Pažnja svijeta s pravom usmjerena na Egipat, pokolj u Siriji zaboravljen

2
6

dea2420cf576be36c8afb5b31d018a07_XLEgipat, Sirija – „Jer Sirija više nije Sirija. To je luda kuća“, napisala je Francesca Borri za Columbia Journalism Review, a kroz ostatak njene priče koji slijedi u nastavku objašnjeno je i zašto:

“Tamo je jedan nezaposleni Italijan koji se pridružio Al-Kaidi i kojeg mama traži po Halepu da ga dobro istuče; zatim japanski turista koji je na prvoj liniji, jer su mu, kako kaže, potrebne dvije sedmice ‘uzbudljivog života’; zatim Šveđanin, student prava koji je došao da prikuplja dokaze o ratnim zločinima; zatim američki muzičari s bradama nalik na Bin Ladenovu, koji kažu da im to pomaže da se uklope u okruženje, iako imaju plavu kosu i visoki su dva metra. (Oni su sa sobom ponijeli lijekove protiv malarije, iako ovdje nema malarije i žele ih dijeliti dok sviraju violinu.) Prisutni su i razni službenici iz raznih organizacija u sklopu UN-a, koji, kada im kažete da znate za slučaj djeteta oboljelog od lajšmanijaze (bolesti koja se prenosi ubodom insekata) i kada ih pitate da li bi mogli pomoći roditeljima da odvedu dijete u Tursku na liječenje kažu da ne mogu, jer je riječ o jednom djetetu, a oni se bave samo pitanjima ‘djetinjstva’ kao cjeline.”

Vjeruje se da je Antisten (445-365 BC) u vezi s Platonovom teorijom ideja jednom prilikom rekao Platonu: „Konja vidim, ali ‘konjstvo’ ne.“ Ukoliko i vi, poput spomenutih službenika UN-a, ne vidite djetinjstvo u tom jednom djetetu iz Sirije, onda svi mi imamo problem koji je daleko veći od filozofskog.

1098158_696166583733020_971726409_n

Zaboravljeni pokolj

Tragikomedija koju opisuje Francesca Borri upućuje na kontinuirani pokolj koji je Siriju kao funkcionalnu državu učinio najkrvavijom ranom na tijelu arapskih revolucija, ranom koja mijenja svjetsku historiju. Možda u Siriji ima raznih vrsta luđaka koji su u potrazi za visokom dozom adrenalina koji ne postoji u njihovim dosadnim i primitivnim životima, ali ono što određuje sudbinu nacije daleko je ozbiljnije od spomenutih luđaka.

I dok je pažnja svijeta s pravom usmjerena na Egipat, pokolj u Siriji je zaboravljen. Takav tok događaja je sasvim neprirodan u vremenu kada je pažnja ograničena ne samo učestalošću, već i brzinom kojom se pojavljuju naslovi u muslimanskom svijetu i šire, u ostatku Azije i Afrike, u Evropi i na američkom kontinentu. Fokusiranje na jedan dio možda je i najbolji način da se sagleda šira slika i historija u svom nastanku.

Dešavanja u Siriji su možda čak i ozbiljnija od onoga što se dešava u Egiptu, jer je u Egiptu u toku demokratski ustanak koji je došao do vlastitih logičnih zaključaka i nastavlja se suprotstavljanjem argumenata prema novim horizontima, ali u Siriji nazadne snage staroga svijeta pružaju oštar otpor, te mute vodu i zamagljuju nam viziju.

Vladajući režim ubija svoje građane bez imalo oklijevanja zarad ostanka na vlasti. Miroljubiva opozicija sada je popustila pred militantnim i naoružanim bandama ovog ili onog tipa, koje su, izgleda, u većoj mjeri neprijateljski nastrojene jedna prema drugoj, nego što su odlučne da svrgnu postojeću vlast.

New York Times izvještava da se „sukobljene pobunjeničke skupine u Siriji u sve većoj mjeri međusobno napadaju u talasu ubistava, otmica i dekapitacija, čime slabe napore da se svrgne predsjednik Bashar al-Assad. Otvoreno neprijateljstvo više se ne može obuzdati, kada je grupa koja je povezana sa Zapadom, Oslobodilačka sirijska vojska, zahtijevala da frakcija povezana s Al-Kaidom, Islamska država Irak i Al-Sham predaju osumnjičenog za ubistvo istaknutog komandira koji je ustrijeljen. Komandiri Oslobodilačke sirijske vojske upozorili su na to da je pokret većih razmjera protiv gospodina Assada ugrožen zbog sukoba između Sirijske oslobodilačke vojske i Islamske države.“

Ovdje je, zapravo, prvo došlo do agresivnog prerastanja nenasilne građanske neposlušnosti, koja je zahtijevala građanske slobode u oružani ustanak, koji potpomažu Saudijska Arabija i drugi moćnici iz Perzijskog zaljeva, a zatim je ta militarizacija metastazirala u pojavu sukobljenih frakcija, koje su za američke medije određene predznacima “grupa povezana sa Zapadom, Oslobodilačka sirijska vojska“ i „pobunjenička frakcija povezana sa Al-Kaidom, Islamska država Irak i Al-Sham”.

Za sada je u očima proizraelskih američkih informativnih kanala svijet podijeljen na „prozapadnjačke“ i „protuzapadnjačke“ tabore i većina događaja u Siriji tumači se po tom ključu: „Sirijski pobunjenici imaju novi izvor oružja i novca negdje u Kuvajtu“, izvještava Fox News, „i njihovi pomagači iz ove države bogate naftom šalju pomoć najmilitantnijim protuzapadnjačkim frakcijama uključenim u borbu za svrgavanje Bashara al-Assada. Uloga saudijske i katarske Vlade i pojedinaca u finansiranju i naoružavanju islamističkih boraca u Siriji dobro je poznata od početka građanskog rata prije više od dvije godine. Međutim, oružje i novac sada dolaze iz privatnih izvora i nevladinih organizacija iz Kuvajta, koje su pod kontrolom selefija, a dospijeva u ruke pobunjeničkih frakcija povezanih sa Al-Kaidom.“

Izvještavanje iz Sirije

Površna podjela ovih frakcija u američkim medijima na „prozapadnjačke“, „povezane sa Al-Kaidom“ i sl. dolikuje kulturi brze hrane, koja se konzumira brzo, a probavlja lako. Međutim, građani Sirije su ti koji imaju bolju i sveobuhvatniju perspektivu – roditelji i djeca, državni službenici i radnici, muškarci, žene i studenti, čiji je svakodnevni život u rasulu i koji su prisiljeni da žive u izbjegličkim kampovima od Libana do Jordana, čekaju da se stanje smiri, kada će građani buduće republike definisati uslove svoje demokratske budućnosti. U kreiranju te demokratske budućnosti odrednice „prozapadnjački“ ili „povezan sa Al-Kaidom“ nemaju ni značaj ni mjesto.

BBC-jeva interpretacija nije ništa naprednija, budući da dijeli bojno polje na “islamiste” i “umjerene”. Izvještavajući o ubistvu višeg komandira pobunjeničke frakcije u Siriji, koje je izvršila rivalska grupa, na BBC-ju je rečeno: “Kamal Hamami iz Vrhovnog vojnog vijeća Oslobodilačke sirijske vojske sastajao se sa članovima rivalske grupe ‘radi razgovora o ratnim planovima’. Glasnogovornik Oslobodilačke sirijske vojske je rekao da su mu odgovorni iz Islamske države Irak i Levant rekli da su oni ubili gospodina Hamamija. Ovo ubistvo dio je eskalirajuće borbe unutar oružanog sukoba između umjerenih i islamista.“

„Umjeren“ ovdje znači prijateljski nastrojen i dopadljiv onome što se naziva „Zapad“, a „islamist“ znači neprijateljski nastrojen prema Zapadu, iako je moguće da se i jedni i drugi bore protiv Bashara al-Assada. Međutim, pitanje je ko naoružava te zle islamiste – osim glavnog „zapadnjačkog saveznika“ Saudijske Arabije i ostale družine iz Perzijskog zaljeva.

Upravo zbog ovog navodnog paradoksa pojedini posmatrači koji pišu za New York Times žale se na neproporcionalan utjecaj država poput Saudijske Arabije i Katara u Siriji i Egiptu: “Mala Saudijska Arabija i sićušni Katar danas mogu imati tako veliki utjecaj u Siriji i u Egiptu samo zašto što to bojno polje imaju doslovno samo za sebe.“ Šta da se čini? „Neuspjeh Zapada da uspostavi jasnu politiku u Egiptu i Siriji doveo je do tog da šeikovi iz Zaljevskih zemalja postave takvu politiku nama. Da li je ovo način na koji želimo da se odlučuje o ishodu Arapskog proljeća? Na ovo pitanje može odgovoriti i šestogodišnjak bez ičije pomoći.“

Drugim riječima, jasno je da bi Sjedinjene Države i njihovi saveznici, isti stari „Zapad“, trebali intervenisati još agresivnije i zavladati ne samo među sukobljenim frakcijama u Siriji, već i među njihovim pristalicama u Zaljevskom području, da još podrobnije i izravnije upravljaju razvojem Arapskog proljeća.

U afektu 

Što je više stranih intervencija, ustanak postaje sve krvaviji. Jadaliyya je pripremila veoma koristan „Mjesečni pregled događaja u Siriji“ – kritički prikaz demokratskog ustanka u Siriji koji je počeo sasvim mirno, a zatim je sistematski militarizovan, prvo brutalnom intervencijom Bashara al-Assada, a zatim i agresivnom militarizacijom opozicije koju su izvršile regionalne i globalne sile. Ova procjena je potrebna samo do te mjere do koje jasno pokazuje kako se Arapsko proljeće u Siriji pretvorilo u test novih vidika za budućnost arapskog i muslimanskog svijeta.

Premda dramatični događaji u Egiptu bacaju sjenu na Siriju, revolucija u Siriji će odrediti ishod arapskih revolucija – svaku silu i nedaću koja je zadesila naciju razjedinjenu pod pritiskom. Utišana je sada velika većina Sirijaca, običnih ljudi koji čekaju svoj red, dalje od sektaških podjela, začaranog kruga vladajućeg režima i njegovog militantnog protivnika.

Nema planova za ove revolucije u arapskim zemljama. Niko ne zna sigurno kuda će nas ove revolucije odvesti. Militantni islamisti, nadmudrene vehabije, prevaziđene selefije, ratoborni šiiti, arogancija petrodolara, unezvjereni cionizam, ruski i kineski oportunizam i, iznad svega, imperijalizam Obamine administracije pod izgovorom patriotizma – sve je to na tački ključanja, te će, shodno tome, odrediti razvoj budućih događaja.

Ali narodi od Maroka do Afganistana i od Turske do Jemena prešli su psihičku granicu i došli do tačke s koje nema povratka. Jasna svijest pojavila se na obzoru historije i sve ove nazadne sile, na jedan ili drugi način, gube bitku jedne protiv drugih i same protiv sebe. Njihova transformacija pokreće historiju koja se odvija pred jednim sasvim drugim potomstvom.

Kao moćna politička kategorija, „narod“ nikada nije bio značajnija sila, a javna samosvijest ljudi nikada nije predstavljala kritičniji faktor u procesu nadjačavanja ovih slabašnih izdaja. Usred svog tog pokolja ostaje sirijski narod. Oni mirni demonstranti koji predstavljaju nijemu većinu, koja je možda tiha sada dok traje nasilje, ali koju ćemo čuti opet (u obliku sindikata, organizacija za prava žena, studentskih vijeća i bilo kojeg drugog oblika dobrovoljnih udruženja) jednom kada ovi brutalni osvajači siđu s konja i oklopnih vozila i uspostavi se vlast.

Jednog dana će shvatiti da su karikatura Alija Ferzata, dokumentarac pokojnog Omara Amiralaya, film Muhameda Malasa ili Usame Muhameda, Adonisova poema ili poema Salima Barakata, romani Khaleda Khalife ili Samara Yazbeka – obogatili narod u intelektualnom i moralnom smislu, narod koji je uvijek bio iznad primitivizma sila koje se sada bore za vlast.

(akos)


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

2 KOMENTARI

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.