Odgovor na uvrijedljivi članak “Šta je sledeće?” Ratka Dmitrovića

U cilju da srbijanskoj javnosti, a naročito onom njenom dijelu koji je zatečen dešavanjima u Novome Pazaru od četvrtka, 04. septembra 2014., kada je organizovan tzv. “Pohod na Hadžet”, a u svrhu  obilježavanja sedamdesete godišnjice stradanja Bošnjaka Sandžaka, približim šta se tamo stvarno zbilo, upućujem svoje lično reagovanje redakciji portala novosti.rs na pisanje njihovog kolumniste Ratka Dmitrovića u članku “Šta je sledeće u Sandžaku”, objavljenom 05. septembra 2014.

Poštovani g-dine Dmitroviću,

Način na koji ste dozvolili sebi opisivati gore pomenuti događaj je više nego tendenciozan, ponižavajući i huškački. Obzirom da ste u samo nekoliko redova rekli toliko neistina i iznijeli toliko poniženja na račun bošnjačkog naroda i nekih njegovih pripadnika, krenuću redom i objasniti sve navedene fenomene, kako Vama, tako i onom dijelu javnosti u Srbiji koji nije razumio poruku “Pohoda na Hadžet” ili ju je zanemario uplašen huškačkim naklapanjima Vas i Vama sličnih novinara.

Prvo, hipoteza da bi mnoge međunarodne organizacije reagovale na okupljanje jednog broja ljudi uz srpsku, a imam osjećaj da insinuirate i na četničku, ikonografiju je više nego tendenciozna, a u stvarnosti se pokazala i netačnom. 08. maja ove godine su se, na Ravnoj Gori, okupili pripadnici četničkog pokreta i uz “svečano postrojavanje jedinica i liturgijom” se prisjetili “ustanka” protiv okupatora u II svjetskom ratu. Ne sjećam se da je iko od, u Vašem tekstu pomenutih, međunarodnih faktora reagovao na bilo koji način.

Drugo, sličnost zastave Bošnjaka Sandžaka, koju je, uzgred budi rečeno, država Srbija priznala, sa zastavom islamskog halifata pod Osmanlijama koju spominjete nije slučajna. Ona je namjerna i označava povezanost sa vrijednostima koje je islamska država u to vrijeme gajila, a čiji su podanici bili i Bošnjaci Sandžaka. U tom smislu, Vaše bahato naglašavanje te činjenice, kao da se radi o nepriznatoj zastavi (poput onih koje pripadaju nekim desničarskim i zabranjenim organizacijama u Srbiji) je jako uvredljivo i očigledno zlonamjerno.

Treće, više je nego neumjesno i maliciozno Vaše dovođenje u vezu defilea Zbora narodne garde u Hrvatskoj 1991. sa defileom nekolicine (koliko sam obaviješten, ne više od četrdesetak) osoba u Novome Pazaru prošle sedmice. Razlog je taj što je ZNG formirana radi odbrane teritorijalnog integriteta Hrvatske, u strahu od nadolazeće agresije, a vjerovatno i s ciljem urušavanja tada već krhke tvorevine zvane SFRJ. Dakle, radi se o jednoj stvarno vojnoj formaciji (iz tadašnje perspektive možda i paravojnoj). Ono što smo imali priliku vidjeti u Sandžaku (koji je širi pojam od Raške oblasti) je daleko od toga.

Za one koji su to već čuli ovih dana ili od ranije to znaju, možda će zvučati kao bespotrebno ponavljanje, ali ću još jednom naglasiti. Zelena boja se tradicionalno veže za pripadnost većinskog dijela bošnjačkog korpusa islamskoj vjeri, grb Sandžaka je, kao i zastava, zvanično obilježje Bošnjaka Sandžaka priznato od strane države Srbije, dok je fes dio narodne nošnje, ne samo Bošnjaka, nego i nekih drugih balkanskih etniciteta (podsjetiću Vas da je i Vuk S. Karadžić nosio isti takav fes). Ono što je važnije od ovoga pojašnjenja, svakako je činjenica da niko u Sandžaku time ne želi poslati poruku da su ti ljudi okosnica nekakve vojne formacije koja bi, poput pomenute ZNG, mogla raditi na urušavanju postojećeg poretka, već da na taj način žele odati počast nevino stradalim žrtvama krajem 1944. i početkom 1945. godine, a koje su komunističke vlasti ubile pod izlikom da su narodni neprijatelji.

Vi, bez imalo ustezanja, a pretpostavljam na osnovu nekih operativno-obavještajnih saznanja kažete “tamo se nešto priprema”. Ako se priprema, molim Vas da i nama, koji ne raspolažemo tom informacijom, kažete šta se to priprema? Na krajnje bezobrazan i drzak način insinuirate da u Sandžaku slijedi razvoj događaja po “hrvatskom scenariju”, a to su teške optužbe, gospodine Dmitroviću. Za njih trebaju dokazi i bilo bi dobro da nam ih svima predstavite, jer ako se takvo što priprema, onda svi imamo razloga za bojazan. Razlog više u prilog tome je što nedorečenost Vaše misli može biti popunjena bujnom maštom onih čija su shvatanja i sistemi vrijednosti daleko od onih o suživotu, toleranciji i međusobnom uvažavanju.

Četvrto, Vi osporavate legitimno pravo civilnih bošnjačkih predstavnika, a prije svega mislim na Sulejmana Ugljanina, ali i pravo duhovnih predstavnika, pritom mislim na muftiju Muamera Zukorlića, da se zalažu za bolji status svoga naroda u državi u kojoj su oni građani drugog reda i to po Ustavu. Da ne bude zabune, Srbija je, ipak, država Srba i njenih “ostalih građana”. Ako Vas toliko zanimaju argumenti o podređenom položaju Bošnjaka, ne samo na širem području Srbije, već i u Sandžaku, gdje su većina, mogu Vam ih dati na stotine, ali mislim da ovo nije ni vrijeme ne mjesto za to. Da ste htjeli, Vi biste i čuli te argumente od ljudi koji ih svakodnevno iznose. Pitam Vas, s kojim pravom Vi osporavate legitimna nastojanja Bošnjaka Sandžaka da žive bolje, sigurnije i da državu Srbiju dožive više svojom, nego što ona to jeste sada?

Peto, a ujedno i ono što me najviše ponukalo na pisanje ovog reagovanja, jeste i činjenica da ste nedvosmisleno rekli da je Bošnjacima Srbija priznala pravo školovanja na, citiram, “nepostojećem bosanskom jeziku”. Da li ste svjesni, gospodine Dmitroviću, šta ste rekli? Za Vašu informaciju, bosanski jezik je, prema svim međunarodnim normama, postao standardni, književni jezik na čak 187 godina prije srpskoga jezika. Ne bih, ali moram, zbog onih koji ne poznaju normative standardizacije jezika, napomenuti da je potrebno kumulativno ispunjenje dvaju uslova za priznanje jednog jezika kao književnog, a to su gramatika i rječnik toga jezika. U tom smislu, bosanski jezik je još 1631. godine postao standardizovan, za razliku od srpskog koji je to postao 1818. godine.

Niječete postojanje bosanskog jezika, bez imalo skrupula i ikakve argumentacije, na način kakav ne dolikuje ni manje obrazovanim od Vas, a to svakako mnogo govori o Vama i Vašim namjerama i afinitetima da poričete i izokrećete sve što je bošnjačko, a o čemu svjedoče i Vaša mnogobrojna ranija pisanja.

Moram, na kraju, poručiti srbijanskoj javnosti, pa i Vama, da je više nego skandalozno to što je na stradanje preko 2000 sandžačkih Bošnjaka u komunističkoj “čistki” s kraja II svjetskog rata u Novome Pazaru bačena sjena aveti koju ste Vi i Vama slični autori stvorili i nazvali je ne znam sve kakvim imenima, od nove muslimanske milicije do “muftijinog odreda”. Ta perfidnost u cilju marginalizacije žrtava me, kao Bošnjaka, više boli nego negiranje postojanja moga i jezika mojih sunarodnika. No, to neka Vama i onom dijelu javnosti koji to prihvata i podržava služi na čast.

S poštovanjem,

Damir M. Kabaš,

8. septembar 2014.

Sarajevo, BiH