Nakon teksta koji sam napisao prije nekoliko dana, a koji je upućen uredniku Fejs TV, u kojem sam imao namjeru ukazati na štetu i grijeh koji je učinjen prema Islamskoj zajednici, bez ikakve namjere da bilo koga omalovažim, podcijenim, ili uvrijedim, sa željom da se grijeh i šteta shvate i poprave, povrijedio me je komentar i rezon Nedžada Latića, objavljen na njemu dostupnim portalima, ali ne onaj dio koji se odnosi na mene lično, tj. da sam „skromnih intelektulnih sposobnosti“ i „megafon Mustafe Cerića“, što sam shvatio kao kompliment, izostavljajući da spomene sve što jeste i što je bio, dr. Mustafa ef. Cerić, reisu-l-ulema, koji je vodio Zajednicu punih 20 godina, u najtežem vremenu za modernu Bosnu i Bošnjake, što je čitav svijet shvatio i brojnim priznanjima potvrdio, već dio u kojem kaže da „sam službenik krnje Islamske zajednice“ čime olahko, nonšalantno, sa odobravanjem prelazi preko zločina koji je učinjen našoj Islamskoj zajednici i muslimanima u Sandžaku i Srbiji 2007. godine.
Malo sam razmislio i došao do zaključka – ko će drugi da udari na nas iz Sandžaka ako neće on, Nedžad Latić, intelektualna gromada od čovjeka sa diplomom sveznalca, mudžahid, koji je branio i odbranio Bosnu, osnovao sve što je osnovano u Bosni i Sandžaku nakon Drugog svjetskog rata od bošnjačkih kulturnih, nacionalnih i političkih organizacija i institucija. Bio savjetnik, ili bolje rečeno, učio bošnjačke prvake šta da rade u teškim vremenima, čiji rad i angažman je donio sve dobro što se dešava u Bosni i Sandžaku, a neposlušnost i neslijeđenje njega uzrokovalo svo zlo koje nam se dešava. Velikomučenik i progonjen od svih režima, od njegovog rođenja i prije rođenja, sve do danas. Analitičar i stručnjak za sve na svijetu, a sa druge strane ponižen i odbačen, žrtva kojoj se nepravda i nasilje – zulum čini, a sve to najbolje opisuje jedan novinski naslov, koji je sam on kreirao, a zapravo pametnima dobar išaret da shvate o čemu se radi: „Nedžad Latić udaren u glavu“.
Pa jadan Nedžade, kako bez imalo griže savjesti, bez imalo stida, prešutkuješ i prelaziš preko činjenice da je Udba, baš ona koju spominješ da te progoni, uz pomoć svojih saradnika, pokušala razbiti našu Islamsku zajednicu 2007. i na njeno čelo dovesti pokvarene i poltrone koji će je otrgnuti od matice Bosne, što si kasnije mogao razumjeti i shvatiti kad si nam redovno dolazio u Sandžak, sve dok nisi shvatio da nećeš dobiti ono što si očekivao – materijalnu korist, nakon čega si se okrenuo protiv.
Kako Islamsku zajednicu, kojoj je silom otet određeni broj džamija, a koja se uspjela odbraniti od svih snaga koje su je napale i napadaju, koja u nemogućim uslovima rada ostvaruje impozantne rezultate, nazivaš „krnjom zajednicom“ aludirajući na mahane, nedostatke i šta sve ne, relativizirajući i amnestirajući zločince i zločin koji je učinjen.
Zašto, jadan Nedžade, baš ti moraš stalno i uvijek otrovno komentirati i pljuvati na nas u Sandžku, na naše prvake i ulemu, kada znaš šta smo preživjeli, šta preživljavamo i u kakvim uslovima opstajemo, kada si sa nama za istom našom sofrom sjedio i hljeba jeo, u goste nam dolazio, sa nama Sandžak i njegove ponosne Bošnjake upoznao, od ljudi poštovan i uvažen bio, te sve to privatno iskoristio.
Zašto tolika mržnja, odbojnost i podcjenjivanje svega što dolazi od nas? Zašto i za čije interese to radiš, ili bolje rečeno, čiji si ti megafon i koliko dobijaš da pljuješ na najčasniji dio bošnjačkog ummeta? Kaži, ako ti je novac potreban i egzistencija u pitanju, organiziraćemo se da ti pomognemo, da se ne bi ponižavao i din prodavao, jer dunjaluk je kratak, život brzo prođe, a onda ostaju ne-djela po kojima nas pamte i spominju.
Nemoj, bolan, Islamsku zajednicu nazivati krnjavom. To je neozbiljno i neprimjereno, jer krnjavost ukazuje na mahane i nedostatke predmeta i osoba, prije svega u fizičkom izgledu, kojih čovjek može imati, a i sam ih imaš previše, samo je potrebno da se pogledaš u ogledalo i vidiš, ili da ti neko ukaže, od onih čije interese promoviraš i štitiš, jer si čovjek koji javno nastupa. To je tvoja i njihova sramota, a nije dokaz tvoje skromnosti ili pobožnosti.
Zato se mani nas u Sandžaku, ostavi nas na miru. Ti si bio jedan u nizu ljudi kojima se dala šansa da pokažu svoje znanje i sposobnost, koja se pretvorila u razočarenje, u sramotu o kojoj ne želimo da pričamo i ne bih te ovaj put uopće spomenuo da nije bilo tvog neprimjerenog komentara.
PS. Vjerovatno ćeš sada reći da sam ovaj put „megafon Zukorlića“, akademika, dugogodišnjeg predsjednika Mešihata u Sandžaku i Srbiji i muftije, što ćeš u tvom stilu ispustiti, misleći da ćeš umanjiti njegovu veličinu i značaj, kao što si učinio sa reisu-l-ulemom dr. Mustafom ef. Cerićem, jer si opsjednut njima, a ja se njima ponosim, obojica su mi uzori i učitelji, a također pouzdano znam da su ti obojica mnoga dobra u životu učinili, a ti im vraćaš na svoj način, što je u duhu mudrosti: „Čuvaj se zla onoga kome si dobro učinio.“
I da, skromnost jeste moja osobina koja pokazuje i potvrđuje ono što jesam, a tvoja neskromnost dokazuje ono što ti nisi, a misliš da jesi.
Autor: Dr. Rešad ef. Plojović
