Oko FIS-a nema kompromisa

1
14

Nije sve onako kako ljudi, tj. neljudi planiraju. Čovjek snuje, a Bog određuje. Vjernici to znaju i njima je Božja uvijek na prvome mjestu.

Oni koji su vjeru zapostavili, od korijena se udaljili, narod izdali i lončiće pobrkali misle da su novac i vlast dvije najmoćnije stvari na svijetu. Kada oni svoj novac i vlast pomiješaju sa nepoštenim sudijama, kriminalcima i tajkunima onda se dobije Hadžet, ili napad na zgradu Islamskih ustanova u centru Novog Pazara, na sred trga Gazi Isa-bega, osnivača grada u kojem danas živimo, a cijeli je naš Novi Pazar VAKUF.

Razgoropađena goropad se poodavno razgoropadila nad svojim narodom u liku dva ministra Bošnjaka koji godinama sjede u srpskoj Vladi i gotovo ništa dobra za svoj narod ne učinješe. Ova goropad je dobro uvježbana za napadnje svog naroda, svoje vjere, Islamske zajednice i vakufskog dobra. Oni napadaju posebno uoči Bajrama na vakufsku imovinu i Islamsku zajednicu,  remeteći tako mir u dušama mirnih Bošnjaka muslimana koji znaju da čine dobro i sebi i drugima bez želje za izazivanjem sukoba i drugih vrsta „elementarnih nepogoda“ koje se često viđaju u našoj prijestonici – Beogradu.
Goropad u vidu dva bošnjačka ministra je aktivno učestvovala u napadu na Islamsku zajednicu, na njeno rukovodstvo i vjernike, a sada i jedan i drugi, posebno bivši premijer Sandžaka, Rasim Ljajić, napada na vakufsku imovinu, tj. na zgradu Islamskih ustanova u kojoj je nekada bilo sjedište Ilamske zajednice, a od prije neku godinu je smješten Fakultet za islamske studije. Ovu zgradu je 2006. godine Agencija za privatizciju bespravno prodala tajkunima iz Novog Pazara, koje je predvodio Tahirbegović Džemail Rekić. Uprkos postojanju Zakona o povraćaju imovine crkvama i vjerskim zajednicama, koji zabranjuje da se počev od 1. maja 2006. godine prodaje imovina koja je pripadala nekoj vjerskoj zajednici, što je slučaj sa pomenutom zgradom, tajkuni pomognuti političarima i korumpiranim sudijama, 22. juna 2006. godine kupuju zgradu koja je do 1948. godine bila u vlasništvu Islamske zajednice. Namjera ovih ljudi, među kojima, ruku na srce, ima i poštenih, a većina ih je debelo ogrezla u kriminalu (npr. neki „krnjavi“, ili kako ga zovu, u vrijeme rata u BiH je srpskim ratnim profiterima svojim specijalizovanim kombijima prodavao krvnu plazmu i tako stekao svoj prvi milion), jeste da u samom centru grada na vakufskoj imovini prave višespratnicu u kojoj bi smjestili neki hotel, par kafana i kockarnica, kupleraj, tržni centar, tj. za svakog ponešto, a za kriminalce i tajkune najviše. E, oko FIS-a nema kompromisa. Vakuf se ne prodaje, ne uzima, ne krade, ne otuđuje, ne skrnavi. Vakuf se brani životima, svim mogućim sredstvima, jer je on za opšte dobro i za dobrobit svih. Vakuf pripada muslimanima. Kao što skoro niko od nas, koji smo akteri sadašnjih dešavanja oko zgrade FIS-a, nije bio živ kada je ona uvakufljena, tako niko neće biti živ za nekoliko desetina godina, a ona će i dalje služiti narodu i bit će vakuf. Vakuf je univerzalno dobro koje pruža opštenarodnu korist i zato ga ne može imati pojedinac niti udruženi konzorcijum tajkuna i kriminalaca.

Jasno je svakom poštenom građaninu šta je vakuf, jasno je i kriminalcima, ali je njihova želja da pokvare čistinu postojećeg objekta i uopšte Gradskog trga koji je oživljavanjem Islamskih ustanova očišćen od narko dilera, narkomana i raznih mešetara što taj prostor koristiše za nečasne radnje, a najčešće prodaju opojnih droga i razmjenu žena, tj. trafiking. Sada na tom prostoru šetaju čiste djevojke i momci, vjernice i vjernici. Roditelji slobodno mogu poslati svoju djecu da na Gradskom trgu uživaju u vožnji na biciklima i rolšulama, bez bojazni da će neki narko diler pokušati da im proda gram kokaina ili heroina, što je bila praksa prije nego li je Islamska zajednica od centra grada napravila oazu ljepote, mira i tolerancije. To sve smeta narko kartelu, tajkunima i kriminalcima, pa bi uz pomoć ministra Ljajića, koji im zakaza preko Kasima Zoranića konferenciju u Medija centru u Beogradu, da oduzmu od Islamske zajednice ovaj vakuf i ponovo ga stave u funkciju kriminala i mešetarenja. Gospodin Ljajić je nevješto pokušao da se izvuče iz problema praveći se da on nema pojma ko je sada aktivirao presudu u vezi zgrade Islamskih ustanova. Insajderi iz njegove partije, koja je u fazi političkog nestanaka i izumiranja, rekoše da je on lično, preko korumpiranog sudije, aktivirao donošenje presude, te da je on lično organizator svih novijih napada na vakufsku imovinu, uključujući i onaj na Hadžetu kada je žandarmerija napala imame i vjernike 4. septembra 2010. godine. Ovaj ministar se sveti Islamskoj zajednici i njenim čelnicima zbog poraza na izborima za BNV, kao i zbog istjeravanja istine koja je pokazala de je zapravo on jedan od glavnih inspiratora, organizatora i finansijera napada na Islamsku zajednicu. Njegove izjave  tipa „ne znam ko je to sad aktivirao“, „mi nismo za upotrebu policijskih snaga za rješavanje nastalog problema“, najbolje demantuje izjava u kojoj kaže „da dvije islamske zajednice treba da se dogovore kome pripada ovaj objekat“. Zaboravi Ljajić na kakvoj je platformi dobio izbore, ali će se sjetiti kada naredne politčke izbore izgubi zbog iste one platforme radi koje je dobio vlast u Novom Pazaru i još nekim sandžačkim gradovima. Gore pomenute izjave ministar Ljajić daje u cilju plasiranja u javnost neistine da je on nevin i nije kriv za napade na Islamsku zajednicu i vakuf, a da je došlo do upotrebe sile nad nedužnim imamima i vjernicima onda bi on bio taj koji se zalagao da policija ne treba da interveniše. Istina je sasvim suprotna – on je najveći krivac za sve nemire i incidente koji se u Sandžaku, posebno u Novom Pazaru, dešavaju, a vezani su za napad na Islamsku zajednicu i vakufsku imovinu.

Ono što hrabri jeste činjenica da režim u Beogradu nije dozvolio da policija bude instrumentalizovana kao što se to desilo na Hadžetu. Konačno je shvatio da policija nikada ne treba da dođe u ruke političara (Ljajića), te da bude korištena za obračune sa mirnim građanima, Bošnjacima. Pohvalan je taj čin režima. Dojmi se da je režim počeo da shvata problem u Sandžaku i da će, polako i sramežljivo, početi da ga rješava, što će dovesti do pada tenzija u regionu. Demokrstki put rješavanja problema je ono što se u ovom slučaju treba primijeniti, a to je poštivanje zakonskih normi i regulativa, poštivanje ljudskih prava i vjerskih sloboda, kao i striktno pridržavanje Zakona o povraćaju imovine crkvama i vjerskim zajednicama. Evropska vrata se za Srbiju neće otvoriti sve dok ne bude riješeno pitanje restitucije, a i pitanje Sandžaka je isto važno kao pitanje saradnje sa Haškim tribunalom, bez obzira što Beograd zasad o tome ćuti.

U svakom slučaju, svi moraju znati da se sa vakufskom imovinom ne mogu igrati i da će imami, ulema i vjernici, kako reče Sead-ef. Šaćirović: „vakuf braniti i životima svojim“.

Autor: Uredništvo Glas islama

Izvor: Glas-Islama.info


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.