Od Novog Pazara do Mesdžidul-Harama (I)

1
11

Euzu Billahi minešejatnir-radžim Bismillahir-rahmanir-rahim

Autor: Dr. Jahja Fehratović

Ja, Jahja Fehratović, sitni Božiji rob iz Sandžaka, iz Novoga Pazara, među milijardu i po muslimana pozvan sam ove 2013. godine u goste kod Uzvišenog Allaha. I evo, već se dva dana nailazim na najčasnijem mjestu na dunjaluku. Svi rođaci, braća, dostovi i ahbabi koji su dolazili da se halalimo a bili su putnici na ovom časnom mjestu, govorili su da se riječima i jezikom ne mogu opisati ljepote, doživljaji i osjećaji koje jedan običan smrtnik u svom biću prevali dok je u gostima kod svog Premilostivog Gospodara. Po malo im jesam, a pomalo i nisam vjerovao, objašnjavajući to nekom velikom ljubavlju prema Kabi i Mekki i Medini, a jutros, svega dvadeset četiri sahata nakon prispjeća u krug Božije milosti svjedočim i tvrdim: Ljudski jezik ne može opisati osjećaj kada njegov sahibija prvi put ugleda Kabu, ljudska ruka ne može prenijeti na papir svu radost vjernika kada uputi prvi selam Kabi i Hadžerul-esvedu. Neka se Allah smiluje svima onima koji su riječju i slovom pokušavali približiti to nepojmljivo stanje duha nama običnim smrtnicima. Neka se Allah smiluje i meni koji pokušavam slijediti naše vrle prethodnika od Jusufa Livnjaka pa sve do najmlađih dana koji su svoje hadžijsko hodoljublje ostavljali zabilježeno kao putopisne natuknice za sve one koje izgara čežnja da dođu na ovo džennetsko okupljalište, i otrgnu se od svih dunjalučkih smicalica.

Naša malehna tročlana ekspedicija koji smo na hadž krenuli kao izaslanici Islamske zajednice u Srbiji posredstvom Islamske svjetske lige Rabite, obzirom na putne okolnosti morali smo krenuti tri dana prije ostatka ovogodišnjih hadžija, njih 114. Krenuli smo u subotu 5. Okotbra, iz Novoga Pazara Zejto Rastoder i ja, prema Beogradu gdje nas je već čekao Mumin Bilali iz Beograda. Na samome polasku se halaliimo sa najbližima i krećemo s našim vozačem Habibom Fijuljaninom put aerodroma Nikola Tesla odakle naš avion treba da leti put Istanbula, a zatim i put Džedde. Pri izlasku iz Novog Pazara, obveseli dodatno nas obveseli poziv brižljivog Muftije Muamer ef. Zukorlić koji nam još jednom poželi hairli i sretan put, i uamaneti da selame najvećim našim svetinjama i dove za naše muslimane diljem svijeta, a osobice Sandžaka i Bosne.

Na begradskom aeordromu nas čeka Mumin Bilali sa dr. Smajom Serhatlićem i Kasim ef. Zlatićem. Mumin je iz Preševa stigao mnogo ranije, pa je naš dobri Samir Škrilje organizirao da ga u Beogradu dočekaju dr. Serhatlić i ef. Zlatić i provedu nekoliko sahata sa njim. Nakon što čekiramo karte i pustimo prtljag na traku, naši domaćini nas vode na kahvu u jednom od aerodromskih restorana. Tu saznajem za nevjerovatnu priču Kasim ef. Zlatića koji je 1994. godine, kao Zrenjaninski imam, u svojoj polovnoj ladi, bez ikakve pratnje ili popratnih dokumenata, krenuo na sveto putovanje. Prošao je cijeli put bez problema, i obavaio sve hadžanske obrede, i kući se vratio kao jedan od sretnika. Kaže da je ravno mjesec dana po povratku svake noći sanjao Kabu, i tavafio kao da je još uvijek u njenoj blizini. Neko od prisutnih to pokuša objasniti time da mu je duša još uvijek ostala u Mekki a da se tijelo vratilo u Zrenjanin, a Kasim ef. Reče da mu se kasnije taj san obejanio kao ponovni odlazak na hadž, ovoga puta preko Rabite, organizacije čiji smo i mi gosti. Selamimo se i halalimo sa našim prijateljima u Beogradu i ulazimo u avion Turkish airlines sa zebnjom i treperenjem u iščekivanju radosti koja nas čeka na našem konačnom odredištu.

Let do Istanbula je relativno lahak, u ogromnom Boingu 739 vozilo se svega 50 putnika, što nam je dalo mogućnost da se privremeno raskomotimo i svaki od nas posveti ličnim razmišljanjima, meditaciji ili brizi za ono što je ostavio i ono što želi pronaći. Raspon između slijetanja na Aerodromu Kemal Ataturk i ponovnog uzlijetanja prema Džeddi jako je skučen, te nas to primorava da žurimo¸ kako bismo na vrijeme prošli tranzitne kontrole i obukli ihrame, jer nijjetimo hadž temettu, obavit ćemo umru i hadž. U ihramima ćemo poletjeti i negdje u zrak ćemo dobiti signal od kapetana da se nalazimo iznad mikata, te ćemo zanijetiti hadž temettuu.

Ihrame smo ponijeli iz Novoga Pazara, dobili smo ih kao hediju Mešihata Islamske zajednice. Po malo nevješti, prisjećamo se uputa oko korišćenja ihrama koje nam je dao Muhamed ef. Fetić i blagosiljamo ga zbog toga, jer nije lahko i jednostavno biti odjeven sa samo ova dva bijela ogrtača, bez i ijednog drugog komada odjeće, i uspjeti sačuvati sve druge dijelove tijela koje je haram otkiriti. Oblačenjem ihrama, ostavljamo sve dunjalučke brige, odjeveni ovim bijelim ćefinima u svijesti imamo stalno prisustvu smrti i žurimo da učinimo još dobrih djela i nadamo se konačnom čišćenju od svih grijeha onako kako nam je Stvoritelj obećao!

Već se u avionu za Džeddu osjeća masovna atmosfera hadža. Većina putnika je poput nas u ihramima. Imam osjećaj da je ovo prvi trening našeg sabura i priprema za sva iskušenja koja ćemo, ako Bog da, sa zadovoljstvom istrpiti, nadajući se Božijoj milosti. Sramežljivi i još uvijek nesigurni u naše ihrame, jedva čekamo da zauzmemo naša mjesta u avionu, kako nam se ne daj Bože ne bi dogodio kakav belaj. Rastureni smo po avionu. Mumin sjedi naspram mene, dok je Zejto nekih desetak sjedala iza. Osim nas, nema drugih predstavnika balkanskih muslimana u avionu, ukoliko izuzmemo Turke. Letimo sa Alžircima, Marokancima, Kazahstancima, Tunižanima i pripadnicima drugih naroda. Većina nas je u ihramima, ali ima i onih koji su odjeveni prema nošnjama kulture kojoj pripadaju. Pokušavamo komunicirati sa njima, ali nam teško ide jer niko od nas ne govori arapski jezik, dobro razumijemo i ponešto govorimo turski, dok naš Zejto prefektno govori engleski jezik. Na njega se najviše oslanjamo, u situacijama kada se treba riješiti neka pravno formalna stvar, ili popuniti neki formular. Do mene sjedaju dva mladića, starosne dobi između 23. i 25. godina, rođeni Medinlije. Izgledaju kao jako lijepi, stasiti, odvažni mladići u evropskoj nošnji, ali sa nekim posebnim nurom koji ih obasjava i poniznošuću iskrenog Allahovog roba. Po malo komuniciramo na engleskom jeziku, pita me odakle sam, kuda idem i da li ću svraćati u Medinu, te poziva da budem njegov i gost njegove porodice ukoliko budem dulje ostajao u Gradu Božijeg Poslanika. Negdje na polovici puta dobijamo formulare, koje moramo ispuniti kako bismo mogli uopće ući u Saudijsku Arabiju. Brat iz Medine, koga nisam ni stigao upitati za ime a već me je ponudio da budem gost u njegovoj kući, popunjava formular za mene. I kada od avioprevoznika dobijamo hediju hadžijski set, torbicu, priručnu sedžadu, novčanik oko pojasa, mini fotrolu za telefon, čarape, tečni sapun i još jednu sitnu električnu stvar kojoj ne uspijevam odmah otkriti svrhu, ovaj ponosni Medinlija me ljubazno upućuje da je to broja tesbiha.

Nakon četiri i po sahata vožnje slijećemo na džeddanski aerodrom.

Nastavit će se, insha-Allah!


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.