Paradoks demokratije ili nešto drugo

0
54

“sandžak” – Po mnogima je demokratija najidealniji društveni sistem koji propagira one vrijednosti koje štite svakog pojedinca u društvenoj zajednici, bez obzira na razlike među tim pojedincima ili grupama koje ti pojedinci tvore. S raspadom autoritarnog, jednopartijskog, nedemokratskog sistema devedesetih godina prošloga vijeka, ponadasmo se da ćemo svi skupa osjetiti blagodati demokratije i da nam se više nikada jednopartijska vladavina koja je tamničila mnoge pojedince, narode, ideje i progres zarad jednoumlja i volje nekolicine, neće vratiti.

Iz ove perspektive gledano, mnogi, a posebno Bošnjaci, mogu žaliti za tom „tamnicom“ u kojoj su bili zaista mnogo manje sputavani nego danas. Sa stanovišta ozbiljne analitike, odnos jednopartizma i višestrančja je omiljeni problem proučavanja i uvijek se demokratski, višepartijski sistemi „izdižu“ i prikazuju kao napredniji. To bi trebalo biti tako. Međutim, bojimo se da takav obrazac ne možemo prihvatiti kada je u pitanju država Srbija i njeno poimanje demokratije i implementiranje tih principa prema svojim građanima bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku posebnost. Da se pogrešno ne bi razumjeli, ovo nije žal za Titovim vremenom već čuđenje koje osjećamo kada analiziramo položaj Bošnjaka u jednoj demokratskoj zajednici. U posljednjih dvadeset godina nam se sve i svašta izdešavalo – od ugrožavanja najosnovnijih ljudskih, pojedinačnih i kolektivnih prava do zločina koji poprimaju elemente genocida kao najrigidnijeg oblika nacionalizma, šovinizma i rasizma. Ove pojave ne bi bile čudne ako govorimo o kontekstu, i vremenskom i političkom, koji upućuje na razne oblike barbarizama ili aparthejda, ali su čudne kada se vezuju za kraj drugog i početka trećeg milenija u sistemima koji sebe smatraju demokratskim.

Jedno od bitnih svojstava demokratije ogleda se i u tome da se aktuelna vlast prema manjinama, posebno nacionalnim, mora ophoditi na način pozitivne diskriminacije kako se niti jedan moment ugroženosti manjine ne bi mogao naslutiti, a kamoli osjetiti. Centralno pitanje moglo bi se staviti u sljedeći okvir: svaka pojava, proces ili pojam o kojem promišljamo ima intenzitete pojavljivanja tako da su oni vidljivi i mjerljivi, a osnovni preduslov je da se kreću unutar svoje pojavnosti. One karakteristike određene pojave koje mijenjaju tu pojavu također su vidljive i postaju oni elementi koji utiču na to da se pojava više ne može sagledavati na jasno određen i definiran način, već na način promjenljivosti i pretvaranja određene pojave u nekakvu drugu pojavu koja također ima svoje specifičnosti tako da ta druga pojava mora nositi i drugo ime i posjedovati sopstvena obilježja. Dakle, ako pojavu demokratije pored onih elemenata koji je suštinski određuju, počnu nagrizati neki drugi, njoj strani elementi, koji postaju važan dio tog sistema, onda se automatski treba tražiti adekvatan naziv za tu pojavu koja gubi karakter i ne može se po sili zakona, i fizikalnog i logičkog, govoriti o konstanti već o nečemu što predstavlja atipičnost i neustaljenost, odnosno o nečemu što se razlikuje od demokratije i što nikako ne može biti demokratski sistem. Laž i neistina su fenomeni koji nešto predstavljaju u kontekst nečega drugoga. Percipiranje slike željenog bošnjačkog bitka s aspekta beogradskog režima nije isto što i percipiranje realne slike autentičnog bošnjačkog duha. Kada govorimo o Srbiji kao demokratskom društvu, te se na osnovu toga trebamo i činjenično u to uvjeriti, onda nastaju problemi koji uvjetuju pitanja tipa navedenog i jedinog mogućeg zaključka da se o Srbiji ne može govoriti kao demokratskom društvu koje njeguje suštinska svojstva demokratije. Šta jeste Srbija, nećemo obrađivati u ovome tekstu, ali hoćemo ono šta Srbija nije.

Odnos prema Bošnjacima, u novije vrijeme jeste krucijalni eksperiment na kojem Srbija „pada“ kada je u pitanju ideja demokratije. Da bi verificirali ove stavove, iznosimo nekoliko činjenica. Bošnjaci su perjanice demokratije u ovoj državi i šire. Od uvođenja višestranačja, bošnjački se korpus uvijek, i to stopostotno, stavljao na stranu demokratskih opcija, da bi zauzvrat bio izložen morbidnim nedemokratskim pritiscima koji se pojavljuju kroz razne setove formi, od pokušaja asimilacije, pokrštavanja i javnog i tajnog, ekonomske segregacije, kulturološko-obrazovne destrukcije, nasrtaja na vjerski identitet i institucije koje predstavljaju duhovnost ovoga naroda, lažiranje i krađu izborne volje bošnjačkog narod, formiranje paralelnih institucija koje bi služile svrsi duhovne dezorijentacije bošnjačkog naroda, nepriznavanje pravih autoriteta i autentičnih predstavnika bošnjačkog naroda i hiperprodukcija ministara koji trebaju biti kompenzacija za ono nečinjenje i činjenje koje je potrebno našem narodu. Slijepost za probleme je nešto što demokratska vlast nikako sebi ne može priuštiti a posebno ne discipliniranje bošnjačkog naroda na „velikosrpski način“ koji uključuje i nekakve morbidnosti, kao što je dodjeljivanje policijske pratnje jednoj samozvanoj intelektualki čije je najviše dostignuće to što je u jednom danu, putem svoje organizacije, besplatno podijelila nekoliko tuceta kondoma da se opaka spolna bolest poznatija kao AIDS ne širi ovim gradom, i koja ide naokolo i vrijeđa koga stigne, i koja, kadajoj neko odgovori na jedini mogući način, utemeljen na činjenicama, bude primljena kod šefa države koji je kao zabrinut za takvo „biserje“ unutar svoga građanstva.

Analizirajmo samo jednu frazu koja se često spominje kao izgovor za ekonomsku segregaciju prema Bošnjacima. Navodno, preduslov ekonomskog razvoja jeste politička stabilnost u Sandžaku. Ovu frazu, koja se koristila na početku industrijske revolucije s kraja 18 stoljeća, danas neki, prije svega, kvazibošnjački politički predstavnici, koriste ne bi li zataškali svoju nemoć i poslušnost spram beogradskog režima odnoseći se prema Bošnjacima kao da stvarno žive u 18. stoljeću, bez artikuliuranih stavova. Ako analiziramo šta znači politička stabilnost u kontekstu onoga ko iznosi takve stavove, onda nas nedvosmisleno mišljenje navodi na zaključak da politička raznolikost, kao bogatstvo demokratskog sistema, ne može biti svojstvo Bošnjaka i da Bošnjaci ne smiju pluralistički biti orijentirani već da se politički mogu izjašnjavati i pokazati „stabilnost“ samo unutar prorežimskih partija miljenica. Jedno od osnovnih načela demokratije jeste i politički pluralizam nasuprot konformizmu. Da bi jedno društvo bilo zaista stabilno, ono tu stabilnost proizvodi upravo na način koji podrazumijeva različitost ideja koje se „dorađuju“ političkim takmičenjem a ne favoriziranjem onih ideja i stavova koji nemaju uporište u narodu. Ako neko ko nema „beogradsku političku tapiju“ proba afirmirati univerzalne ideje jednakosti i demokratičnosti onda je on taj koji „navodno“ remeti stabilnost i ta priča je još jedan od dokaza da demokratija poprima svojstva nekakvog drugačijeg političkog sistema koji prerasta u suprotnost svoje izvornosti.

Autor: prof. dr. Rifat Redžović


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.