Oči širom zatvorene, ili Podnošljiva lakoća nepostojanja

4
6

Piše: Adnan Hasanović

Bespoštedna i nadasve amoralna politička bitka koja se proteklih sedmica prelama oko sasvim izvjesnih predstojećih  izbora, u suštini otkriva naš indolentni odnos ne samo spram bazičnih demokratskih principa (vladanje od baze ka vrhu, odnosno od lokalnog ka centralnom) već i cjelosno nepoštivanje urbane kulture kako načina življenja.

U osnovnoj ravni, za građane su možda najbitniji lokalni izbori jer oni neposredno utiču na njihov svakodnevni život i oni sasvim precizno definišu naš odnos prema ulozi takozvanog „gradskog oca“ iliti gradonačelnika.

Paradoksalno, ali nažalost ranije iskustvo kristalno jasno i fokusirano pokazuje da lokalni izbori nisu ništa drugo do uobičajena bitka za političku prevlast, odnosno da se eventualne vizije za razvoj jednog grada ili jedne općine stavljaju u dubok drugi plan iza direktnih stranačkih interesa. U verziji pazarskog (čitaj: sandžačkog) shvatanja politike, goli broj osvojenih odborničkih mjesta je mnogo važniji od mogućnosti da neka općina dobije rukovodstvo/liderstvo kakvo zaslužuje.

Pobjeda na lokalnim izborima, shvata se kao poraz politika suparničkih političkih snaga, a ne kao volja za istinskim rješavanjem komunalnih problema. Zato, u stvari, biva riječi o kandidatima koji su, bazično, partijski “aparatčici“ i koji su svoje mjesto na odborničkim listama, pa i u gradonačelničkoj utrci, dobili ne sa svojim urbanim autoritetom, nit pak kao kakvi lokalni vizionari, već na osnovu njihovih zasluga za stranku.

U vrijeme socijalizma za gradonačelnike su postavljani provjereni partijski kadri, a “gradolnačelnikovanje“ im je eventualno više služilo kao odskočna daska ka partijskoj, državničkoj, pa i diplomatskoj karijeri. Ako je u jednostranačkom sistemu jedina stranka krojila kadrovsku politiku po svojim saznanjima i bez direktne provjere, u višestranačkom sistemu situacija je, slobodno se može reći, još katastrofalnija.

Za volju istine, žive generacije i ne pamte neki drugi odnos ka lokalnoj samoupravi. Niz ovu prizmu treba posmatrati i razlog zašto Novi Pazar, iako tek odskora okićen titulom grada, ne posjeduje memoriju/sjećanje na svoje gradonačelnike. Glavni grad jedne moderne europske regije kakvoj Sandžak pretenduje, čak i u diskursu (iako poprilično stidljivom) vladajuće elite, ne pamti neko ime poput njujorškog gradonačelnika Rudolfa Džulijanija ili beogradskog gradonačelnika Bogdana Bogdanovića.

A zašto? Riječ je o priznavanju i prepoznavanju nečije uloge u formiranju duha grada, iako i sujete nisu male pa se na trenutak može činiti da sva raspoloživa medijska armada služi samo za virtualnu izgradnju nečijih također virtualnih spomenika.

Ima tu i ne toliko tradicionalne koliko uvezene pazarske ksenofobije i dokazivanja pazarske “arijevske“ krvi u bar sedam koljena unazad, jer i to je dio, uistinu, onaj provincijalni, novonastalog pazarskog miljea.

Sasvim je potisnuto u neki drugi plan stvaranje jednog svojevidnog leksikona urbane mitologije; nešto što će ostati upisano pa makar i u virtualnom ili apstraktnom prostoru u obliku kulturalnoga ili urbanog događaja, a kao specifičan dokaz da je Pazar mučno i teško osvajao svoj status grada ali da ga lahko i jednostavno gubi. Osjeća se potreba za njegovanjem klime koja će iznjedriti pokušaje za odbranu urbanog duha.

Ako su građani, a osobito oni mlađi, već protjerani iz onih tradicionalnih urbanih ornamenata: sa korza, sa ulice, iz kahve…onda im i ne ostaje neki veliki izbor. Internet, po svojoj otvorenosti i demokratičnosti, dođe kao prirodni supstitut za nekadašnji urbani pejzaž i zato ne čudi što se sav urbani duh/neduh seli pod internetski svod. Taj čin predstavlja legitiman pokušaj za stvaranjem kolektivne urbane memorije. To nam samo dokazuje i pokazuje da gradski duh, iako poprilično načet, još uvijek nije uništen.

Pazar, za volju istine, nikad nije imao naviku da zapisuje krucijalne prelome u svojoj građanskoj historiji. Glavnina njegovog razvoja prenosi se preko usmene tradicije i, kako se to obično dešava sa usmenim predanjima, ona najčešće padaju u zaborav ili, rjeđe, dobijaju groteskne dimenzije. Sa druge strane, kolektivna memorija je nezamjenljiva u stvaranju kulturnog, a u tom smislu i urbanog identiteta grada i pojedinca u njemu.

Duh grada ne čine zgrade i objekti (iako ne smatramo da treba minimizirati i njihovu ulogu), već ljudi i njihova sjećanja. Duh grada je i uspješno izbjegavanje onoga što najviše zagađuje ovdašnji egzistencijalni prostor, a to je dnevnopolitički primitivizam. Duh grada je i politika koja se praktikuje, ako ne na jednom višem nivou onda, na mnogo suptilnijem – kao način da se iskažu stavovi za odbranu urbanog modusa vivendi grada.

Urbani identitet grada, pa ako baš želite i svakog pojedinca ponaosob, liči na jednu veliku kahvu, gdje razna društva sjede za svojim stolovima i živo razgovaraju, no istovremeno, po starom pazarskom običaju, osluškuju šta se govori za susjednim stolovima i povremeno dobacuju.

Šarm urbanog toponim dobija upravo od raznolikosti ljudi koji su u njemu. Ima ih iz više generacija i iz svih slojeva. Ima i onih koji već godinama ne žive u gradu, bogami i onih koji godinama nisu došli u grad. A, ima onih koji nikad nisu napustili grad. I, razume se, svako ima neku svoju priču koja je važna samo njemu ili nekolicini.

On vraća aktualnost mnogim već zaboravljenim prijateljstvima, a što je možda i važnije, omogućava stvaranje niza novih. A, čini se da nema veće potvrde urbanog karaktera jedne sredine od mnogobrojnih individualnih i grupnih prijateljstva. To je ono što uobičajeno nazivamo dušom ili duhom jedne naseljene sredine.

Upravo zato Pazar može da izgleda mnogo ljepše, iskrenije i solidnije u svom internet okruženju i na raznim društvenim mrežama nego, na žalost, u svojim realnim granicama.

I zato je istinski test postojanja ovdašnje mlade urbane kulture i njene izdržljivosti opstanak ovih stranica pod internetskim svodom. Ukoliko i ovo budu priče kratkog daha a u nedostatku i nesposobnosti elita da trasiraju njegov put, to će značiti da je, u stvari,  urbani duh zauvijek iščezao sa ovih prostora, da je ovo bio samo jedan virtualni oblik nečega što nikad nije postojalo. Osim u našim sjećanjima i u virtualnom prostoru.

Čak i oni lokalni mediji koji eksplicitno grade svoj imidž oko vrijednosti urbane kulture, mnogo često ne nude ništa drugo osim egzibicionizma, diletantizma i eskapizma, koji ne samo da učvršćuju  režim, već, što je i važnije onemogućuju neke dublje i autentičnije forme protesta, onemogućuju stvaranje visokih medijskih kriterija gdje su odgovornost i znanje vrhunske kategorije.

Nasuprot ovakvom stanju tu je još samo čaršija koja baš u inat pokušava da opstoji, kao nekakav mali jezični pijetet prema Turcima koje smo “istjerali“ prije jednog stoljeća. Ona sve one priče pažljivo registruje, priče o tom nekom urbanom jezgru sakrivenim tu negdje, možda u sokacima koji sijeku čaršiju, u jezgru vjerske tolerancije, u respektu prema mušterijama, u poštivanju i trgovini…

No, da se navratimo na trenutno stanje u Novom Pazaru. U nešto više od dvodecenijske  pluralne historije niti jedno ime nije uspjelo da se nametne kao istinski “gradski otac“. Iz pluralističkog razdoblja, vjerojatno, će ostati zapamćeni aktualni “gradski oci“ ponajpre zbog velikog preuređivanja (do neprepoznatljivosti) centralnog gradskog područja.

Ako ostavimo po strani pseudo-modernistička preuređenja grada, onda će aktualni gradonačelnik ostati u pamćenju kao jedan od gradonačelnika sa najmanje sluha za urbani duh u gradu nasuprot njegovom, na trenutke teško razumljivom afinitetu ili možda fetišu prema bratimljenju sa općinama i gradovima diljem bivše Otomanske imperije. I po svojoj pojavnosti, nevelikoj elokvenciji, a najviše po antologijskim frazama “najveće gradilište u regionu“, “najmlađi grad u Evropi“, its., bez obzira na dužinu njegove vladavine, za njega se može reći da mu nedostaju osnovni atributi poželjnoga “gradskog oca“: jasna vizija za razvoj grada, omiljenost među građanima, širina u pogledima, i osjećaj za okruženje.

I historijski i etimološki posmatrano, gradonačelnička funkcija ne znači biti prvi među prvima, već ona više podrazumijeva brigu o građanima. Kako stvari stoje sada sa svim gradskim parametrima: kaotičnim urbanizmom, nesređenom saobraćaju, kitnjastim fasadiranjem, devastiranom privredom, rekordnom nezaposlenošću od 50%, nepodnošljivom zagađenošću vazduha, Novi Pazar ima tu nesreću da u dogledno vrijeme ne dobije istinskog “gradskog oca“. Ne bi bilo zgorega napomenuti brižnim “gradskim ocima“ da iako je ulica jedna od osnovnih ćelija urbanog života, građani ipak nisu uličari. Zaslužuju da im grad bude dom.

N.B. Epitet urban/urbani sa značenjem”karakteristika/odlika gradskog života”, po prvi put se javlja u upotrebi negdje oko 1619., ali se rijetko upotrebljava u tom značenju prije  1830.; nastao je iz latinske imenice urb/urbis , što bi značilo grad, i nepoznatog je porijekla.

U značenju “posjed manira, profinjen, koji odražava eleganciju,  uljudan, sofisticiran, rafiniran, lijepo vaspitan, učtiv, varoški, gospodski, pa čak i buržoaski” za način i stil izražavanja i življenja prvi put se upotrebljava 1620-tih.


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

4 KOMENTARI

  1. Ooops, Kubrick i Sartre (doduse, u nesto izmijenjenoj formi) u Novom Pazaru. Malo djindjicevsko-kihotovskog jurisa na tradiciju i lose prikriven odijum prema otomanskoj zaostavstini. Nije lose za promjenu, posebno ako bi isto bilo receno bez postmodernistickog snobizma i malo vise samosvijesti.

    0

    0
  2. Odličan tekst profesore! Pogotovu mi se sviđa ova rečenica “Ne bi bilo zgorega napomenuti brižnim “gradskim ocima“ da iako je ulica jedna od osnovnih ćelija urbanog života, građani ipak nisu uličari. Zaslužuju da im grad bude dom.”
    Da li je Pazar imao svog Džulijanija…? Mislim da jeste imao nekoliko njih koji su i bolji od Džulijanija, npr. Aćif efendija. No za neke bolje od ovog nesposobnjakovića Meha, koji će nadati se je doći ubrzo, treba sačekati.

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.