ne bi bila i arheološka nalazišta na Pešterskoj Visoravni? Ćorović, Srejović, Leteča, Popović i drugi ograničavaju ove grobove isključivo na razdoblje Dardanaca bez ikakvih dokaza, na osnovu čega je prihvaćeno Sredojevićevo mišljenje da su najstariji stanovnici Pešteri i cijelog tutinskog kraja Dardanci, pa čak i da Dardanci nisu bili Iliri.

Kasniji nalazi su negirali ovako mišljenje. Ćiro Truhelka ni jednog trenutka ne dovodi u pitanje kontinuitet glasinačke kulture. Na određeni kontinuitet ukazivale su brojne ilirske gomile kojima je Truhelka našao paralelu u običajima Albanaca, te slični grobovi po Bosni, zasuti duguljastom gomilom kamenja, što se može pronaći i u Sandžaku. Još niko od arheologa nije pravio usporedbu pronađenih urni na Glasincu i Pešterskoj visoravni kao i keramičkih posuda, gvozdenih kopalja, noževa… Sve što je pronađeno s ove strane Lima pripisivano je Dardancima, vjerovatno iz istih razloga zbog kojih je smijenjen Truhelka i na njegovo mjesto doveden poslušni Hoernes. Neistinu arheolozi moraju prikazati kao istinu da bi pomogli historičarima Ćoroviću, Filipoviću, Bencu, Čoviću, Papazogluu i Garašaninu. Svi oni, kao i Srejović, govore o praktičnom prestanku života na ovim teritorijima. Međutim, ima i onih koji pišu suprotno.

Mano-Zisi i Popović, u studiji Iliri i Grci, dotiču se keltskih prodora na Balkan i njihovog miješanja s Ilirima. Pri ovakvim mješavinama, Iliri neusporedivo čuvaju etničke i kulturne oblike. Oni su ostali kompaktni na velikim prostranstvima centralnog Balkana. Esad Pašalić, u studiji Batonov ustanak, govori da se Ilirik suprotstavio Rimu i zaustavio tok Augustove vanjske politike. Sve ovo govori da je kontinuirani život na ovim prostorima imamo jedinstven i neprekinut kulturni razvoj od kamenog doba (Radmanska klisura i pećina) do današnjih dana. Basler je također mišljenja da na području ovih dijelova Balkana imamo jedinstven i neprekinut kulturni razvoj sve do dolaska Slavena. Prema tome, treba računati da se u ovim krajevima Iliri nesmetano razvijaju od oko 1500. god. pr.n.e.

Bojanovski je, istražujući antičke komunikacije na tlu BiH, utvrdio da je preko Romanije i Glasinca vodio magistralni put. Taj put se vijugao uz Lim i jednim krakom vodio ka prijestonici Bizantijskog carstva, a drugim – preko Pešterske visoravni, Istoka i Prokletija – do Soluna. Bojanovski zaključuje da je taj put dugo korišćen, i da je povezivao dolinu Neretve, srednju i istočnu Bosnu i zapadnu Srbiju. Neosporno je da su taj put koristili i Rimljani. Bojanovski pravi rez o etničkoj smjeni na širim prostorima Balkana bez kakvog objašnjenja. Navodno je nakon seobe Autarijata u Dardaniju došlo do kulturnog vakuma koji traje sve do rimskog vremena. Očigledno da dolazi do autorskog kolebanja.
Vodila se velika polemika i rasprava između važnih znanstvenika dokle se prostire teritorija Autarijata. Pojedini (Papazoglu, Čović, Zotović) revidiraju prvobitno mišljenje i šire teritoriju Ilira sve do zapadne Morave. Ovo mišljenje sintetizirano je u prahistoriji jugoslavenskih zemalja. Po Bencovom mišljenju, teritorija Autarijata se proširila sa istočne Bosne na jugozapadnu Srbiju, dok su povremeno na jugu dopirali do Skadarskog jezera. Prema istom autoru, Autarijati su barem jednim djelom tvorci tzv. balkanskog geometrijskog stila i posebnih tipova nakita, oruđa i pogrebnog rituala u jedinstvenom kulturnom kompleksu Glasinac-Mati, koji obuhvaća širi prostor istočne Bosne, zapadne Srbije, velikog dijela Crne Gore i sjeverne Albanije. Tako da možemo donijeti zaključak da i tumuli i sve ono što je pronađeno kao grobni prilog pripada jedinstvenom kompleksu Glasinac-Mati.

Osnovni indikator direktnog keltskog prisustva na određenom području jeste karakteristična siva keramika rađena na lončarskom vitlu. Slične keramike nema na prostorima Pešterske visoravni.
Sandžak i Pešterska visoravan nisu oskudijevali vodom, tu je nekada postojalo jezero izuzetno pogodno za naseobu svih vrsta ptica. Poslije povlačenja jezera, ostalo je jezerce nedaleko od Melaja. Uvjeti za stočarstvo na Pešteri su povoljni. Ova privredna grana gotovo četrdeset vjekova ima kontinuitet na ovom području. Naseljenost Sandžaka još u srednjem vijeku moguće je utvrditi na osnovu brojnih stećaka i bogumilskih nekropola.

Još niko nije pokušao na osnovu toponimije doći do istine o narodima koji su ostavljali svoje tragove u nazivima mjesta izvora, rijeka, livada, planina… Tek akademik Džogović pokušava rasvijetliti pojedine sandžačke i kosovske toponime.
U knjizi Iz historije antičkog Balkana, Papazoglu daje definiciju po kojoj se Ilirska kraljevina nalazi na vrhuncu moći, tako da to nije više plemenski savez već državna formacija. Ilirska država predstavlja sklop gradova i većih ili manjih plemenskih zajednica. Imali su nasljedne kraljeve. Na ilirskom dvoru bilo je i Grka koji su kraljevi saradnici. Titula rex Illyriorum izražava nadplemenski karakter kraljeve vlasti. Ilirski kralj nije bio poglavica već se izdizao iznad plemena.
Pored toga što su se na teritoriji Sandžaka vršila arheološka istraživanja na humkama u Glogoviku, Melajama, Crnoči, Delimeđu (1977) i Pružnju (2010), gde je pronađena humka sa urnama i pepelom, što jasno govori da je to Ilirska grobnica, arheolozi tvrde da je to groblje Dardanaca, iako je već poznato da te urne pripadaju Pešterskoj kulturi čija je majka kultura Glasinac. I dalje neko neće da prizna postojanje Pešterske kulture. Osobito je ovo važno za Bošnjake Sandžaka kojima su u daljoj i bližoj prošlosti negirali nacionalno (etničko) porijeklo, tradiciju, jezik, iako su njihovi korijeni jedni od najstarih na Balkanu – dosežu i u vrijeme prije nove ere i miješaju se sa starim kulturama Kelta, Rimljana, Gota, Vlaha, Slavena i drugih naroda. Bošnjački korijeni utemeljini su u integralnu kulturu ne samo BiH već i cijelog Balkana.

PRUŽANJ

Pružanj je selo na Pešterskoj visoravni nedaleko od Delimeđa. Klisurom prema Pružnju, s lijeve strane je Lisova a s desne su Čarovske šume. Pretpostavka je da je ovom klisurom nekada tekla rijeka prema Konšta-polju. Još uvjek se može vidjeti korito te rijeke koja je spajala dva kraška polja: Pružanjsko (1150 m) i Košta-polje (950 m). Nije li možda, kako reče arheolog, mrtvački sanduk ustvari mali čamac? Dokaz za to su prečke koje povezuju daske kovane s unutrašnje strane – što može asocirati da je umrli bio ribar. Poznato je da su predslavenski narodi mrtve sahranjivali baš s onim oruđima kojim su zarađivali za život. Na osnovu svih pokazatelja, tu je nekada postojalo jezero. Pružanj je na samom kraju Košta-polja. Sa zapadne strane graniči sa selom Arapoviće (Harapoviće), koje je okruženo planinama Ninaja (1362) i Malce Boje (1337) i za koje se može reći da je nastalo kao prvobitno predslavensko naselje. Locirano je na terenu koji posjeduje izuzetno dobre pašnjake. Sve to moglo bi biti motivacija za nominaciju prvih naseobina.

Legenda pripovijeda da se u Pružnju ispružila Aždaha, te je tako dobio ime. Za samu lokaciju arheološkog iskopavanja postoji priča da je tu imalo neko kamenje u koje bi uvijek kada bi padala kiša i sijevale munje grom pogađao. Narod za ovaj lokalitet vezuje i brojne kultove.

Potvrđeno je da su glavne borbe između Rimskih legija i ilirskih ustanika vođene u centralnom iliriku, na sjeveru Crne Gore. Na ovim teritorijima su boravila ilirska plemena Ardijejci, Autorijati Desijati, Breuci i Pirusti koji su ostavili trag u samom nazivu sela. U jeziku Pirusta leksema prush označava mjesto gdje se loži vatra, gdje je nastajao žar. U daljim prestrukturiranjima slijedila su fonetska uprošćavanja i supstitucije kao u toponimskim likovima Theuton (Tutin) Malice Boje, Ninaja i slično. Jasno je da je toponim Pružanj ilirskog porijekla, najvjerovatnije nastao na osnovu lokacije na kojoj se ložila vatra za paljenje mrtvaca ili vatra koja je nastajala od  udara groma prilikom grmljavine. Možda je i sam kamen bio magnet, te je privlačio nakupljeni elektricitet u oblacima.

Autor: Sulejman Aličković


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.