Pava i Ahmet – Ljepša strana istorije

Južni Sandžak – Nakon podsjećanja na tragična dešavanja prije 88 godina i sumornu sadašnjost zbog zaborava zločina i nevinih žrtava, viševjekovna priča o velikoj ljubavi vraneške ljepotice Pave i Ahmet- paše Hasanbegovića je kao tračak sunčevih zraka kroz tmaste oblake.

„Prema legendi, prije oko tri i po vijeka, jedina kćerka vraneškog kneza Nikole Milikića, udala se za Ahmet-pašu Hasanbegovića, uz uslov da ne mijenja vjeru. Mladi paša se nakon višegodišnjeg odsustvovanja vratio u rodni kraj i zaljubio u lijepu Pavu. U braku su, kako se vjeruje, dobili tri sina- Muša, Hasana i Dauta, od kojih su nastala tri znamenita muslimanska bratstva- Mušovići, Hasanbegovići i Dautovići. Sinovi su, kazuje predanje, izuzetno voljeli  majku i svake nedjelje je pratili u crkvu, čekajući je ispred dok se ne završi obred. Paša je u znak velike ljubavi i poštovanja prema Pavi, koja je mlada umrla, posjede koje je dobio u miraz nazvao njenim imenom: Pavino Polje. U amanet je ostavio da bude sahranjen pored Pave. I danas  dvije kamene ploče, na jednoj urezan krst  a na drugoj polumjesec, nedaleko od centra Pavinog Polja, svjedoče o toj nesvakidašnjoj ljubavi…“

Ovih dana u bjelopoljskom Centru za kulturu, Pošta Crne Gore je promovisala poštansku marku „Pava i Ahmet“, u okviru izdanja „Istorijsko nasljeđe“. Takođe je predstavljena „Vraneška legenda“, knjiga Veselina Konjevića, novinara i publiciste koji kaže: „To je poučna priča o poštovanju i njegovanju različitosti, kao ključnom principu koji nam je kroz vjekove omogućavao biološki opstanak…“.

Gore navedeno zaista zvuči bajkovito ali, nažalost, ne korespondira istini. Prije 88 godina čitav jedan narod je i bukvalno nestao sa tih prostora! Možda poslije poštanske marke i knjige treba prezentirati turistički potencijal tog kraja? Zaista se radi o predjelima izuzetnih prirodnih ljepota. Ali i tu se neizbježno javlja duh nekadašnjih stanovnika, zvjerski pobijenih na pravdi Boga i izbjeglih na sve četiri strane svijeta. Čak se i u opisu Novakove pećine, u blizini današnjeg Tomaševa, kaže: „…Tokom brojnih istraživanja pećine speleolozi su nailazili na fluorescentne oznake, obilježja u pijesku ili rastegnuti kanap koji su lovci na blago ostavljali kako bi se lakše vratili do ulaza…“ („Vijesti“, 09.9.2012.g.).

A neki od onih koji su uspjeli spasiti gole živote stigli su te 1924-te godine do najudaljenijih sela turske Anadolije. Njihovi potomci u putopisu objavljenom u listu „Preporod“ od 01.11.2012.g., između ostalog opisuju: „…Ovo je bila grčka pravoslavna crkva, a iza nje je na ovoj ravnici njihovo groblje. Grci su se odavde iselili nakon grčko-turskih ratova. Posljednjih godina dolaze njihovi potomci, unučad, u posjetu selu i pred crkvom pale svijeće. Mi ih gostoljubivo dočekamo, pogotovo moj otac Hilmija, dok je bio muhtar zalagao se za takav odnos i oni ga mnogo cijene. Pišu mu pisma i pozivaju ga u posjetu…“ Ovako priča Fikrija Čelebi, potomak šahovićkih Dautovića. Iz priče sa početka teksta, možda baš direktan potomak lijepe Pave i Ahmet-paše? Da li bi njemu u Tomaševu, nekadašnjim Šahovićima, dozvolili da se pomoli za dušu svojih predaka, može se osnovano pretpostaviti iz dešavanja povodom pokušaja obilježavanja godišnjice genocida 1924-te, bolje rečeno policijske zabrane i ove i prethodne godine!

Veoma je indikativno, naravno ne želeći da umanjimo značaj istog, što je promocija poštanske marke „Pava i Ahmet“ kao i knjige „Vraneška legenda“, organizovana upravo na godišnjicu pokolja u Vraneškoj dolini? Da nije u pitanju slučajnost govori i činjenica da je prethodne godine, negdje u istom periodu, najavljeno štampanje „prigodne markice posvećene predanju o Pavi…“. Javnost je tada takođe obaviještena da su u toku pripreme za realizaciju predstave „Ahmet i Pava“, koju bi izvelo Bjelopoljsko pozorište po knjizi „Vraneška legenda“, autora Veselina Konjevića: „…Projekat je u fazi pripreme i u toku su razgovori sa potencijalnim rediteljem Lilijanom Ivanović i nekim od protagonista- profesionalnih glumaca izvan Bijelog Polja. Takođe se radi i na obezbjeđenju novca za taj projekat, a nije riječ o maloj sumi i traži se adekvatan sponzor… Uskoro bi trebalo da se pojavi i balada o ovom predanju, a tekst pjesme piše naš poznati pisac Zuvdija Hodžić…“ („Vijesti“, 19.12.2012.g.). Ove godine, pozorišna predstava i najavljena „balada“ nijesu pominjani? Vjerovatno nijesu nađeni sponzori?

Navedeni projekti su svakako za pohvalu. Međutim, tempirano vrijeme za njihovu medijsku promociju je vrlo indikativno. Muslimanima- Bošnjacima koji ne žele da se sjećaju nekih „tragičnih dešavanja u davno prošlim i ne tako davnim vremenima“ je to došlo kao „šlag na tortu“.

Ostaje nejasno zašto je u crnogorskim medijima ostao prazan prostor  kada je u pitanju sjećanje na stravičan zločin, za koji se i dalje koristi atribut „navodni“? Gdje su muslimansko-bošnjački politički predstavnici, nezavisni intelektualci…?

Nama zaista nije namjera da nosimo teret „ekskluzivnog prava“  na obilježavanje te neslavne stranice crnogorske istorije. Poznato nam je plasiranje stavova iz određenih krugova da „nije sporan događaj, već organizator“. Nije nam jasno zašto oni nijesu preuzeli organizaciju? Pozvani su i prošle i ove godine. Ali ne- od nas se samo zahtijevalo da odustanemo od Memorijala „Šahovići 1924-2012“! Pošto nijesmo pristali na učešće u kolektivnom zaboravu, počelo se sa intenzivnim imputiranjem da iza organizatora stoji „KOS“, „Srpska služba“… Neki od čelnika Islamske zajednice prilikom boravka u inostranstvu, na optužbe dijaspore zašto su bili protiv „Memorijalnog marša“ za Šahoviće, odgovorili su da raspolažu pouzdanim informacijama da je organizator „Marša“ agent izraelske obavještajne službe! (S obzirom na njihove bliske veze sa državnim aparatom, pretpostavljamo da su im i ta saznanja dostavljena, ukoliko ista nijesu išla u obrnutom smjeru?) Navedeno je kompatibilno sa situacijom na nedavnim izborima, kada su neistomišljenici vladajućeg režima često nazivani četnicima. Ne bi nas iznenadilo da taj epitet prikače i rahm. Huzeir-agi, imajući u vidu podatak da mu je odlazak kod tadašnjeg premijera Pašića omogućio srpski oficir Apostolović! Možda iz tog razloga čelnici Islamske zajednice i ne dozvoljavaju da mu se postavi spomen- ploča čak ni na groblju gdje je sahranjen!?

14.11.2012.g./30.Zu-l-hidždže 1433.h.g.                                                    Mirsad-Mirza Kurgaš