Piše: Hazbija Kalač
Bošnjački narod je “mudro” doveden u stanje čuvara crnogorskog političkog i ekonomskog ćorsokoka. Sada se prisjećamo nekih već davnih kuloarskih šaputanja, kada smo imali priliku slušati kako je uoči referenduma o CG nezavisnosti, na tajnom sastanku, u Mojkovcu stvorena partija Bošnjaka sa projekcijom da polariziranoj Crnoj Gori održi vagu, u korist Status Quoa (SQ) Kuloarsko šaputanje iz prošlosti se danas bošnjačkim sredinama širi kao avetinjski eho. To žito je već pristasalo. Žuti plodovi se već beru. Cijena je već vidljiva. Nikada više ministara, nikada veće zastupljenosti u državnim institucijama, a nikada više sirotinje, migracije omladine, neodržive zaduženosti onih koji još čekaju na odlazak… Među avetinjskim glasovima tog eha iz prošlosti, čuje se i onaj: “vi nećete imati ljudi, koliko vam ih mi možemo zaposliti u Podgorici”. Avetinjski jezivo! Proročanski jezivo: “vi nećete imati ljudi…”
“Šta je smisao politike, ako nije zapošljavanje” – čuje se ljutito pitanje-odgovor kritičarima vlasti, ali odgovora nema na ono teško, uvijek prećutano pitanje koje slijedi: “treba li tim zaposlenim dati i platu”?
Mali narod koji brzo i sve brže ali i sve tiše nestaje, cureći prema Zapadu, dobrim izborno-manipulativnim inženjeringom drži se u broju vage, i do postizanja one kritične tačke kada više kao SQ faktor neće ni trebati, i kada mu prestane tražnja jer će “pomiriti” i premostiti dvije obale, ujediniti “bijelo” i “zeleno” i nakon toga, može i otići, bez problema, u “Dijasporu” gdje i cijeli narod, gdje i svi “Turci…” Može otići, ali ni tamo se ne može bez svoje države koja ih tamo šalje. A svoja država se mora voljeti, a ljubav se naravno plaća…
Krug ropstva je zatvoren. “Inženjeri” su tu da još po nešto u hodu poprave, i da održavaju da negdje ne procuri. Da podsjete da ni za živu glavu ne smiješ pogledati tamo – s one strane. “Tamo su oni koji su spremni da ponovo ratuju, da te vrate u devedesete, da te progone i sa vječitih ognjišta izgone… a ovamo nisu. Ovamo su “naši”, ili, hajde sad, nisu baš naši, ali nekako su bar malo naškiji, ako ništa drugo, ono bar, skinuli su ona pogana, kaljava šarena JNA-odijela i obukli ova lijepa, italijanska, evropska.”
I dok još uvijek služi kao SQ faktor, taj mali, i sve manji Bošnjački narod se izsvojih redova, iz svojih kalema, svojih pera, podsjeća ili priziva (pameti) da ni slučajno ne podigne glavu, da ni slučajno ni ne pomisli da se vrati principima svoje vjere… da ni slučajno ne počne živjeti snove o pravdi, poštenju, istini… jer, to se ne smije. Ako tamo kreneš, tamo gdje ti se čini da bi još možda mogao naći spas za opstanak, dok još nisi postao “dijaspora”, tamo su, zar ne vidiš, “oni”.
Mladi Bošnjaci se od “inženjera” prizivaju, upozoravaju, posebno oni “ni od koga izabrani”, da smanje to svoje zadovoljstvo, tu mladalačku oholost, tu potrebu za slavom i dokazivanjem, jer, vidi ti njih, ako su mladi, misle da mogu samostalno istupati, bez izbornog legitimiteta a podizati glavu. “E pa ne može. Neko se mora pitati. Ima ovaj narod izabrane predstavnike, i oni se moraju pitati. To što su izabrani u Mojkovcu, to im nije nikakva mahana, jer u Crnoj Gori se kadrovi biraju, pa gdje drugo nego u Mojkovcu? Da ne bi ste htjeli malo da uvozite iz Novog Pazara? E, neće moći! Imamo mi naše legitimne predstavnike.”
Jedinstvo naroda je postignuto. Svi zadovoljno ćute. Čekaju da snijeg otopi, i da kopriva ozeleni na onim zaraslim stazama kojima su do nedavno hodili oni koji sada hodaju negdje daleko, po zapadu.
Kopriva je ljekovita i hranljiva, i s malo brašna, od nje se pristojno jelo može spremiti.
