Njemačka ministrica odbrane: Rat protiv ISIL-a nije završen

1
3

Ursula von der Leyen prilikom posjete Jordanu rekla je da se ne smiju potcjenjivati sposobnosti pripadnika te grupe.

Njemačka ministrica odbrane Ursula von der Leyen izjavila je da rat protiv grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL) nije završen i naglasila da se ne smiju potcjenjivati sposobnosti pripadnika te grupe.

Ministrica je to rekla tokom posjete njemačkim vojnicima u sastavu koalicije protiv ISIL-a baziranim u Jordanu.

“ISIL je u velikom dijelu poražen na vojnom planu, ali ne treba potcijeniti sposobnosti njihovih boraca”, izjavila je njemačka ministrica i pozvala na nastavak borbe protiv grupe.

Njemačka ima 280 vojnika u sastavu koalicije koja se bori protiv ISIL-a u Iraku i u Siriji. Vlada Njemačke predviđa smanjivanje broja svojih vojnika u regiji, ali njihov broj još nije određen.

Prihvat izbjeglica

Ministrica je podsjetila da je stabilan Jordan u regiji u kojoj traje sukob važan za Njemačku i Evropu. Istaknula je i pohvalila pomoć koju Jordan pruža sirijskim izbjeglicama.

Jordan, koji graniči sa Sirijom, prihvata približno 630.000 sirijskih izbjeglica, prema podacima Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbjeglice. Jordanske vlasti navode da se u njihovoj zemlji nalazi 1,4 miliona izbjeglica.

Njemačka je od 2015. prihvatila više od milion izbjeglica, uglavnom sirijskih i afganistanskih. Zemlja je tokom 2017. namijenila 130 miliona eura za pomoć jordanskoj odbrani, za oružje i opremu, prenose njemački mediji.

Izvor: Agencije


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Njemačka ministrica odbrane: Rat protiv ISIL-a nije završen


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. Za mene lično jedan od najvećih podviga, ako ne i najveći, u proteklim ratovima na prostorima bivše SFRJ bilo je dizanje u zrak skladišta Bedenik kod Bjelovara 1991. godine od strane majora JNA Milana Tepića, čovjeka koji je sa pravom proglašen za prvog narodnog heroja posle Drugog svjetskog rata, oficira koji je časno ispunio vojničku zakletvu da će do smrti braniti svoju zemlju, davši za nju i život. Jedan moj dalji rođak, u JNA, bio je u prilici da pre rata i lično kontaktira sa ovim velikim čovekom, drugim Stevanom Sinđelićem. Pre nekih godinu ili više dana pratio sam na hrvatskoj televiziji serijal “Kako je obranjena Hrvatska”. Tom prilikom su čak i autori ove emisije, onako, kao krajevima usana, priznali kako je pokojni major Tepić bio oficir (“časnik”) čijim bi se podvigom ponosila svaka armija na svetu. Tim jadnije je bilo svedočenje jednog hrvatskog “bojovnika” iz 1991. godine koji je, prisećajući se ovog događaja, pričao kako je pokušavao da izvuče majora Tepića iz skladišta nudeći mu neko piće, slatkiše ili tako nešto slično i, naravno, slobodan i nesmetan prolaz. Toliko je za mene bilo mizerno to njegovo pričanje, svedočenje i razmišljanje da će flašom vina i čokoladom – da se figurativno izrazim – “kupiti” jednog časnog oficira koji nije hteo da izneveri svoju zakletvu da će dati i život za svoju zemlju. Bolje bi bilo da je taj bivši hrvatski “branitelj” prećutao taj svoj bezuspešni pokušaj da nagovori na izdaju heroja Tepića. Za slučaj dizanja u zrak skladišta Bedenik sam saznao preko televizije u ono ratno vreme, jesen 1991. godine, i preko televizije i vidio taj događaj, odnosno onoliko koliko je ekipa HTV uspjela da snimi. (U to vreme još uvek nisu počele restrikcije struje, a od televizija mogli smo da gledamo samo HTV, slovenačku televiziju, Jutel i TV Sarajevo (ove poslednje dve su važile za najobjektivnije, sa naše tačke gledišta, u početku rata 1991. godine). TV Beograd se mogla izravno pratiti tek negde od sredine novembra te godine. Dakle, dizanje u vazduh skladišta Bedenik sam gledao na televiziji, dok sam uživo mogao da vidim (ne, naravno, na licu mesta, ali iz daljine) dizanje u zrak najvećeg skladišta municije i oružja na području Pete vojne oblasti – kojoj je pripadala Hrvatska – u mestu Oštarije kod Ogulina, koje se nalazi na području Korduna. Bilo je to negde u oktobru 1991. godine. Naši teritorijalci i Loznička brigada JNA tek što se behu povukli iz Karlovca, nakon uspešnog prodora u grad pri čemu su, kažu, bili prodrli već do autobuskog kolodvora i gradske tržnice, dok su se hrvatske snage već počele povlačiti preko mosta na Kupi u naselje Banija. Tokom ovog napada bilo je planirano da naše snage zauzmu ceo Karlovac južno od Kupe, a da leva obala Kupe ostane Hrvatima, i Loznička brigada JNA je maltene već ostvarila ovaj plan, dok su naši teritorijalci napredovali desno od njih, zauzevši Skakavac, Vukmanić, Knez Goricu i ostala hrvatska sela sa desne strane Kupe (među ovim teritorijalcima bio je i moj otac), povezavši se sa kasarnom u Kamenskom i deblokiravši srpsko selo Popović Brdo, a levo od njih je druga skupina naših teritorijalaca zauzela Škrtiće i još par hrvatskih sela na tom području (ovde je u operacijama učestvovao i moj ujak sa svojom kninskom kapom na glavi), a onda je “odozgo” stiglo naređenje da Loznička brigada JNA napusti cijeli dio Karlovca koji je osvojila, kao i predgrađe Turanj, i da zauzme položaje prema Turnju. Tako su, zbog nečijeg ličnog interesa (govorilo se o kome se radilo i zašto je dotična osoba to naredila) rezultati uspešne vojne operacije uglavnom poništeni, Lozničani povučeni iz Karlovca, jedino su naši teritorijalci zadržali sve što su osvojili tokom ta dva-tri dana, odnosno hrvatska sela desno od Kupe i uski pojas hrvatskih sela desno od Korane kao i Cerovac (jer je Kupa zamišljena kao prirodna granica između Krajine, odnosno Jugoslavije, i Hrvatske). Pa ipak su, ovom odlukom “odozgo”, u hrvatskim rukama ostali čitav Karlovac, Turanj, Vodostaj i deo Mekušja. Razočarani Lozničani napustili su područje Korduna. U rukama JNA je u Karlovcu ostala jedino opkoljena kasarna Logorište, koja nije htela da se preda i oko koje su nastavljeni žestoki sukobi. Tih oktobarskih dana ratovanje na karlovačkom području se pretvorilo u svakodnevne artiljerijske dvoboje i između naših i hrvatskih snaga. Počelo bi ujutru oko sedam sati i tek uveče bi zavladalo zatišje. Gruvali su topovi i minobacači, a s vremena na vreme bi VBR-ovi sasuli svoja 32 projektila (tad bi znali da pucaju naši, jer Hrvati još nisu imali VBR-ove). Na Kordunu je u hrvatskim rukama još uvek tog oktobra bio i Slunj, Cetingrad, Drežnik, Rakovica i uzak pojas hrvatskih sela oko njih, ali ni na tom prostoru nije bilo značajnijih vojnih akcija ni sa jedne ni sa druge strane. U to vreme prodavnice po Krajini behu poluprazne ili doslovce prazne, jer hrvatskih proizvoda više nije bilo, nego su iz Banja Luke nabavljani proizvodi iz Srbije. U Bosni je još vladao mir, ali niko od naših ljudi nije više odlazio u Kladušu, niti su oni prelazili na teritoriju Krajine. Hrvati u Slunju i okolini snabdevali su se preko Kladuše. Kako je Krajina bila uglavnom poljoprivredni kraj, nije nedostajalo prehrambenih proizvoda, ali šećer i so su se morali kupovati i to behu glavni artikli u prodavnicama, dok su npr. “krem bananice” bile luksuz. Jednog oktobarskog dana moja najstarija sestra, jedan dečko izbegao iz Karlovca i ja odemo sa našim drugarom Starim kod Brane Kekića koji je držao dosta dobro snabdevenu prodavnicu u Lapovcu. Stari je vozio “opel kadet” koji je upravo tih dana zaplenio u jednom osvojenom hrvatskom selu kod Karlovca. Bilo je prepodne. Otac je bio na položaju na Kupi. Ne znam zašto je Stari svratio u Vođević Brdo, da li svojim poslom ili je onaj dečko išao tamo, tek dođosmo u Vođević Brdo. Iz pravca Karlovca već se čula uobičajena topovska kanonada, sa povremenim šištanjem VBR-ova, 32 puta. Na tu paljbu nismo ni obraćali više pažnju, naše uši su se već privikle na takvu “muziku”, a borba za kasarnu Logorište (u kojoj je, među ostalim opkoljenim vojnicima, bio i naš dalji ujak Branko M.) bila je u punom jeku. I upravo kad smo, u Vođević Brdu, hteli da uđemo u kola i nastavimo do Brane Kekića prodavnice u nabavku, kadli se začu nekakva snažna grmljavina, pa zatim još nekoliko. U prvi mah nismo znali o čemu se radi, uzvrpoljili su se i seljani, a ona tutnjava ne prestaje, nego grmi bez prestanka, časak slabije pa opet grune iz sve snage. Učinilo nam se da je to negde iz smera Karlovca, dok neko ne pokaza prstom, a ono se iznad jednog gustog šljivika vidi oblačić dima, u pravcu Ogulina. Niko ne zna o čemu se radi, a ono stalno tutnji, eksplozija za eksplozijom, a oblak dima sve viši i širi se. Stari zaključi da će se ovo najbolje videti sa Cimitera, kod crkve u selu Veljun. Mi u kola pa pod Cimiter. Onde izađemo i popnemo se na brdašce, blizu crkve. (Tamo je u to vreme bio i naš vladika gornjokarlovački Nikanor, koji beše pre nekih mesec dana, u septembru, napustio Karlovac kao i većina nas karlovačkih Srba – govorilo se da su vladiku hrvatski ekstremisti pokušali zaklati, što ne mogu ni potvrditi ni demantovati). Bilo kako bilo, u Veljun je bilo smešteno sedište naše, gornjokarlovačke eparhije i tamo je ostalo sve do pada RSK 1995. godine. Mi stanemo sa severne strane prema crkvi, i odavde se vidi prilično dobro Klek iznad Ogulina, ali sam Ogulin i mesta oko Ogulina se ne vide, jer ih zaklanjaju Kestenak i okolna brda. Ali zato se odlično vidio ogroman stub dima koji se digao visoko u zrak i raširio se na vrhu kao kišobran. A eksplozija za eksplozijom ne prestaje, nadjačala je i topovsku paljbu iz pravca karlovačkog ratišta. Bilo je onde još naroda koji je izišao pa ovo posmatra i komentariše. Nekakav u uniformi uzeo dvogled pa posmatra ne bi li bolje vidio. Ali ne može se zaključiti otkud one eksplozije, samo se vije sve širi i viši stub dima, beo i crn naizmenično. Zaklonio je i Klek, koji se tog dana ionako nije baš najjasnije video. I upravo kad pomisliš da je gotovo i dim se malo raziđe, a ono opet počne da gruva iz sve snage i opet se vije gusti dim. Stari uđe u kola da čuje vesti na Hrvatskom radiju, ali ništa ne izveštavaju za Ogulin, samo kažu kako “četnici” od ranog jutra opet granatiraju Karlovac sa “privremeno okupiranih područja” i iz “vojarne u Logorištu”. Opsovavši ih (Hrvate)propisno, Stari nas odbaci do Branine prodavnice. Tamo je bilo dosta ljudi, mahom u uniformama JNA. One eksplozije nisu prestajale, a niko ne zna šta je to. Da je neka borba, nije, a niko da se dosjeti šta bi moglo izazvati tolike detonacije i dim. Rekao bi da će i Kestenak i sva ona brda biti razneseni. (Naši ljudi na položaju u Perjasici, Kestenku i okolini ovaj prizor su mogli daleko jasnije vidjeti, ali niko da naiđe otuda). Vratimo se prema Krnjaku. Odavde se onaj dim i ne vidi, a jasnije se čuje pucnjava iz pravca Karlovca, pa se meša sa onim detonacijama iz pravca Ogulina. Bilo je već podne i tek onda su na hrvatskim vestima rekli kako je “okupatorska soldateska” (ovo bi uvek propratile psovke naših ljudi koji bi slušali hrvatske vesti) digla u zrak skladište u Oštarijama. Za ovo skladište se znalo da je najveće, a niko se, eto, nije mogao dosjetiti da bi to moglo biti u pitanju. (Ja sam bio dete u to vreme, ali sam hteo-ne hteo pratio na vestima stanje na bojištima u Hrvatskoj, a za karlovačko područje slušao od mog oca, ujaka i drugih ljudi koji su tu bili na položajima, za Ogulin pak mislio sam da ga je JNA već bila napustila, ali eto nije, i verovatno ga je napuštala tog oktobarskog dana kad je otišlo u zrak skladište u Oštarijama). Ne znam ni sam koliko su te eksplozije još trajale, uglavnom smirilo se konačno negde poslepodne. A onda se, do kraja dana, i dalje čula samo topovska kanonada iz smera Karlovca, uz ono povremeno šištanje po 32 puta…

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.