Piše: dr. Harun Crnovršanin
Historija Sandžaka i bošnjačkog naroda u njemu je dugo vremena bila nepravedno zapostavljena, reklo bi se čak i skrivana od naučne javnosti. Međutim, sa pojavom knjiga naših poznatih i hrabrih intelektualaca, kao što su Hakija Avdić, Mustafa Memić i Safet Bandžović, početkom 90-ih godina prošlog vijeka, počinju da se otvaraju njene potresne stranice i da se daju odgovori na mnoga neobrađena pitanja.
Bošnjaci Novopazarskog sandžaka u 20. vijeku bili su izloženi velikim pogromaškim, asimilatorskim i drugim pritiscima koji su doveli do njihovog masovnog iseljavanja iz Sandžaka u pravcu Turske. Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine su svoju hidžru put Turske započeli nakon Berlinskog kongresa (1878), kada je njihovu domovinu okupirala Austro-Ugarska i kada nisu pristali da žive pod hrišćanskom vlašću. Tema ovog teksta je „Nasilno iseljavanje bošnjačkog stanovništva Sandžaka“ od strane crnogorskih i srbijanskih režima u posljednjih 100 godina. Ovom prilikom moramo istaći ime dr. Safeta Bandžovića, intelektualca iz Novog Pazara koji živi i stvara u Sarajevu, kao najboljeg poznavaoca tematike bošnjačkih muhadžira. Svoj dugogodišnji istraživački rad sabrao je u tri obimne i jako vrijedne knjige.
I ja sam kao i cijenjeni kolega Bandžović osjećao moralnu i civilizacijsku obavezu da napišem nekoliko knjiga vezanih za tragičnu historiju mog naroda. Jedno od najvažnijih i najmanje istraženih pitanja naše historije je pitanje bošnjačkih muhadžira u Turskoj. Obzirom da se Sandžak nalazi na izuzetno važnom strategijskom položaju (u njemu se dodiruju Istok i Zapad) on je krajem 19. i početkom 20. vijeka bio izložen brojnim pritiscima okolnih država, prije svega Srbije i Crne Gore, a dobrim dijelom i evropskih država poput Austro-Ugarske i Rusije. Muslimanskom stanovništvu Sandžaka, od protjerivanja Turaka sa Balkana 1912., nijedna zvanična politika nije bila naklonjena iz prostog razloga jer su ih smatrali „uljezima“, „Turcima“, „nenacionalnim elementom“, „azijatima“ itd. Mi smo za njih bili balast kojeg se trebalo pod hitno riješiti. Idealne prilike za to bili su ratovi: Balkanski ratovi 1912-13., Prvi svjetski rat 1914-18., Drugi svjetski rat 1941-45., raspad Jugoslavije 1991-1995., ili plansko stvaranje „međunacionalnih incidenata“ (poput pogroma u Šahoviću 1924. godine). Sa Bošnjacima su istu sudbinu dijelili i Albanci sa prostora bivše Jugoslavije. Ovom prilikom ćemo staviti akcenat na iseljavanje Bošnjaka u doba Titove Jugoslavije kada je početkom 50-ih godina politiku protjerivanja muslimanskog stanovništva (Bošnjaka, Albanaca i Turaka) sa prostora Sandžaka, Kosova i Makedonije predvodio zloglasni ministar policije Aleksandar Ranković.
Iseljavanje Bošnjaka iz Sandžaka u Tursku, naročito iz opština Novi Pazar, Sjenica i Tutin, kao i iz Rožaja, Bijelog Polja i Petnjice (Donjeg i Gornjeg Bihora) otpočelo je još 1950. godine. Ono je trajalo u nekoliko talasa, masovno do 1970. godine. U visokim političkim krugovima Titove Jugoslavije donijete su odluke da se muslimansko stanovništvo iseli. Vlada Jugoslavije je 1954. godine u Splitu, sa vladom Turske, sklopila tzv. „Džentlmenski sporazum“ prema kojem je od 1954. do 1959. trebalo iseliti iz Srbije, Crne Gore, Sandžaka, Kosova i Makedonije 400.000 muslimana (Bošnjaka, Albanaca, Turaka, Roma). Utvrđeno je da jedino mjesto za izdavanje viza (tzv. vasika) bude Skoplje. Najveće iseljavanje bilo je 1957. godine. Bošnjaci iz Sandžaka i Crne Gore naselili su se u periodu od 1950-1964. u 26 sela u okolini Skoplja, Titovog Velesa, Prilepa, kao i u samom Skoplju. Svi koji su se iselili u Tursku morali su se u tamošnjim formularima izjasniti kao Turci, što je podrazumjevalo automatsku promjenu prezimena.
Od 1964. nije se više moralo ići preko Makedonije. Kada je 1964. donešen Zakon o državljanstvu, moglo se ići direktno u Republiku Tursku. „Te godine su svakog jutra autobusi iz Novog Pazara odlazili za Istanbul puni iseljenika i svakog jutra se na autobuskoj stanici ponavljala ista slika: lelek i vriska onih koji su odlazili u tuđi svijet. Autobusom se išlo do gradića Raške a odatle vozom preko Kosovske Mitrovice, Skoplja za Istanbul. Ljudi koji su odlazili prodavali su imovinu u bescijenje. Povorke iseljenika su ličile na džanazu. Bilo je onesvješćivanja na sred čaršije. Dolazila su puna kola pratilaca iz sela. Beograd, Podgorica i Skoplje su, preko zavrbovanih učitelja i hodža, širili propagandu i agitovanje o Turskoj kao obećanoj zemlji što je imalo za cilj ubrzano iseljavanje. Iza iseljenih muslimana ostajala su prazna sela i mnoge gradske kuće. Sve je bilo prepušteno nebrizi i propadanju. Planski i organizovano su uništavani tragovi islamske kulture i sva obilježja postojanja navedenih muslimanskih naroda. Mnoge kuće ostale su puste a brojnim porodica se izgubio trag kao da nikada nisu ni postojale. Svi oni koji su otišli u Tursku morali su da se odreknu svog prezimena ako se ono završavalo na „ić“.
Autor ovog teksta je, još kao mladić od 18 godina imao prilike da se upozna sa našim iseljenicima u Istanbulu, tačnije u opštini Bayrampaša gdje živi i najveći broj sandžačkih muhadžira (iseljenika). Istanbul me je tada više privlačio zbog svojih historijski znamjenitosti, da bi vremenom, kroz svoje odrastanje i sazrijevanje moj interes počeo da se okreće u drugom pravcu. Počeo sam sebi da postavljam mnoga pitanja na koja nisam imao odgovor. Jednostavno u komunističkoj Jugoslaviji to je bila tabu tema koju niko od naših, nazovi intelektualaca, nije smio da otvara. Prva skromna saznanja počeo sam da dobijam od svojih roditelja. Sudbina je htjela da kao student bolje upoznam naše muhadžire i njihove tužne sudbine. Tek sa agresijom na Bosnu i Hercegovinu (1992-95) i izvršenim genocidom na bošnjačkim narodom, sazrijeva i svijest tragičnoj historiji mog naroda. Te 1992. godine i sam sam postao muhadžir ali ne u Turskoj već u Njemačkoj. Tek tada sam u potpunosti shvatio sudbinu naših muhadžira u Turskoj. Zato sam početkom 1996. godine, u saradnji sa gospodinom Nurom Sadikovićem, objavio knjigu „Sinovi Sandžaka“ koja je predstavljala pionirski rad u kome se obrađuje borba jednog ponosnog i hrabrog naroda za očuvanje vjerskog, nacionalnog i kulturnog identiteta. Ova knjiga je, da budem neskroman, zaista, te 1996. godine predstavljala kulturni događaj u Novom Pazaru i šire. Za nju se brzo čulo i u Turskoj pa sam dobio poziv da je tamo promovišem. U Bayrampaši je 1989. godine osnovano bošnjačko udruženje (derneg) „Bosna –Sandžak“ koje je dalo veliki doprinos u pomaganju našeg naroda tokom rata u bivšoj Jugoslaviji. Među njegovim osnivačima bio je i Refik (Sijarić) Akova, čovjek koji će kasnije napraviti sjajnu političku karijeru u Istanbulu i postati narodni poslanik ovog 20-milionskog grada. Ono što je fascinantno kod Akove je njegova ljubav prema svom rodnom Bihoru, historiji Sandžaka, njegovoj kulturi i tradiciji. Ovaj Bošnjak je u svojoj višespratnoj kući napravio muzej sa veoma vrijednim eksponatima vezanim za historiju Sandžaka i familiju Sijarića. Obzirom da imamo ista interesovanja zamolio sam ga da me upozna sa našim muhadžirima sa područja Bihora koji je tih godina za mene bio velika nepoznanica. I moja prva knjiga „Sinovi Sandžaka“ imala je prazninu što se tiče opisa branitelja Limske doline od četnika u toku Drugog svjetskog rata. Zato sam nastojao da prikupim što više podataka o tim ljudima kako bi pripremio sljedeće, prošireno izdanje ove knjige. U kontaktu sa tamošnjim muhadžirima saznao sam mnogo o sandžačkoj regiji zvanoj Bihor koji se dijeli na Donji (Bjelopoljski srez) i Gornji (Beranski srez). Bjelopoljski srez su branili: Ćazim i Abdulah Sijarić, Hašir Ćorović, Vehbo Bučan, Galjan Lukač, Smajo Trubljanin, Vehbo Begović, Pašo Bošnjak, Smail i Jule Hadžibulić i mnogi drugi. Odbranu Gornjeg Bihora predvodio je mula Osman Hrastoder.
Prva saznanja o ovom gaziji i šehidu dobio sam u Istanbulu od Refikovog tasta (punca) rahmetli Ramiza Zverotića (1923-2004), rodom iz sela Vrševa u Petnjičkoj opštini. Ramiz je bio Osmanov vojnik i dao mi je sve informacije vezane za njega i njegovu vjersku i ratnu aktivnost. Zahvaljujući velikoj želji i upornosti da osvijetlim mnoge nepoznate događaje iz naše historije, detaljno sam obišao cijeli Sandžak: od Plava i Gusinja, preko Limske doline i Bihora do Bukovice, Nove Varoši i Priboja, na jednoj strani, pa preko Pešteri, Novog Pazara do Rožaja na drugoj strani. U posljednjih 25 godina, koliko se bavim istraživanjem, upoznao sam mnogo ljudi širom Sandžaka i istočne Bosne i stekao mnogo prijatelja i saradnika. Od 2010. godine, u saradnji sa „TV Sandžak“ iz Novog Pazara, radim na ekranizaciji sandžačke historije, sa posebnim akcentom na stradanje bošnjačkog naroda u Kraljevini Jugoslaviji i u Drugom svjetskom ratu, kada je Donji Bihor, za pravoslavni Božić 1943. godine doživio genocid od četničkog pokreta Draže Mihailovića. O broju ubijenih bošnjačkih civila i popaljenih bihorskih sela svjedoče i izvještaji zločinca i četničkog vojvode Pavla Đurišića.
Dragocjenu pomoć u realizaciji dokumentarnih filmova vezanih za Donji Bihor, dobio sam od prof. Murata Mahmutovića, rodom iz Donjeg Bihora. Gospodin Mahmutović je najzaslužniji da je, u ljeto 2014. godine, nekolicina živih svjedoka četničkog genocida u Limskoj dolini stala pred moju kameru i ispričala strahote koje su im se desile u zimu 1943. godine.
Područje Gornjeg Bihora (Petnjička opština), na sreću, nije doživjelo četnički genocid zahvaljujući njenim braniteljima na čelu sa mula Osmanom Hrastoderom. Međutim, umjesto da budu nagrađeni što su porazili crnogorske četnike, nova partizanska vlast se surovo obračunava sa njima. Najpoznatiji je slučaj Radmanske pećine zvana „Hodrovica“ kada je u proljeće 1945. kada je u njoj na brutalan način ubijeno 12 Bihoraca, i ubistvo mula Osmana Hrastodera 23. januara 1946. godine. Detaljan prikaz ova dva događaja opisao je prof. Zumber Muratović u svojoj knjizi „Sandžački gazija mula Osman Rastoder“, izdata 2002. u Sarajevu. Želja mi je bila da mlađim generacijama ostavim i jedan dokumentarni film vezan za ratna dešavanja u Gornjem Bihoru. Da bi se obradili ovi događaji moralo se otiči na teren, tačnije u Petnjicu, i sa tamošnjim Bihorcima razgovarati o istim. Nažalost, skoro svi svjedoci su pomrli, a i oni što su živi raseljeni su po bijelom svijetu pa ih je teško i naći. Kada je u pitanju partizanski zločin u pećini Hodrovici, imao sam sreću da upoznam svjedoka iz prve ruke. To je gospodin Šemo- Šele Kožar (1931) iz sela Radmanaca iznad Petnjice. Prve informacije o gospodinu Šemu Kožaru dobio sam od Refika Ćorovića (1960) iz Rožaja, sina čuvenog junaka Hašira Ćorovića, da bi nakon izvjesnog vremena, zahvaljujući Rahmanu Haliloviću (1951) iz Tutina i Ramu Kožaru (1953) iz Radmanaca imao priliku da ga, u ljeto 2016. i lično upoznam. Ovaj događaj je, vjerovali ili ne, do 2016. godine bio tabu tema u Petnjičkom kraju. Iako su prošle tolike godine o partizanskom zločinu se nije javno govorilo. Kasnije sam saznao i razlog- među živima i danas ima onih koji su učestvovali u surovoj likvidaciji 12 Bihoraca! Krepki starac Šemo Kožar je jedan od rijetkih koji zna mjesto gdje se nalazi pećina Hodrovica kako je ovdje nazivaju. Iako se nalazi samo 3 kilometra iznad Petnjice tamo niko ne ide. Ovo mjesto je postalo ukleto, jer je na njemu prosuta nevina krv. Tamo su partizani streljali 12 nevinih Bihoraca, samo zato što im nisu vjerovali, jer je krajem 1943. veliki broj vasojevičkih četnika obrijao brade i obukao partizanske uniforme. Dvadesetak Bihoraca se, u proljeće 1945. sakrilo u pećinu Hodrovicu nadajući se da će doći bolji dani. Međutim, partizani su ih otkrili i po kratkom postupku streljali na ulazu pećine. Šest ljudi se spasilo: petorica su se uspjela na konopac izvući kroz otvor na vrhu pećine zvani „bršljen“ a Hašir Ćorović je, u rani sabah, istrčao na glavni otvor, bacio među partizane tri bombe i pobjegao niz litice planine Ponor. U zimu sljedeće 1946. Godine partizani ubijaju imula Osmana, glavnog branitelja Petnjičkog kraja. Ova dva događaja, kao i mnogi drugi pritisci, izazvali su veliko nepovjerenje kod Bihoraca prema novoj komunističkoj vlasti, što ih je navelo da ponovo krenu u pravcu Turske kao bi spasili živu glavu.
Značajnu pomoć u realizaciji dokumentarnog filma „Hodrovica- sandžačka pećina smrti“, pored navedenih, pružili su: prof. Zumber Muratović, dr. Šemsudin Hadrović, Salko Rastoder, Hajradin Rastoder, sin Mursela Rastodera i drugi.
U Petnicu sam ponovo otišao u julu sljedeće 2017. godine sa namjerom da napravim razgovor sa najstarijom ženom u Bihoru a to je nana Rahima Hadrović (1915) koja živi u selu Bor iznad Petnjice. Ljepota ovog kraja, prepunog šuma i čistih planinskih izvora, ne ostavlja nikoga ravnodušnim a narod je veoma gostoprimljiv i druželjubiv. Ovoga puta, pored gospodina Rama Kožara, društvo su mi pravili i braća Omer i Ferid Mujidragić iz Novog Pazara. Želja mi je bila da još jedom obiđemo pećinu Hodrovicu i da lično uđem u njen dio zvani „kaca“ u kojem su se krili odbjegli Bihorci u proljeće 1945. godine. Uz veliki fizički napor, obzirom da je otvor uzak i dugačak, uspio sam da se „provučem“ do središta pećine i da ga, uz pomoć lapme i kamere snimim.
ODLAZAK U ISTANBUL I SUSRET SA SANDŽAČKIM MUHADŽIRIMA
RAZGOVOR SA STOGODIŠNJAKOM KADRIJOM JAVOROVCEM (1918)
U posljednjih osam godina uradio sam jedanaest dokumentarnih filmova vezanih za hsitoriju Sandžaka. U njima sam zabilježio izjave preko 75 svjedoka. Međutim, nisam imao nijednu izjavu naših muhadžira u Turskoj kojih ima na stotine hiljada! Trebao mi je svjedok iz prve ruke, savremenik ratnih zbivanja sa područja Bihora. Informaciju da postoji takva osoba u Istanbulu dao mi je prijatelj Ramo Kožar (1951) koji živi i radi u Frankfurtu. On je u Istanbulu upoznao vitalnog Bihorca po imenu Kadrija Javorovac (1918) i bio oduševljen njegovim znanjem o događajima u Bihoru za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i u toku Drugog svjetskog rata. I Kadrija Javorovac je, kao i naprijed pomenuti Ramiz Zverotić, bio vojnik mula Osmana Hrastodera. Obojica su iz istog sela Vrševa kod Petnjice i obojica su nakon rata doselili u Istanbul, u opštinu Sefaköy.
Prilika se ukazala da početkom februara 2018. godine odem u Istanbul i da obavim, prethodno telefonski dogovorene, razgovore sa našim starim muhadžirima. Prvi od njih je bio stogodišnjak Kadrija (Javorovac) Deniz. U petak 02. februara, u društvu sa Refikom Akovim, otišao sam kod amidža Kadrije. Na vratima su nas srdačno dočekali Kadrijin sin Vehbo i unuk Faruk. Amidža Kadrija je bio odlično raspoložen i sa njim sa razgovarao 4-5 sati o mnogim događajima iz njegovog burnog života. Sa ponosom je govorio o rahmetli Galjanu Lukaču, mula Osmanu Rastoderu, Ćazimu Sijariću, Salku Škrijelju i drugim istaknutim Bihorcima. Amidža Kadrija je 1957. godine, zajedno sa familijom napustio rodno selo Vrševo u Bihoru. Prvo su morali da odu u Makedoniju odakle se dobijala viza za Tursku. Tamo su ostali 12 godina. Živjeli su u selu Crkvine kod Titovog Velesa, da bi 30. aprila 1969. doselili u Tursku.
U novoj i nepoznatoj sredini, bez znanja jezika, teško se živjelo tih 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka. Trebalo je djeci i familiji obezbjediti egzistenciju. O nekakvom daljem školovanju njihove djece nije bilo govora, jer se moralo raditi da bi se preživjelo. Danas je situacija sasvim drugačija. Na mjestima onih prvih kućeraka nikle su velike i moderne poslovno-stambene zgrade. Mlađe generacije imaju uslove da se školuju pa danas imamo bošnjačku djecu koja su postali poznati ljekari, profesori, inženjeri, glumci, advokati itd. Kadrijina supruga je umrla a on danas živi sa svojim sinom Vehbom, snahom Nemkom, unukom Farukom i njegovom suprugom Fatmom i praunucima Burakom i Keremom.
Kadrija mi je ispričao i interesantnu priču vezanu za čuvenog sandžačkog biznismena Murata Bajrovića (Bayrak) iz Priboja. On je , kao bekčija (portir) radio u njegovoj fabrici „Sandžaktul“ koja je zapošljavala 2.500 radnika. Ova fabrika je proizvodila zavjese, najlone, perlone, konce i druge stvari za domaćinstvo. U tim godinama, koje su bile najteže za naše muhadžire, Murat Bajrović je u svoju fabriku zaposlio veliki broj našeg naroda naseljenih u opštinama Bayrampaša i Sefakoy. Murat je davao socijalnu pomoć Bošnjacima koji nisu mogli da rade. Amidža Kadrija je kroz suze pričao o Muratu Bajroviću jer je on, spasio naš narod. Ispričao mi je i događaj koji se desio 1976. godine kada je on, kao portir, spasio život svome direktoru Muratu Bajroviću od dvojice agenata UDBE koje je Beograd poslao u Istanbul da ga ubiju. Na kraju nam je amidža Kadro, na moje i Refikovo veliko iznenađenje, pokazao kako jedan stogodišnjak utinje konac u iglu bez naočara!
RAZGOVOR SA ŠEĆOM BOGUĆANINOM (1921)
Nakon urađenog intervjua sa Kadrijom Javorovcem imao sa zakazan razgovor sa još dvojicom starih sandžačkih muhadžira. To su Šećo (Bogućanin) Turkcan (1921) iz sela Boguti kod Štavlja u blizini Sjenice i Bajram Balota (1926) iz sela Baća kod Rožaja. Sa amidžom Šećom sam napravio intervju u subotu 03. februara prije podne a sa amidžom Bajramom poslije podne. Tokom razgovora sa Šećom, pripomagao mu je sin Mušo (1953) koji je zapamtio sve važnije događaje iz života svoga oca. Šećo je bio učesnik Drugog svjetskog rata i govorio mi je o četničkom i partizanskom pokušaju osvajanja Sjenice decembra mjeseca 1941. godine. Lično je poznavao Hasanagu Zvizdića a pomenuo je svog rođaka Šefta Elezovića (1903-1945) iz sela Krća kod Sjenice koji se istakao tokom odbrane Sjenice i Pešteri od četničkih napada. Njega je, dva mjeseca nakon ulaska partizana u Sjenicu 22. decembra 1944. streljao partizan Vule Tripković iz mjesta Peta kod Sjenice.
Obzirom da je Šećovo rodno selo Boguti pripadalo tada opštini Štavalj, on je poznavao sve štavaljske četnike pa ćemo ih ovom prilikom pobrojati. Pop Selimir Kaličanin je bio komandant Štavaljskog četničkog odreda. Sa njim je Hasan-aga sklopio sporazum o nenapadanju kojeg se Selimir držao do kraja rata. Prema riječima Šeća Bogućanina „četiri godine nijedan musliman nije prošao kroz Štavalj a najpoznatiji četnici, pored popa Selimira, bili su: Jaćim Radulović, Stefan radulović, Bogoljub Kaličanin (koji je 2 godine bio predsjednik opštine Štavalj), Todor Kaličanin, Vukašin Zagrađanin i Ilija Zagrađanin.
Šećo Bogućanin je aprila 1944. mobilisan u Treću sandžačku partizansku brigadu kojom je komandovao Halil Hadžimurtezić. Kući se vratio 04. aprila 1947. godine. Ratovao je protiv četnika i Nijemaca u istočnoj Bosni, na području Čajniča, Foče i Goražda. Na Palama kod Sarajeva je video, oko sijena zavezana i spaljena tijela 21 partizana. Taj zločin su počinili Romanijski četnici. Nakon završetka rata, sa njim u vojsci je bio Rasim Hajradinović iz Sjenice. Šećo je bio sa njim dobar drug i kroz suze govori kada priča o mukama koje je doživio njegov drug Rasim. Naime, odmah po oslobođenju 1945. Titovoj vojsci nije postojao poseban vojnički kazan za muslimanske vojnike. Rasim Hajradinović je, pred oficirima demonstrativno odbio da jede svinjetinu. Ponosan na svoju vjeru i naciju nije htio pokleknuti novoj boljševičkoj vlasti. Osuđen je na 13 godina zatvora. Četiri mjeseca je, na nogama, nosio okove od 20 kilograma. Osamnaest mjeseci je bio u samici. Robijao je u Titovom Užicu, Kragujevcu i Nišu. Nosio je broj 761 za koji su svi znali. Od 125 kila koliko je imao sišao je na 35.“
RAZGOVOR SA BAJRAMOM BALOTOM (1926)
Moj posljednji sagovornik generacije prvih sandžačkih muhadžira je gospodin Bajram Balota (1926) iz sela Baća kod Rožaja. Bajram se živo sjeća svih ratnih događaja vezanih za Rožajski kraj. Lično je poznavao najuglednijeg Rožajca mula Jakupa Kardovića jer ga je, kao dječak, par puta vidio kako se kupa u rijeci Ibar. Bajram mi je pričao kako mu je otac poginuo na Kacuberu, najvišoj koti planine Turjak od strane partizana. Njega su krajem 1944. mobilisali u partizane. UProšao je čitavu Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju jureći četnike i Nijemce sve do Zidanog mosta u blizini Maribora i do Kranja na granici sa Austrijom. Bio je ranjen od Nijemaca kod Bjelovara, pa je poslat na liječenje u Skoplje. Odatle je došao u Peć na Kosovo gdje je i demobilisan, nakon čega je došao svojoj kući u selo Bać. Oženjen je suprugom Rahimom Murić iz sela Jablanice kod Rožaja. Imao je sina jedinca koji je skoro preselio na Ahiret. Iza njega su ostali sin Jasin i ćerka Esin. Molim Allaha da ovoj familiji podari sabur a njihovom sinu mjesto u Dženetu.
