Nova suša u Somaliji: Pomoć potrebna za 2,2 miliona ljudi

2
20

Nakon dvije godine, Somaliju je zahvatila suša, a humanitarna pomoć potrebna je za 2,2 miliona ljudi, upozorili su iz Ujedinjenih nacija (UN), javlja Anadolu Agency (AA).

Upozorili su da je suša zabilježena na nekoliko područja u kojima su krajem prošle i početkom ove godine zabilježene padavine ispod prosjeka.

U UN-u smatraju da će od jula 2,2 miliona ljudi trebati pomoć jer se pogoršava humanitarna situacija na tom pdoručju.

Iz Norveškog vijeća za izbjeglice (NRC) naveli su da je pomoć uglavnom potrebna interno raseljenim osobama.

Direktor NRC-a u Somaliji Victor Moses smatra da je zbog suše alarmantna situacija u zemlji.

Kako je kazao, suša dovodi u pitanje usjeve i stočarsku proizvodnju i dovodi do nestašice hrane u zemlji.

“Ovom situacijom najviše su pogođena djeca”, poručio je Moses.

Tokom krize iz 2011. godine umrlo je 250.000 ljudi. Posljednja suša zabilježena je 2017. kada je život izgubio veliki broj osoba.

(AA)


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Nova suša u Somaliji: Pomoć potrebna za 2,2 miliona ljudi


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

2 KOMENTARI

  1. Živost je vladala jer su se u Slunj doseljavali Srbi, izbjegli iz gradova kao i mi, mada je bilo i onih koji su dolazili iz okolnih srpskih sela da se nastane u gradu, pa makar to bio i gradić kao Slunj. Uz to, u to vreme upravo su se po Krajini raspoređivale i mirovne snage UNPROFOR-a, te je Slunj bio pun i njihovih vojnika, što onih koji su bili ovde određeni, što u prolazu. Naši civilni rukovodioci i oficiri razgovarali su s njima i utanačavali detalje gde će se svi ti Poljaci, Francuzi, Kanađani razmestiti. Tako su kod mosta npr. francuski vojnici uspostavili svoj punkt i tu se vijorila francuska zastava. Mirovnjaci su bili smešteni gore u srednjoj školi, barem jedan njihov deo. Njihov zadatak, između ostalog, bio je i da sprečavaju pljačku hrvatske imovine, mada su oni, kao i sve ostale poverene im zadatke, slabo ili nikako obavljali i tu obavezu. Ipak, kad su negde u leto 1992. godine neki Mihajlo K. i sa njim još jedna naša devojka (ovo dvoje nisu bili nastanjeni u Slunju) došli u Slunj i krenuli da “lokmare” po pustim hrvatskim kućama gore više Ajkine kuće, francuski vojnici sa punkta kod mosta pucali su u vazduh, preko njih, da ih zaplaše. Ali ovo je bio usamljen slučaj; uglavnom se pljačkalo dokle god se imalo šta vredno opljačkati. A kad smo u aprilu 1992. moja porodica i ja došli i zauzeli jednu praznu kuću u Slunju za sebe, već u njoj nismo našli gotovo ništa od pokućstva, već samo gomilu razbacane odeće po podu koju niko nije hteo, dve-tri sličice sa starinskim motivima po zidovima (sećam se nekakve slike Moskve oko 1800. godine) i gomilu knjiga (između ostalog i debelu višetomnu opštu enciklopediju JLZ “Miroslav Krleža”; upravo ista kakva je i nama ostala u našoj kući u Karlovcu – eto kompenzacije!), jer knjige niko nije hteo da odnosi kod toliko vrednijih stvari! Kad smo vidjeli tu pustoš, znam da je majka plačevnim glasom rekla: “Majko moja, ovakva je možda i naša kuća” – mislila je na našu kuću u Karlovcu, pod pojmom “naša kuća” uvek smo na nju mislili jer je bila istinski naša – “ako je uopšte i čitava!” Mi deca, tj. ja i sestre smo je umirili, govoreći nešto kao: nisu ludi (Hrvati) da ruše onakvu kuću (svakako bolju od ove u Slunju) kad se neko od njih može u njoj nastaniti – što je bila slaba uteha. Ali to je što je, tu smo gde smo, sve veze sa Karlovcem bile su zauvek – kako smo onda mislili – prekinute i trebalo se privikavati na ovaj novi život. Zato smo najpre morali snabdjeti naš novi dom neophodnim predmetima za život, jer stara odeća, slike i knjige su slaba podloga za koliko-toliko normalan život (ovo prvo smo uglavnom pobacali – “da ja nosim robu što je neko možda umro u njoj”, reči moga đeda tada izgovorene – mada smo ponešto ipak zadržali, naročito moje sestre; slike smo ostavili, a i knjige). Svakako smo, protiv našeg boljeg uvjerenja, neke predmete morali “pozajmiti” iz okolnih napuštenih kuća u koje se još niko od naših nije bio uselio. U stvari, istinu govoreći, bez lažnog idealizovanja našeg ondašnjeg rezonovanja, mi deca u ono ratno vreme i nismo razvlačenje napuštene hrvatske imovine smatrali nekim naročitim zločinom (jer i oni verovatno razvlače napuštenu srpsku imovinu, pa smo 1:1). Po tom pitanju, naša mama je svakako bila najbolećivija, često uzdišući za našom kućom u Karlovcu, dok je tata kritikovao neke druge stvari, npr. aljkavost i dosta nepriličan izgled srpskog Slunja (crknut pas prebačen preko ruba kante za smeće ili rol koja je virila i dimila kao parna lokomotiva iz bivšeg hotela pretvorenog u vreme Krajine privatni restoran; ovo poslednje je zaista bila prilično groteskna slika koju sam svakodnevno viđavao), jer je tata želeo nemoguće: da Slunj, koji je bio slepo crevo i u vreme SR Hrvatske, sada u Krajini liči na nešto. Sentimentalna mama, pedantni tata, ravnodušni đed i baba i deca “mali i mladi četnici” koja se brzo privikavaju na nove prilike – to je bila moja porodica u Slunju u to ludo vreme. Privikavanju je pomoglo i to što se i ujakova porodica nastanila u Slunju, kao i još neke porodice izbegle iz Karlovca. Ali bilo je dosta neobičnih stvari. Moje sestre, naročito starija od njih, Dada, pričale su mi kako u kafiću koji je držao neki Niko Višnjić na levoj strani po ulasku u Slunj iz pravca Karlovca ima miševa (“u čašama” vele “ima mišji’ brabonjaka”) i da neće više tamo da idu. Ja im nisam vjerovao, sve dok, negde početkom leta 1992. godine, sa nekakvim dečkom iz Kuzme, starijim od mene, nisam prvi put zašao u taj kafić. Najednom mi on ćutke glavom pokaza gore prema policama gdje su stajale čaše, kad tamo, a ono miš trčkara između njih. U ovom je kafiću radila neka Dragica Čubra, devojka starija od mojih sestara, koju one lično nisu poznavale (ona je posle radila u nekakvoj trgovinici gore iza “Buka”). To je bilo prvi i jedini put da sam zašao u taj kafić. Ali na stranu miš u Višnjićevom kafiću, i rol iz onog restorana, i pečenjara u gradskom parku, i niz drugih stvari koje nisu nikako doprinosile lepom izgledu ovog opštinskog mesta (nestašice struje su već nešto drugo na što nisu mogle uticati estetske sklonosti njegovih novih stanovnika), ipak su se ovde ljudi doseljavali i bilo je dosta i dece i mladih (pa i lepih devojaka, kao obeštećenje za sve gore navedene neprilike). Doduše, imam osećaj da Slunj u vreme Krajine nikada nije mogao dostići živahnost i živost jednog Vojnića – prave “prestonice” Korduna u to ratno vreme – što je u neku ruku i logično jer je Vojnić i pre rata bio skoro 100% srpsko mesto, bez ijednog Hrvata starosedeoca, a izbijanjem rata i dolaskom srpskih izbjeglica iz gradova u Vojnić taj se broj još povećao; uz to je tamo bila i glavna srednja škola; naprotiv, Slunj, gde su Hrvati pre rata činili znatnu većinu a 1991. ga mahom napustili, tek je trebalo početi naseljavati i verovatno broj nas doseljenih Srba nikad nije mogao dostići broj Hrvata koji su ga napustili. Ali ipak je s vremenom postajao sve življi, a na ulicama su se mogle videti devojke obučene po najnovijoj modi, pa još kad su lepe, milina je pogledati na one inače više nego prilično prljave ulice (iako Slunj u stvari i ima jednu jedinu pravu ulicu a ostalo su više-manje sokaci i sokačići; ta se glavna ulica u to vreme dok je Slunj bio u sastavu RSK zvala Ulica srpskih dobrovoljaca, a danas je nazvana po Franji Tuđmanu po čijem je liku nazvan i glavni trg, gde se u vreme Krajine nalazila Alinčićeva pečenjara odmah blizu naše crkve u Slunju) kojima one šetahu. Među tim lepim i naročito doteranim devojkama bila je i ona Svjetlana što smo je zvali “Tajči” zbog sličnosti u licu (bila je ona lepša od Tajči), plavokosa i zgodna, što joj se onog toplog martovskog dana 1994. godine vetar poigra kratkom suknjicom, puhnu otraga, a ja, neki mladić negde od Rakovice što je pravio lična dokumenta u Slunju i izvesni Vlado S. išli smo iza, pa kad puhnu… No, iako su oni, pogotovo Vlado, u svojoj raspaljenoj mašti tvrdili da su videli i malo više nego što je stvarno viđeno, ja to moram demantovati jer suknjica (na falte) nije baš toliko odletela uvis, ali ipak je sevnulo dosta toga, a suknja je ionako bila kratka. Bile su tu i moje sestre, koje su bile prijateljice sa Svjetlanom, mada koju godinu mlađe od nje, ali ne mnogo. To je bila “Tajči”, a bila je u to vreme gore i jedna devojka koju su zvali “Sneki”. U ovom slučaju se nije radilo o nekoj fizičkoj sličnosti sa Sneki, nego se djevojka zvala Snježana a pevala je po zborovima i sličnim skupovima. Pevala je dosta dobro, mada u licu ne beše nešto naročito lepa (barem ne po mome skromnom mišljenju). Ona je negde bila vršnjakinja starije od moje dve sestre (Dade), u vreme “Oluje” verovatno nije imala 20 godina, mada je već bila lokalna pevačka zvezda. Lično je ni ja ni moje sestre nismo poznavali, osim viđanja na zborovima kad bi pevala. “Tajči” nije pevala, ona je vrckala, mada se ništa ružno o njoj nije moglo čuti za nju u ono vreme niti se ko mogao pohvaliti da ju je “imao” (čak ni stvarni ili umišljeni hvalisavi ženskaroši kao Mihajlo K. – onaj što su vojnici UNPROFOR-a pucali iznad njega – i njegov brat; naročito je ovaj drugi smatrao sebe za nekakvog Kazanovu. Ali dobro, oni nisu bili stanovnici Slunja, mada su, naravno, dolazili u Slunj, Mihajlo više a ovaj drugi manje jer je poslom bio vezan za Vojnić. Što se pak tiče religije, u našoj su crkvi službe redovno obavljane. Malobrojnim Hrvatima koji su ostali niti je imao ko niti je imao gde da vrši verske obrede – jer im crkva beše oštećena i takva je ostala do pada Krajine. Uostalom, oni su bili više kao sjenke u tom Slunju gde je stanovništvo postalo skoro 100% srpsko a vlast bila u punom smislu 100% srpska. A i bili su malobrojni kao što sam već rekao – možda je vojnika UNPROFOR-a bilo više nego njih. Ljudi-sjenke, kao što su to bili naši Srbi koji su ostali sa druge linije fronta, s tom razlikom što su Hrvati te naše Srbe od početka rata slali na front da se bore protiv svojih, dok su npr. onim malobrojnim Hrvatima koji su ostali u Slunju naše krajiške vlasti podelile puške i uputile ih na front prema HV tek u “Oluji”, kad je već sve bilo gotovo. Naravno, u srpskom Slunju i lokalna radio-stanica je nazvana Srpski radio Slunj, mada je program bio dosta nesadržajan. Pokušalo se nešto sa pričama o narodnoj tradiciji i običajima Srba sa Korduna, ali uglavnom su puštane srpske patriotske pesme i narodna novokomponovana muzika sa neizostavnim turbo-folkom koji je tada i u Krajini suvereno vladao među mladima i onima nešto starijima. Dragana Mirković je s početka bila najpopularnija a od 1994. svakako Ceca (ali ne i Arkan!). Naravno, na muzičkom repertoaru naših krajiških radio-stanica nisu se puštale pesme hrvatskih pevača, niti onih narodnjaka koji su bili poreklom bosanski muslimani. Tako se npr. mogao čuti ceo predratni muzički repertoar “Južnog Vetra” ali bez Kemala i Šemse. Od pravila da se ne puštaju pesme narodnjaka muslimana odstupalo se samo u slučajevima Šekija Turkovića (koji je bio veoma popularan i u Krajini) i, naravno, pokojnog Šabana Šaulića. Spomenuo sam “Južni Vetar”. To je bio (i ostao) omiljeni muzički sastav mojih sestara još iz karlovačkih dana, a i ja sam uz njih odmalena zavoleo onu slavnu petorku koju su oni pratili. Ali, kao što sam naveo, u Krajini Kemalove i Šemsine pesme nisu puštane ni za lek na radio-stanicama. Kada je moja sestra Dada negde u aprilu 1993. godine (kojim putem, ja ne znam ni danas, a ne sećam se da sam je pitao, ili sam je pitao pa zaboravio) nabavila tada najnoviju Šemsinu kasetu – naravno, Šemsu tada više nije pratio “Južni Vetar” – za mene je to bilo kao da je donela komad kamena sa Meseca. Doduše, naši lokalni pevači i pevaljke – tipa navedene “Sneki” – su na zborovima i drugim skupovima pevali i predratne hitove narodnjaka muslimana, bez razlike. Čak sam 1992, u leto, bio na jednoj javnoj večernjoj zabavi gde se pevala i svirala, između ostalog, i možda najpoznatija kantri pesma “O Suzana” (i igralo se, upravo po kaubojski). A to je vreme kada smo mi krajiški Srbi već SAD smatrali državom uglavnom preteći nastrojenom prema Srbiji i Srbima. Jedino se nikad i nigde, javno, niko ne bi usudio zapevati predratni hit nekog hrvatskog pevača. Ovo delom stoga što su oni većinom imali zabavne pevače, a ta se vrsta muzike ipak daleko manje slušala među našim Srbima gore (pa i mi Srbi koji smo živeli po gradovima smo je manje slušali od narodne, mada smo je slušali; po selima su je slušali malo ili nikako), ali najviše zato što bi to, u onoj ratnoj atmosferi, bilo skoro ravno “izdaji”, jer za nas u Krajini su Hrvati bili neprijatelj broj jedan, direktno suprotstavljen na liniji fronta. Opet bez ikakve idealizacije, reći ću istinu da smo upravo mi mlađi, djeca, u Krajini vrlo brzo gotovo potpuno zaboravili na sva naša predratna prijateljstva sa našim vršnjacima Hrvatima u Karlovcu. Moja sestra Dada je neretko noćivala subotom uveče kod jedne svoje dobre prijateljice, Hrvatice, u Karlovcu, gde su je dočekivali kao kćerku, a kad smo 1992. u aprilu došli u našu novu kuću u Slunju, moja druga sestra, Seja, rekla joj je samo ovo pola u šali ali više u zbilji: “Za te nije ništa novo noćivati u hrvatskoj kući!” Odgovor je bio ravnodušno sleganje ramenima. I mada smo kuću u Karlovcu jedinu obuhvatali pojmom “naša kuća”, sam Karlovac nismo više doživljavali kao svoj grad. On je to i prestao biti onog avgustovskog dana 1991. kad smo ga napustili. Kuća u Slunju, suprotno, nikad nije iskreno nazivana “našom”, ali je zato s vremenom Slunj bio prihvaćen kao naš. Doduše, na širem prostoru opštine Slunj, moja je mama imala neke dalje rođake i pre rata, od kojih je jedan njen dalji predak – ona je uvek znala do u detalje objasniti te zamršene i daleke rodbinske veze; ja to kažem samo “on je nešto mojoj mami” – neki Janko Mihajlović, u periodu oko 1900. godine, u vreme Austro-Ugarske, bio u Slunju državni službenik, načelnik. Njegovo sam ime pronašao u nekakvoj staroj knjizi iz tog vremena, popisu svih državnih službenika tzv. Trojedne kraljevine, koju sam imao priliku videti u Rumi, par godina posle “Oluje”. To sam rekao i mami, i ona je odmah znala da objasni taj stepen srodstva. Kakav bio da bio taj stepen srodstva (a dosta je dalek) pokojni Janko je oko 1900. u Slunju bio činovnik, a ja sam 1992. u taj Slunj došao kao izbjeglica, što je ogromna razlika.

  2. Slunj u proleće 1992. godine, kada sam se ja sa mojima nastanio u njemu na neodređeno vreme, pružao je sliku provincijskog gradića preko koga je protutnjio rat, ostavio u to vreme još uvek vidne tragove na njegovom izgledu, ali u koga se uvelike vraćao život u vidu novih stanovnika koji su se u njemu naseljavali, a u to novo stanovništvo spadali smo i moja porodica i ja, izbjegli iz Karlovca. Slunj je do rata imao ogromnu većinu hrvatskog stanovništva uz nešto malo Srba, ali je, sa hrvatskim selima u njegovoj okolini, više-manje bio hrvatska “oaza” među srpskim stanovništvom na širem prostoru, i tako su, posle manjih borbi, u novembru 1991. godine u gradić ušle naše snage, zaposevši i okolna hrvatska sela i naselja. Dakle, kakav je bio moj doživljaj Slunja – u kome sam do rata bio svega par puta, i to skoro uvek u prolazu – u aprilu 1992. i kasnijih mjeseci? Ne naročito vedar. Tragovi nedavnih razaranja bili su naročito vidljivi na katoličkoj crkvi – ostaci porušenog zvonika su štrčali uvis; ostali deo crkve uglavnom nije bio oštećen – te na zgradi Suda, u stvari ta zgrada doslovce nije više postojala nego samo njeni temelji (zašto su naši po ulasku u Slunj ovu zgradu porušili do temelja vjerovatno niko ne bi znao reći). Osim katoličke crkve i Suda, ostale kuće i zgrade su uglavnom bile čitave, poneke izrešetane mecima. Naša crkva na gradskom trgu bila je čitava, mada je i po njoj bilo nekoliko rupa od metaka. Hrvatsko stanovništvo je, naravno, uglavnom bilo pobjeglo, a ono malo što je ostalo pod novom, našom vlašću, svakako su bili građani drugoga reda u odnosu na nas, Srbe. Ja, dabome, nisam u početku poznavao nikoga od tih Hrvata, ali gotovo da su se odmah na ulici mogli razaznati po uplašenosti, zbunjenosti i nekoj vrsti poniznosti. Da li je stvarno tačno da su oni morali nositi posebne trake oko ruke u znak da su Hrvati – kao što su naši Srbi koji su bili ostali u Karlovcu morali nositi bijele buce kad bi ih poslali da kopaju rovove, prema svedočenju nekog Mile, zvanog Zeleni, koji je ostao tamo – to ne znam, možda je tako bilo odmah po ulasku naših u Slunj, jer ja nijednog ne videh sa trakom, ali jedno je neosporno: njima je bilo strogo zabranjeno da posjeduju bilo kakvo oružje; radili su najteže i najprljavije poslove (raščišćavali ruševine, čistili ulice i sl.); kretanje im je bilo ograničeno; bili su pod nadzorom i svako jutro morali su se javljati u Opštinu u Ratno predsedništvo (ovo poslednje morali su prvih meseci, kasnije ne). U vremenu kada je ljudski život inače malo vredio, i kada ni Srbin u Krajini nije mogao biti siguran da ga neko iz bilo kakve lične osvete ne ubije a da za to skoro ne odgovara nikome, ti Hrvati su mogli da posluže kao “divljač za odstrel”. Pa ipak, iako su, što je Krajina duže trajala, i oni Hrvati što su ostali u Slunju i u njegovoj okolini malo-pomalo preko UNPROFOR-a napuštali Krajinu i odlazili na teritoriju pod kontrolom hrvatskih snaga (kao što je išlo i obrnuto, iz Karlovca i Zagreba su posredstvom mirovnih snaga u Krajinu stizali Srbi koji su bili ostali tamo pa više nisu mogli izdržati pritiske; ali i to su bili mahom stari ljudi), položaj onih Hrvata koji su odlučili da i dalje žive među nama, pod našom krajiškom vlašću, ipak se vremenom poboljšavao. Doduše, daleko od toga da su mogli dobiti bilo kakvo mesto u administraciji, ali su zato npr. radili u mesnici u Slunju (neke fabrike za vreme Krajine nije bilo), u Domu zdravlja kao pomoćno medicinsko osoblje i sl., dobijali neke pomoćne fizičke poslove, a njihova deca su imala pravo da se školuju. Doduše, kako je Hrvata, kao što rekoh, ostalo jako malo, i iseljavanjem ih bilo sve manje, i broj njihove dece je bio zanemariv; ja znam za tri đaka hrvatske nacionalnosti iz celog područja od Slunja do Nikšića koji su išli u osnovnu školu u Slunju za vreme Krajine. Do kraja trajanja RSK ostala je zabrana za Hrvate u pogledu posedovanja bilo kakvog vatrenog oružja čime su, svakako, mogli biti izvrgnuti neometanom šikaniranju. Pa ipak se to šikaniranje nije javljalo, bar ne u nekoj većoj mjeri. Npr. za celo vreme koje sam ja proveo u Slunju (april 1992 – avgust 1995) u ovom gradiću desilo se samo jedno jedino ubistvo, i to je Srbin ubio Srbina (ubica je bio najstariji od braće D., ubijenoga se ne sećam), negde uoči same “Oluje”, a motiv je bio čisto lične prirode. Na širem prostoru slunjske opštine u ovom periodu desilo se jedno ubistvo građana hrvatske nacionalnosti, negde u proleće 1994., i za to su okrivljavali nekog M.M., Srbina, mada mu nikad nije dokazana krivica; motiv je mogao biti nacionalne prirode, mada su “dobro upućeni” tvrdili da su te kobne noći kada je taj Hrvat (neki cestar, siromah) ubijen, njih dvojica zajedno pili u gostionici kod N.Vračara, pa se u pijanstvu posvađali, i kad je Hrvat cestar pijan krenuo kući, M.M., takođe pijan, dočekao ga u mraku i ubio. Svjedoka nije bilo, te prema tome jedina neosporna činjenica je da je nesrećni cestar te noći ubijen. Ja ne znam više za ni jedno ubistvo nekog Hrvata u tom periodu. Što se tiče paljevina njihovih kuća, ni to se nije dešavalo na ovom prostoru. Njihova sela ostala su pusta, kuće opljačkane, ali ne i spaljene. Jedino hrvatsko selo na slunjskom prostoru koje je spaljeno bilo je Hrvatski Blagaj, zloglasno po ustašama u Drugom svetskom ratu (zbog toga je i spaljeno po svoj prilici kad su naši u oktobru 1991. ušli u njega, mada je bila zabranjena bilo kakva paljevina od strane Štaba naše TO; govorilo se da su Hrvatski Blagaj na svoju ruku zapalila braća M. iz Lapovca, od kojih su dvojica do rata živeli u Karlovcu). Kažem da su hrvatska sela ostala pusta, mada je tu i tamo ostao poneki Hrvat – npr. u Pavlovcu i Nikšiću mogli su se videti sa ceste kad bi radili na svojim njivama. Kad smo mi došli u Slunj i nastanili se u njemu, ja sam jednom odlučio da siđem dole u hrvatsko selo Rastoke, odmah do Slunja, koje je sagrađeno na vodi i gde su se nekad svi stanovnici bavili vodeničarstvom. Sve su te stare kuće ostale čitave, ništa naši nisu palili. Sa mnom je bio i tata. Stanemo na stari most napravljen za vreme Napoleonove vladavine nad ovim krajevima (1809-1813) i stanemo izbliza posmatrati Rastoke, biser prirode i stare građevine i vodenice. Selo je bilo pusto. Samo huči voda. Ali na ganjku jedne od tih starih kuća na momenat se pojavi neka muška prilika, pa je odmah zatim i nestade. Da li je to bio neko od Hrvata koji je ostao, pa se uplašio i stuknuo natrag u kuću, ili je neko od naših “lokmario” tj. pljačkao, pa se isto tako uplašio ne znam. Ali kako je ovo bilo negde u rano leto 1993. godine, dakle nešto više od godinu i po kako je naša vojska zauzela Slunj, ne znam šta bi se još moglo naći pronaći u napuštenim hrvatskim kućama a da nije opljačkano. S druge strane, teško da je neko od Hrvata ostao dole u Rastokama nakon ulaska naših snaga. A koliko znam, niko od Srba se nije doselio i nastanio u Rastokama. Bilo kako mu drago, tek na tren smo videli tu mušku priliku. To je prvi i jedini put što sam do danas silazio u Rastoke. Pre rata slunjska opština, jedna od najsiromašnijih u bivšoj SR Hrvatskoj, nije bila u stanju da iskoristi Rastoke kao turističku atrakciju. Ali sad se vraćam iz Rastoka gore više, ispred novoga mosta. Tu je, kad smo se mi nastanili u Slunju, od strane naših vlasti već bila postavljena tabla na kojoj je pisalo – istina, na oba pisma, iznad ćirilicom a ispod latinicom – doslovce: “Reka Slunjčica”. Znam da je mom tati, koji je voleo uvek nešto da prigovori, zabolo oči ono “reka” i da je govorio kako Srbi ovoga kraja (Korduna) nikad nisu tako govorili i da je to neprirodno nametanje ekavice, a kako je bio “hodajuća enciklopedija”, on je dokazivao kako je i ekavica i ijekavica srpski narodni govor, da je skoro trećina a i više Srba ijekavci itd. itd. Moj otac je uvek nešto kritikovao u toj Krajini za koju se inače zalagao još od pre rata i za koju se borio i s oružjem u ruci i čiji je pobornik ostao do njenog tragičnog kraja. Što se mene lično tiče, i meni je bilo pomalo neobičan taj natpis, ali više me je interesovao taj sam grad Slunj koji je ćirilično-latinična tabla takođe najavljivala, a koji je imao da mi postane moj novi dom. Pa iako mi je prvi utisak bio dosta sumoran, opet je ona živost koja je zavladala u gradiću s početka te 1992. bila na svoj način interesantna.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.