1. Decembar 2011

Sandžak – Od samog početka Osmanske uprave Sandžak je predstavljao posebnu teritorijalnu i administrativnu oblast i cjelinu u Bosanskom pašaluku. U zajedničkim granicama Bosna i Sandžak su od Karlovačkog mira 1699. To stanje se mijenja 1878. na Berlinskom kongresu, kada Sandžak ostaje u sastavu Turske carevine, a Bosna ostaje pod Austrijom. Prema Berlinskom kongresu, Sandžak je obuhvatao sljedeće kaze: Novi Pazar, Sjenicu, Novu Varoš, Prijepolje, Pljevlja, Trgovište sa Pešterom, Berane, Mojkovac, Bijelo Polje, Kolašin (Vraneš), te Plav i Gusinje, koji su u jednom periodu bili u sastavu Skadarskog sandžaka. Govorilo se u Crnoj Gori: „Sve ono od Tare pa gore je Sandžak.“ Sve do Balkanskih ratova 1912-1913. Sandžak je činio jedinstvenu administrativnu, geopolitičku, ekonomsku i kulturno-historijsku cjelinu sa upravom i kulturnim sjedištem u Novom Pazaru.

Balkanski ratovi

Nakon završetka Balkanskih ratova i egzodusa Bošnjaka Srbija i Crna Gora okupiraju Sandžak. Od tada život Bošnjaka u Sandžaku zavisi od volje režima dvije države. Zahvaljujući podršci Rusije one proširuju svoj teritorij na Sandžak, a bošnjačko stanovništvo protjeruju ili ubijaju. Bukureštanskim mirom iz 1913. Crna Gora dobiva gradove Pljevlja (Taslidžu), Berane, Bijelo Polje, Rožaje, Plav i Gusinje, a Srbija Novi Pazar, Sjenicu, Tutin, Prijepolje, Priboj i Novu Varoš. Uoči Balkanskih ratova srbijanska štampa je pripremala legalizaciju ubijanja Bošnjaka u Sandžaku objavljujući naslove da je „došao posljednji čas obračuna između krsta i polumjeseca“. U Kraljevini Jugoslaviji Sandžak je nestao kao administrativna jedinica, rastočio se u županije – Užičku i Rašku, a 1929. u banovine – Zetsaku i Moravsku. U ovom vremenu, tačnije u noći između 9. i 10.11.1924., raspaljena crnogorska masa napala je Bošnjake Šahovića i Vraneša vršeći genocid nad nedužnim narodom. Etničko čišćenje bio je jedan od omiljenih načina srpsko-crnogorskih šovinista u „čišćenju“ Sandžaka od Bošnjaka.

Zločinac Pavle Đurišić

Za Sandžak su se svi otimali i željeli ga za sebe, naravno, bez Bošnjaka u njemu. U Drugom svjetskom ratu jedan dio Sandžaka je, uz pomoć Italije, okupirala Albanija. NDH je u Drugom svjetskom ratu držala pet mjeseci Priboj, Pljevlja, Prijepolje i Novu Varoš. U jesen 1941. skoro čitav Sandžak je pripao Italiji. Sredinom iste godine Draža Mihajlović objavljuje naredbu Instrukcije u kojoj se od četničkih komandanata traži „čišćenje“ Bosne i Sandžaka od bošnjačkog življa. U periodu 5-13.01.1943. dogodilo se čišćenje Limske doline od Bošnjaka kada je ubijeno njih preko 9000. Dakle, više nego u Srebrenici 1995.

U poznu jesen 20.10.1943. u Pljevljima je formiran je ZAVNOS, koji je mimo volje Sandžaklija ukinut 29.03.1945. U ovom periodu Sandžak je bio federalna jedinica sa Sretenom Vukosavljevićem na čelu. Na prijedlog Moše Pijade Sandžak je podijeljen između Srbije i Crne Gore prema stanju iz 1912. Crnogorski komunisti sa Milovanom Đilasom na čelu su predlagali da cijeli Sandžak uđe u sastav Crne Gore da bi ojačali njenu teritoriju i broj stanovnika.

Bošnjaci imaju kapaciteta, znanja i volje, te zdravog, poštenog i obrazovanog ljudskog resursa da ostvare autonomiju. Na tom putu se često osvrćimo na težnje režima da nam zagorča život i uskrati slobodu i na ljepotu osjećaja u našim institucijama u kojima smo potpuno slobodni i rasterećeni da iskažemo mišljenje i budemo dočekani sa osmjehom uz pružanje usluga koje zadovoljavaju svjetske standarde i predstavljaju civilizacijske vrijednosti. Kod nas se dešava suprotno. U svojoj čaršiji nemamo slobodu življenja, jer nailazimo na šikaniranja drskih javnih službi koje slijede tvrdoglavo kršenje naših prava od strane Beograda. Odnos režima se reflektira na naš svakodnevni život koji je težak, praćen strahom i za sadašnjost i za budućnost.

Zapravo su tvrdoglava šutnja režima i oglušivanje na zahtjeve za poštivanje naših prava i sloboda inicijalna kapisla za traženje i zahtijevanje vraćanja autonomije Sandžaka. Poznati su onih čuvenih pet principa od kojih mi ne odustajemo i čije se pitanje polako rješava, ali nad nama još uvijek stoji zli duh u svilenim rukavicama koji nas podsjeća na genocide koji su desetkovali naš narod. Također, loše ekonomsko stanje i opća neefikasnost sistema, te loša ukupna infrastruktura opterećuju naš život. Posebno što je naš kraj mnogo zapušteniji od ostatka države. Takav odnos se namjerno podržava od strane Beograda radi prisiljavanja Bošnjaka da se pokrenu sa ovih prostora, zauvijek napuštajući domove. Tako bi se promijenila demografska slika našega kraja. Ipak, mi smo ponosni što ne nosimo hipoteku počinioca genocida jer bi tako bili svrstani u one koji se smatraju ratnim zločincima, a Bošnjaci, hvala Bogu, ne spadaju u tu ogavnu kategoriju loše ljudske strane. Bošnjaci nikada nisu imali fašistički pokret.

Narodno vijeće Sandžaka (ZAVNOS) – Pljevlja 1943.

Privreda se planski uništava, a loša putna mreža otežava komunikacijske relacije među ljudima, te trgovinu i razmjenu roba i usluga. Sandžački gradovi poput Sjenice, Tutina, Priboja, najnerazvijeniji su centri u Srbiji. Takvom stanju doprinose i bošnjački ministri koji sve ove godine nisu ništa dobroga uradili za razvoj ovoga kraja. I ovo sada što rade jeste odgovor na naša zalaganja da se poboljša infrastruktura u Sandžaku u svim oblastima, te težnja da se birači na narednim izborima usmjere ka onima koji krpe naše ulice nekvalitetno sa nekoliko centimetara asfalta. Peru novce stečene kriminalom, rasturanjem droge, mitom i kamatom. Obaveza svake vlasti jeste da se bavi komunalijama, ali i da čuva svoj narod od asimilacije i uništenja identiteta.

Ne smiju Bošnjaci dozvoliti da za hatar asfalta prodaju nacionalni i vjerski identitet. Nećemo to dopustiti i da nam svaki dan otvaraju po jednu fabriku, a kamoli da vjeru prodamo za večeru, a interes našeg naroda za fotelju u vlasti. Poznato je da je Novi Pazar bio privredno čudo devedesetih godina, ali je namjerno uništen od strane režima kako bi se onemugućilo korištenje jake ekonomske potpore koja bi uz pomoć poštenih patriota, intelektualaca i nacionalnih pregalaca donijela slobodu Sandžaka i Bošnjaka. Nadati se je da je ružna prošlost iza nas, da se izdaja više neće ponoviti, a da će Bošnjaci bez izdajnika ostvariti autonomiju, jer su jedna od najvećih prepreka autonomiji upravo ona dvojica što su devedestih sebe nazivali predsjednikom i premijerom Sandžaka, a sada se stide da javno izgovore A od autonomije. Za razliku od njih, Bošnjaci se ponose referendumom i njegovim rezultatima.

Prije dvadeset godina na referendumu kojeg je organiziralo BNV u periodu od 25-27. oktobra 98,98 % stanovništva Sandžaka izjasnilo se za potpunu teritorijalnu, administrativnu, političku i kulturnu autonomiju Sandžaka. Sandžaklije su rekli historijsko DA slobodi i boljem životu. Mi se ponosimo tim danom i na talasima te velike pobjede radimo na ostvarivanju autonomije Sandžaka.

Autor: Sead Šaćirović

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles