U biblioteci Fakulteta za islamske studije Ženska mreža Stranke pravde i pomirenja organizirala je tribinu na temu „Žena – stub opstanka društva“
Na tribini su govorile prof. Atifa Šaljić i dr. Misala Pramenković, a tribinom je moderirala Jasmina Nikšić.
Moderatorica istakla da je 8. mart praznik ekonomskih, političkih i društvenih dostignuća žena.
„Ideja da se obilježava međunarodni dan žena se prvi put pojavila početkom 20. vijeka u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših uslova rada. 30. godina neke države su čak i prestale da obilježavaju ovaj dan, da bi zvanično bio ustanovljen 1975. godine a borba je zapravo krenula još 1857. kada su žene u Njujorku protestvovale i digle glas protiv loših uslova rada. Protesti su se na ovaj dan obilježavali širom svijeta i u jednom trenutku su postali čak i milionski. Tražile su žene kraće radno vrijeme, bolje plate i pravo glasa, to je ono što su u tom historijskom trenutku i dobile ali koliko smo u današnjem vremenu uspjeli da neke od tih prava za koja su se te žene izborile, uspjele da očuvamo i da unaprijedimo s obzirom da živimo u 21. vijeku. Upravo i zbog toga što se sve to dešavalo, žene su se izborile za određeni prava koja uživamo i danas i svakako ono što mislimo, ono sa čime ćete se složiti, jeste da je dan žena i svaki drugi dan, i treba da bude, ne samo 8. mart već i svih 365 dana u godini, ali to ne isključuje mogućnost da mi ovaj datum obilježimo “
Prof. Atifa Šaljić naglasila se samo 8. marta svi sjete ženskih prava koja žene ne uživaju još uvijek.
„Povod našeg okupljanja jeste da se podsjetimo žena koje su se davnih 1800-tih godina pa sve do današnjega dana se negdje vodi borba za ravnopravnost, za poboljšanje ženskog života uopšte, za ženska prava. Ja ću da podsjetim da su se te žene osmjelile da tih godina kažu da njihova radna mjesta nisu dobra za njih, da tih godina izraze nezadovoljstvo jer nemaju pravo glasa, zamislite kakva je to nepravda bila da žena nema pravo glasa. Te žene nisu stvorile sebi neki život ali su bar na neki način obezbijedile da su one vidne u društvu i ono što je negdje bitno jeste da su dobile to pravo glasa. Njihov uslov i tada je bio da su isto plaćene za isti posao sa muškarcem koji radi u istoj firmi, međutim ni do današnjeg dana i danas me je zaista to jako razočaralo kada sam čula djevojku koja je rekla da još uvijek imamo tačno 14% manju platu od muškaraca za isti posao, i da je još zastrašujuće kada sam čula da kaže 44 dana bi godišnje žena trebala radit da bi imala ukupan doprinos koji muškarac prima. Zaista mislim da je to nešto što je jako bolno.“
Dr. Misala Pramenković je istakla da je potrebno pričati o pravima i položaju žena.
„Činjenica je da smo svjesne potrebe da se priča o pravima i položaju žene, o onome što ona jeste, što joj treba, što joj nedostaje i to niko drugi ne može reći nego sama žena. Sa druge strane imamo obavezu prema ženama koje nisu u prilici da nešto kažu, da ih neko zastupa, sigurna sam da svaka žena koda vidi neku drugu ženu koja zauzima određeni položaj, bori se za prava, sigurna sam da se žena neće boriti samo za prava žena već i muškaraca, djece i svih drugih, biće ponosna i na neki način će to podržavati sa bilo kog mjesta, koliko god to inferiorno bilo. Činjenica je da danas brojni problemi postoje kada je u pitanju žena, njen lični i društveni angažman, pitanje nasilja, kada god kažemo nasilja prva asocijacija jesu žene zato što su one u najvećem broju slučajeva upravo i žrtve nasilja, nakon toga pitanje poteškoća prilikom zapošljavanja, posebno ukoliko je žena porodična, ukoliko je u drugom stanju, ukoliko iskaže svoju namjeru da formira porodicu, sa druge strane ugrožavanje sa različitih nivoa. Sve su to pitanja koja tište današnje društvo ali ne samo naše, već generalno tu nazovi demokratiju.“
Nakon tribine prisutnima su podijeljenje ruže, nakon čega je otvorena i diskusija.
