Perom nižu sandžačke bisere

RIJEČ PO RIJEČ SA BOŠNJAKINJAMA: Trenutno najčitanije sandžačke književnice su: Mevluda Melajac, učiteljica u penziji i autorica pet romana; Šefka Begović-Ličina, autorica zbirke pripovjedaka “Duša u leptiru”; i prof. dr. Bisera Suljić-Boškailo, univerzitetska profesorica na katedri za njemački jezik i književnost, autorica sedam književnih pisanih ostvarenja.

Mevluda Melajac

Šefka Begović-Ličina

Prof. dr. Bisera Suljić-Boškailo

Bošnjaci.Net: Od kada pišete?
Mevluda: Počela sam da pišem od 1999.godine i to bez nekih posebnih ambicija, prosto da ostavim sjećanje i poruku za neke buduće generacije. To su bila sjećanja na zaboravljeni sistem vrijednosti, kad smo bili moralno urušeni. Tad sam osjetila potrebu da aktualiziram te zaboravljene vrijednosti. Željela sam da to ostane u mojoj porodici, ali je nevjerovatno brzo stigo do čitalaca da sam poslije, tu prvu knjigu, sedam-osam puta doštampavala. Pisala sam je u momentu kad su svi Bošnjaci, kako mi u Sandžaku tako i uopće na Balkanu bili jako dezorijentisani. Osjetila sam potrebu da nešto uradim za svoju djecu, ali da to ostane u krugu porodice. Međutim, knjiga je išla iz ruke u ruku, bez ikakvog marketinga.
Napisala sam je u jednom dahu, kao testament, bez ikakve korekcije. Štampana je u ekavici, jer sam tada radila u prosvjeti i taj način izražavanja i pisanja mi je bio lakši. Kad sam napisala tu prvu knjigu, osjećala sam se kao da sam sve rekla, kao da sam sve iz sebe izbacila.

Šefka: Još od ranog djetinjstva knjiga i pero su moja velika ljubav. U pazarskoj biblioteci sam pročitala na stotine djela poznatih svjetskih književnika. Kako u to vrijeme u biblioteci nije imalo ovoliko knjiga kao danas, dešavalo mi se da više nemam izbora za čitanje. Bibliotekarka se čudila: “Dete, ja nemam više knjiga koje ti nisi uzela. Kako je moguće da si za jedan dan pročitala ovu knjigu? Hajd‘ mi je sad prepričaj.“ U nedostatku knjiga, često sam kod rodbine i prijatelja posuđivala. Čitanje knjiga je za mene bio opijum, uz knjigu sam dočekivala zore, pa su mi roditelji prigovarali da noćno čitanje kvari vid, tako da sam često čitala krišom i to pri svjetlošću svijeće. Čitajući knjige, živjela sam sa tim likovima, obogaćivala svoj stil govora i pisanja, razvijala sam maštu. Svoje literarne radove sam redovno na času čitala i sa njima na mnogim takmičenjima osvajala prve nagrade.

Bisera: Još kao dijete sam osjećala potrebu za pjesmom. Tu ljubav prema riječi razvio je i moj prvi učitelj koji je imao tog pjesnika u sebi. I to se tako namjesti, tako se rodi, nosi i odgaja u svojoj duši, i ti više nemožeš bez tog svijeta koji ti je, najvjerovatnije, darovao dragi Bog u obliku talenta.

Mevluda: Moja prva knjiga “Žar”(1999), obuhvatila je period od 1920. do 1940. godine. Kasnije sam počela da pišem nastavak te knjige „Halku“ (2001), o velikom ratu koji se sručio na Sandžak i Bošnjake. Na primjer, ja sam ostarila u uvjerenju da su Sandžaklije objeručke dočekali Nijemce i okupaciju. Međutim, to uopće nije tako. Uopće se ne oslanjam na historiju kad smo mi u pitanju, već na kolektivno pamćenje. Bošnjaci su tada bili kao u nakovanju: s jedne strane su imali Nijemce, s druge srpske odmetnike.

Bošnjaci.Net: Kada dobijate inspiracije?

Mevluda: Kuhala, čistila, ja uvijek imam u glavi ono o čemu ću da pišem. Kad počneš da se baviš pisanjem, ti više nikad nemaš praznog hoda, uvijek si u tome. Odem na pijacu, posmatram ljude i uklapam ih u svoje likove. Šta god da radiš, u tome si.

Šefka: Inspirišu me mnogi susreti, razgovori, životna dešavanja. Često mi se desi da u Sarajevu, pri vožnji tramvajem, ne obraćam pažnju na galamu putnika nego u glavi pišem priču. Inspiraciju dobijem neočekivano, kao da mi je neko šapne i radosna prihvatim dar kojim me dragi Allah počasti. Trudim se da zapamtim, žurim da tekst prenesem na papir i smjestim ga u mom djelu na pravo mjesto. Nekada me inspiriše raskošno procvjetali cvjet neobične boje, nekada izlazak sunca, nekada ljepota dana. Volim život, toplinu, prirodu, ljude, pa zato i ispiracije lahko dobijam.

Bisera: Kada ti se otvore vrata tog svijeta koji nosiš u sebi. tu ne postoji formula. To su momenti koji iznenada bljesnu i ti počneš biti nemiran. Treba ti mjesto da sjedneš i da to izbaciš na papir. Opet onaj dar odozgo.

Bošnjaci.Net: Je li teško razlučiti umjetnicu i domaćicu i koja kod Vas dominira?

Mevluda: Umjetnost je nešto što doneseš rođenjem. Neko ima smisla za nešto, unese dušu u to čak i u jelu koje sprema. Sve što čovjek radi je odraz njegove ličnosti. Ne može neko biti aljkav u jelu, a perfektan u umjetnosti. To dvoje se ne razdvaja.

Šefka: Meni nije ni malo teško. Ja u glavi pišem i kad obavljam neke kućne poslove, pa mi se dogodi da odlutam i nekada previše posolim jelo. Domaćica i umjetnica su vazda prisutne u meni, funkcioniraju, dopunjuju jedna drugu i sretna sam što su obje dio moje ličnosti. Umjetnica mi svojom maštom pomaže u spremanju, aranžiranju i serviranju jela do savršenstva. Kada sam domaćica, žurim da završim što prije sve kućne poslove, da bih nastavila kao umjetnica da uplovim u svijet likova iz mojih djela i tako se udaljavam od svakodnevnih briga. Čini mi se da danas ne bih bila potpuna bez jedne od njih.

Bisera: Obije dominiraju, ako se osvrnemo na ono što je iza mene. Znači, dug brak, tri sina, porodica, a sa druge strane, desetak djela, nagrada itd. To govori o toj borbi te dvije. I moja djela u suštini najviše se bave tim fenomenom i tom borbom za dominacijom jedne ili druge.

Bošnjaci.Net: Kako je biti žena pisac?

Mevluda: Kada sam tek počela da pišem htjela sam da pišem pod pseudonimom, jer sam imala daleko veću potrebu da to izbacim iz sebe nego da sebe afirmišem. Ali s obzirom na teme o kojima pišem, mislim da bi bilo kukavički kriti se iza pseudonima. Vjerujem da je meni mnogo lakše što sam žena pisac, jer sam imala muža ispred sebe, porodicu koja me podržava, djecu… Naravno da u svakoj profesiji ima tog nadmetanja pameti, ali ja sam počela da pišem u zrelim godinama, a da sam kao mlada počela s pisanjem, možda bi me to slomilo.

Šefka: Divno je biti pisac, bar za mene. Mislim da žene pisci imaju nevjerovatno veliki dar da otkriju šta viri iz nečije duše, svojom nježnošću i emocijama slikovitije prikazuju ljubavna osjećanja svojih junaka i jačinu njihovog bola. Sada ne bih mogla zamisliti dan bez nekog napisanog retka i druženja sa likovima iz mojih djela.

Šefka: Pišem u svako doba ali najčešće noću kada mi je potpuna tišina. Tada se prepuštena mašti, družim sa junacima svojih djela, zavučem im se pod kožu, širom otvaram pendžere njihove duše i s njima jedrim morem sreće, bola i njihovih sudbina. Kada inspiraciju kojom me dragi Allah počasti prenesem na papir, ja sam sretna. Ne može se opisat zadovoljstvo završetka nekog djela koje se uz Allahovu pomoć stvori.

Bisera: Teško. Mnogo teško. To su porađanja. Ona domaćica je rađala djecu, ona umjetnica isto tako, samo što su kod ove druge bila ona djeca iz onog drugog svijeta, duhovna djeca. Teško je uskakati iz realnosti u svijet mašte, kako mi kažemo za taj svijet. To su stresovi, borbe. Stvoriti nešto iz ništa nije nimalo lako.

Bošnjaci.Net: Može li žena stvarati i pored kućnih poslova?

Šefka: Naravno da može. U svakom poslu je organizacija na prvom mjestu i tada su svi napori puno manji. Neki ljudi cijeli dan ne predahnu a završe sasvim malo posla, nezadovoljni su i žale se na nedostak vremena. Drugi zbog dobre organizacije mnogo ranije završe sve, zadovoljni su, ispunjeni i odmaraju u preteklom vremenu. Često mi se dešava da pišem dok nadgledam kuhanje jela za ručak. Čovjek kad nešto istinski želi da uradi, za sve nađe vremena.

Bisera: Naravno. Mi žene možemo istovremeno da obavljamo po nekoliko stvari. Pa se desi da kada kuhamo, imamo parče papira i tada jednom rukom držimo kutlaču, a drugom olovku. Ja kažem da sam cijelog života krala vrijeme za pisanje. Znači, krala sam od one druge, od domaćice i majke i supruge.

Bošnjaci.Net: Koje su teme Vaših djela?

Mevluda: Moja prva knjiga “Žar”(1999), obuhvatila je period od 1920. do 1940. godine. Kasnije sam počela da pišem nastavak te knjige „Halku“ (2001), o velikom ratu koji se sručio na Sandžak i Bošnjake. Na primjer, ja sam ostarila u uvjerenju da su Sandžaklije objeručke dočekali Nijemce i okupaciju. Međutim, to uopće nije tako. Uopće se ne oslanjam na historiju kad smo mi u pitanju, već na kolektivno pamćenje. Bošnjaci su tada bili kao u nakovanju: s jedne strane su imali Nijemce, s druge srpske odmetnike.
Kad sam završila „Halku“ odmah sam počela pisati „Tapiju“ (2003). Njom sam pokušala odgovoriti na pitanje zašto smo ovakvi kakvi danas jesmo. Ona govori o poslijeratnom periodu, od ulaska Partizana do pada Rankovića. Interesantno je da mi Bošnjaci stradamo i u ratnim i u mirnim okolnostima. Poslije sam došla na ideju da pišem o Prvom svjetskom ratu, i o stanju bošnjačkog naroda kada je Osmansko carstvo na izdisaju, a narod se bori da zadrži taj osjećaj njihove prisutnosti koja je vezana za njihov biološki opstanak. U „Đurumliji“ (2005), to su dobrovoljci koji su išli za spas bošnjačkog naroda na Galiciji. Posljednja koju sam napisala je „Amanet“ koja je štampana 2008.godine.

Šefka: Čitajući djela mnogih pisaca, upoznala sam različite stilove pisanja. Iako se mnogim priznatim svjetskim velikanima divim i rado iščitavam njihova djela, ja ne pokušavam ni jednog da kopiram niti čije pero slijedim. Teme za svoja djela nalazim u svakodnevnom životu i opisujem stvarne ljudske sudbine. Tema ima u izobilju, jer što nam život može prirediti, to ni najbujnija mašta ne može zamisliti. Iako sam prvu knjigu objavila u svom trećem dobu, ja sam tog pisca u nosila u sebi cijeli život i stalno ga potiskivala. Kada je je Allahovom voljom bilo suđeno, poslije godinama gomilanih inspiracija i emocija, pisac iz mene je htio što prije van. Zato uspješni i dobri pisci bez takvih nagona i osjećanja ne mogu biti.

Bisera: Žena, žena i žena. U svim situacijama, od rata do moderne žene i njene boljke. I ta njena borba.

Bošnjaci.Net: Kada obično pišete?

Šefka: Pišem u svako doba ali najčešće noću kada mi je potpuna tišina. Tada se prepuštena mašti, družim sa junacima svojih djela, zavučem im se pod kožu, širom otvaram pendžere njihove duše i s njima jedrim morem sreće, bola i njihovih sudbina. Kada inspiraciju kojom me dragi Allah počasti prenesem na papir, ja sam sretna. Ne može se opisat zadovoljstvo završetka nekog djela koje se uz Allahovu pomoć stvori. Da li će to djelo za nekog biti veliko ili nevažno, za mene kao pisca nije mnogo bitno ako sam ja zadovoljna njime.

Bisera: Sada jutrom, kada mi je mozak jak, čist. Za prozu nije dovoljan samo taj talenat, već i rad, čitanje, proučavanje. Znači, samo mukotrpan rad. Ono kao jaki drvosječa koji u prašumi sječe nevidljivu šumu. To je pisac.

Bošnjaci.Net: Kako provodite vrijeme u toku dana?

Mevluda: Ovo je možda najljepše vrijeme koje imam, jer sam ispunila one obaveze koje mi je biologija nametnula. Prozu je najbolje pisati u poznim godinama, jer je za to potrebno znanje, iskustvo koje se godinama taloži. Zahvaljujući pisanju koje me je ispunilo, ja sam ispunila svoju penziju. Nana sam, majka, domaćica, ali sam sad najviše pisac. Upoznajem nove ljude, sklapam nova poznanstva, kontakte, družim se sa ljudima iz moje branše.

Šefka: Uživam i radujem se svakom novom danu. Ne razumijem ljude kojima teško poda odlazak u penziju, osjećaju se bez svakodnevnih radnih obaveza manje važni i zapadaju u tešku depresiju. Ja svoju mirovinu doživjavam kao Božji dar. Lijepo je buditi se u tišini, dočekivati i uživati u sunčanim jutrima ne brinuti koje je vrijeme i nemati grč da se kasni na posao. Lijepo je biti isključen kritike mrzovoljnog šefa, ne brinuti zbog kratkih rokova za podnesak izvještaja, ne nervirati se zbog zaturenog dokumenta ili sukoba sa nezgodnim klijentom. Neopisivo je zadovoljstvo na miru popiti jutarnju kahvu bez žurbe, organizirati vrijeme prema sebi i promijeniti ga u toku dana ako zatreba. Svaki moj dan, iako nisam radno angažovana, ispunjen je obavezama, druženjima, odmorom, ljepotom i nikada mi nije dosadno.

Bisera: Kao profesor na fakultetu moram puno čitati, istraživati, prenositi znanje na studente, biti majka, supruga, domaćica. I biti pisac. Naravno, i za prijatelje i rodbinu mora ostati vremena. Zbog stresnog života zato tražim izduvni ventil, kako kažem i izađem sa prijatnim, opuštenim društvom često. Najčešće u prirodu koja me regenerira.

Bošnjaci.Net: Jeste li sretne?

Mevluda: Da, veoma. Biti zdrav, slobodan, imati porodicu, prijatelje…više je nego dovoljno za sreću.

Šefka: Veoma sam sretna i svjesna sam toga. Imam troje odrasle uspješne djece, tri prelijepa unuka, puno iskrenih prijatelja u Pazaru i Sarajevu, sa kojima se družim, za svoje godine dobrog sam zdravlja, solidno sam situirana i smatram da je za sreću to sasvim dovoljno. Moja djeca su moj najveći životni uspjeh i najvrjednije bogatstvo. Ponos na njihove uspjehe je najjača snaga mom peru. Mene sitne stvari čine sretnom, zadovoljna sam i Allahu zahvalna na onom što mi je dao.

Bisera: Još kao dijete sam osjećala potrebu za pjesmom. Tu ljubav prema riječi razvio je i moj prvi učitelj koji je imao tog pjesnika u sebi. I to se tako namjesti, tako se rodi, nosi i odgaja u svojoj duši, i ti više nemožeš bez tog svijeta koji ti je, najvjerovatnije, darovao dragi Bog u obliku talenta.

Bisera: Jesam. Sada jesam, jer vidim da je iza mog mukotrpnog i teškog života ipak ostalo puno. I hvala Bogu za to. Ona muka je sada vidljiva i sija kao i sreća. Takav je život. Sve što preživimo, za dobro je.

Bošnjaci.Net: Šta sada pišete i koji jer motiv Vašeg djela u pripremi?

Mevluda: Završavam svoj šesti roman koji je još pod radnim naslovom, a po njegovom završetku naslov se sam namjetne. Tema romana je ljubavna priča u jednom nemirnom vremenu historijski neosvjetljena a koja traje u kolektivnom sjećanju.

Šefka: Iako u rukopisu imam skoro završen roman “Miris đula” i trebala bih ga samo prekucati, ipak sam počela pisat novi sa nazivom “BREZĐETKA” – (bihorski izraz za nerotkinju). Tako sam “uhvatila” inspiraciju i požurila da je prenesem na papir. Karakteristika ovog mog djela je što će čitaoci u njemu susresti dva slična a ipak različita dijalekta: pešterski koji je mješavina ekavice i ijekavice i bihorski – i ijekavicu u CG. Iako mi nimalo nije lahko, usudila sam se da cio ovaj roman napišem takvim stilom.
Mogu još reći da jedan veliki projekat pripremamo moj brat Džavid Begović, dipl. elektrinženjer iz Sarajeva i ja. Već četvrtu godinu radimo na skupljanju materijala za izradu Rječnika sandžačke leksike i frazeologije. Mislim da će to biti bogata riznica sandžačkog govora, koje želimo ostaviti budućim genercijama u amanet. U Rječniku su uključeni velikani bošnjačke nauke i kulture, zatim odlomci iz djela
naših književnika, koji su pisali sandžačkim dijalektom. Recenzenti Rječnika su: Dr. Ibrahim Pašić, autor djela “Predslavenski korijeni Bošnjaka”, Dr. Dževad Jahić, autor Rječnika bosanskog jezika i Dr. Sait Kačapor. Književni saradnici su: Dr. Džemaludin Latić, Dr. Bisera Boškailo i mnogi poznat književnici. Promocija ovog Rječnika, planirana je u Sarajevu na proljeće.

Bisera: Dovršavam roman koji će najvjerovatnije nositi naslov “Karakondžula”. Tema je narodna, pisana prema legendi koja se prenosila sa koljena na koljeno, rađena po motivima koji žive na našim prostorima i u kojem pokušavam predstaviti duh našeg čovjeka.

Bošnjaci.Net: Šta biste poručile čitaocima?

Mevluda: Ženama bih preporučila da se nikad ne pomire sa onim „otaljavanjem“, tj. raditi ono što drugi od tebe očekuju, pasti u neku apatiju, već da im sve i svaki trenutak bude osmišljen.

Šefka: Ispisaću poruke koje su meni pomogle da savladam neke životne prepreke. Jedna od tih je da svima uzor budu uspješni ljudi i da ih pokušaju radom ustići, da budu zadovoljni onim što imaju, jer neki nemaju ni pola od toga. Da će svaki bol jednom biti lanska godina i da će tada mnogo manje boljeti. U nevolji, moliti se Svemogućem za snagu da se izdrže teška iskušenja, prepoznati Allahove znakove za pomoć. Sreća je tu iza okuke ispred nas, samo treba pružiti ruku i dohvatiti je. Ne optuživati druge za svoje nevolje, nego ih rješavati sopstvenim naporom, umjećem i snagom. Sačuvati zdrav duh, misliti pozitivno, jer je: “Ovaj današnji dan početak kraja preostalog nam vremena. Budimo sretni i iskoristimo preostalo nam vrijeme dok još imamo vremena.”

Bisera: Ako se žele baviti pisanjem, moraju biti učogorni, jaki i uporni. Ovo učogorni znači da moraju tražiti istinu sve dok je ne dobiju i ne pronađu. I o toj istini i tom putu neka otvoreno pišu, kako bi naraštajima dali jedan dio iskustva i kako bi time doprinijeli da put drugima malo olakšaju.