11. Februar 2011

Svaki iole upućen u povijest Sandžaka, Bošnjaka općenito, lako će primijetiti kakvu golgotu je ovaj narod prolazio, na kakvoj vjetrometini progona, istrebljenja, etničkih čišćenja i asimilacije je opstao i opstat će, inšallah. Jedna je zajednička karakteristika svim metodama: eliminacija, nestanak identiteta Bošnjaka

Kada su okolnosti omogućavale otvoreni napad onda su se dešavali genocidi, ali u kontekstu savremene demokratizacije na snagu stupaju genocidi u „svilenim rukavicama“. Da objasni šta se desilo muslimanima Bosne, Ihsanolu je, po strahotama i zvjerstvima nad muslimanima i pustošenju svih tragova njihove kulture i civilizacije, uporedio sa invazijom Mongola na Bagdad 1258. Cilj je bio zauvijek eliminisati muslimansku dominaciju.

Zbog velikodržavnih ciljeva srpske politike prolivena je krv Bošnjaka. Politički cilj bio je da muslimani Bošnjaci na ovom dijelu ne mogu preživjeti. Takva sjenka je i dalje nad muslimanima. Ta sjenka je sada u novoj odjeći, to je genocid u „svilenim rukavicama“. Da bi prestale invazije na Bošnjake, Srbi bi se morali odreći ideoloških osnova koji podstiču invaziju. Kod Srba taj otrovni izvor je maksima o „istrazi poturica“. Ove teze nalaze se u govoru pjesnika na srpskom jeziku u školama. Istragu poturica kod srpskih i crnogorskih ortodoksa književno je obradio Petar Petrović Njegoš u spjevu pod nazivom „Gorski vijenac“ godine 1848. To je najpoznatije i najuticajnije književno djelo na našem dijelu Balkana, a njegov autor proglašen je najvećim pjesnikom na srpskom jeziku, podignut mu je veliki spomenik na jednom vrhu u Crnoj Gori. Njegov spjev djeca u osnovnim i srednjim školama uče napamet, a počevši od skupa na Gazimestanu 1989. Njegoševu sliku nosili su srpski vojnici. Evo nekoliko njegovih stihova:

Odža riče na ravnom Cetinju!

Sve je pošlo đavoljijem tragom.

Zaudara zemlja Muhamedom!

Nekako u isto vrijeme, Njegošev prijatelj Ivan Mažuranić, nakon što je posjetio crnogorskog vladiku na Cetinju i s njim dogovorio kako da Srbija i Hrvatska potisnu Osmansko carstvo s Balkana i između sebe podijele Bosnu, napisao je svoj poznati spjev na hrvatskom jeziku „Smrt Smail-age Čengića“ u kojem je opjevao strašne muke koje je, navodno, trpjelo kršćansko stanovništvo pod osmanskom upravom. Kroz ova djela pomiješana su historijska, naučna, umjetnička i mitska istina i ostavile su dubljeg traga na mišljenje srpskog i hrvatskog naroda o muslimanskoj vjeri nego sva srpska literatura. Zaključci ovih djela su da su muslimani azijati, odnosno da nemaju svoje države i da nemaju pravo na državu, pa ni na život, da su oni u nacionalnom smislu Hrvati ili Srbi, te da se moraju vratiti pradjedovskoj vjeri. U srpskoj literaturi ima još djela s ovakvim porukama, a ima i nešto literature u kojoj su muslimani predstavljeni kao normalni i plemeniti ljudi, ali u bošnjačkoj književnosti nema djela koje zagovara genocid, mržnju i zlu volju. Sve dok Srbi ne odustanu od ovih zabluda i ideološkog korova, Bošnjacima će identitet biti pod stalnom erozijom i prijetnjom.

Genocid u „svilenim rukavicama“ je najdestruktivniji i opasniji zbog svojih dalekosežnih posljedica. Tada se žrtva hipnotiše, ne osjeća šta se sa njom, sandžačkim Bošnjacima, radi. To je pomračenje uma. Međutim, pomračenje uma je na snazi do trenutka kada se taj „sihr“ napadne. Drugačije rečeno, sandžačkim Bošnjacima su u Beogradu pravljeni, i dalje se prave, „sihrovi pomračenja uma“, a narodu ih podmeću Ugljanin i Ljajić. No, to djeluje samo dok ne dođe „jak hodža“ da rastera sihrove. Tako, Bošnjaci su sada slobodni, bez pomračenja uma i sihra.

Muslimani ovih prostora u posljednja dva stoljeća bore se za biološki opstanak i islamski identitet. I ma koliko se nadali da je vrijeme krstaških ratova prošlo, savremene vojno-političke invazije na muslimane nose duh i ciljeve srednjovjekovnih svetih krstaških ratova protiv muslimana. Kako drugačije tumačiti Čiplićevo raspisivanje izbora za Bošnjačko nacionalno vijeće, iako se zna da je BKZ ubjedljivo pobijedio, osim kao nastavak Garašaninovog plana nestanka muslimana, ali ovaj put pomoću asimilacije. Vlastima u Beogradu su potrebni oni koji mu se klanjaju, jer treba spriječiti funkcionisanje Nacionalnog savjeta kojeg je BKZ formirao zato što mu je prioritet očuvaje identiteta Bošnjaka.

Bez obzira na sve, Bošnjaci su svjesni svog identiteta, svoje vjere i od toga ih više niko ne može pokušati odvojiti.

Autor: hfz. dr. Almir ef. Pramenković

Izvor: Glas-Islama.info

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles