Newsweek: Rasima Ljajića je čovjek za sve režime i nezgodne poslove

6
20

rasim ljajic cizme blato smesno
Tekst preuzet sa portala Newsweek prenosimo u cijelosti:

Posle ovih izbora i još jednog ministarskog mandata, nema nikakvog razloga da se onaj kip žene sa krova Nemanjine 11 ne zamijeni figurom Rasima Ljajića. Političara koji je više zaslužio da se smatra zaštitnim licem srpske vlade jednostavno nemamo. Kuriozitet je da je čovjek koji je bio član svih kabineta posle 5. oktobra prvi put ministar postao slučajno i da su za njega izmišljali resor!

Ljajiću,istaknutom članu opoziconog bloka, Zoran Đinđić je obećao – kad pobjede – mjesto poslanika u Saveznoj skupštini. I pobjedili su. Na izborima 24. septembra 2000. godine DOS je dobio deset mandata, a Rasim Ljajić bio je deveti na listi.

Pošao je na konstitutivnu sjednicu parlamenta praktično na onim stepenicama između Rosandićevih konja Žarko Korać mu je rekao da je Đinđić mandat dao Esadu Džudževiću iz Ugljaninove stranke jer je i prema njima imao obavezu. A Rasimu Ljajiću obećaj u da će moći da bira resor kad bude formirana vlada. Najviše su na tome insistirali Svilanović, Labus i Korać, da se Ljajićev opozicioni rad „kompenzuje“ ministarskim mjestom, pa je na kraju u vladi SRJ izmišljeno ministarstvo za nacionalne i etničke zajednice.

Posle potpisivanja Beogradskog sporazuma marta 2003. godine, izabran je za ministra za ljudska i manjinska prava u Savjetu ministara SCG. U drugoj vladi Vojislava Koštunice od 15. maja 2007. do jula 2008. godine bio je ministar rada i socijalne politike.

Istu funkciju obavljao je i u vladi Mirka Cvetkovića, formiranoj u julu 2008. godine, kao i nakon njene rekonstrukcije u martu 2011. godine do 2012. godine. U vladi Ivice Dačića bio je potpredsjednik i ministar spoljne i unutrašnje trgovine i telekomunikacija od 2012. do 2014. godine.

Potpredsjednik i ministar trgovine, turizma i telekomunikacija je i u aktuelnoj vladi Aleksandra Vučića. I opet će, ako bude sreće…Na listi SNS za predstojeće izbore je pod rednim brojem 2.

„Razlozi za koaliciju sa naprednjacima su ti što smo s njima dobro sarađivali i što su ispunili sve što su obećali tokom predizborne kampanje 2014. godine“, rekao je bez stida.

Preporod Novog Pazara

Upravo su odsustvo stida i slučaj obeležje cjelokupnog političkog rada ovog pedesetdvogodišnjeg Novopazaraca, kojeg je nedeljnik Vreme 2004. proglasio za ličnost godine. Događaji koji su prethodili raspadu SFRJ zatekli su ga na studijama medicine u Sarajevu. U proljeće 1990, u ime grupe sandžačkih studenata, posle jedne zajedničke molitve, prišao je ispred džamije Aliji Izetbegoviću da se raspita za osnivačku skupštinu SDA, muslimanske stranke u Bosni, i tako upoznao ovog bošnjačkog političara. Potom mu je Izetbegović zatražio pomoć u formiranju ogranka SDA u Sandžaku, a Ljajić mu je za predsjednika tog ogranka doveo specijalizanta stomatologije koji se zvao Sulejman Ugljanin.

U naredne tri godine Ugljanin i Ljajić vodiće sandžačku SDA, a do razlaza će doći 1993. godine, kada je Ugljanin od hapšenja koje je naložio Milošević pobjegao u Tursku. Naredne godine formira Koaliciju Sandžak i od tada traje oštro njihovo suparništvo.

U ratnim godinama i periodu neposredno posle njih dominirao je Ugljanin sa svojom zapaljivom nacionalističkom retorikom. U godinama relativnog mira prevagu je odnosila Ljajićeva realistička opcija. Ilustrativna je sljedeća činjenica: od 2000. do 2008. godine u Novom Pazaru je na vlasti bila Ugljaninova Stranka demokratske akcije Sandžaka, a od tada Ljajićeva Sandžačka demokratska partija. Istina, posle izbora 2012, kada su se obojica našla u Dačićevoj vladi, dijelili su vlast i u Novom Pazaru, ali je idila kratko trajala: posle godinu dana Ljajić je vještim manevrom „prekomponovao“ skupštinsku većinu i izgurao SDA.

Kada je prije neki dan Sulejman Ugljanin od Savjeta bezbjednosti UN zatražio da u Sandžak pošalje „snage za sprečavanje konflikata“ i preduzme „druge mere za zaštitu bošnjačkog naroda“, Rasim Ljajić je to nazvao „serijom budalaština koje slušamo već 25 godina“.

Razlika među njima je i u rezultatima upravljanju Novim Pazarom. Posljednjih godina uređen je centar grada, sazidane su nove školske zgrade, stabilizovano snabdijevanje vodom. 

Izvršilac haških poslova

Što se Ljajićevih rezultata na republičkom nivou tiče, stvari stoje malo drugačije – bio je najbolji u onim poslovima koji nisu imali veze s ministrovanjem!

Kad se 2004. godine postavilo pitanje ko će da potpisuje rješenja o izručenju u Hag, republički ministri pravde Vladan Batić i Željko Šturanović zaključili su da to nije njihov posao i da time treba da se bavi Državna zajednica Srbija i Crna Gora. Savezna država imala je samo pet ministarstva i sve što nije bilo odbrana, spoljni poslovi, unutrašnja i spoljna ekonomija, spadalo je u resor Rasima Ljajića – readmisije, ekstradicije, transfer osuđenih, sve se smatralo „ljudskim pravima“, pa mu je tako – slučajno! – dodijeljeno formalno izručenje haških optuženika. „Nisam bio uključen u aktivnosti vezane za saradnju, to je radio Nacionalni savjet, Ministarstvo spoljnih poslova, Svilanović, a ja sam potpisivao rešenja o izručenju, računao sam da je moja uloga tu potpuno drugorazredna“, objasnio je u januaru 2005. godine u intervjuu Vremenu.

Ali već u ljeto 2004. baš on je postavljen na čelo pomenutog Nacionalnog savjeta (za saradnju sa Tribunalom). „Niko me nije primorao da to prihvatim, zamolili su me. Marović me je molio, rekao je: ‘Možemo ovako unedogled, niko to neće da prihvati, jedino ti možeš da praviš te kompromise, da ne stvaraš odijum.’ I ja sam onda vagao – to jeste neka vrsta rizika i izazova. A opet sam računao da to što radim za mene u političkom smislu neće biti štetno jer ne računam na srpsko biračko tijelo.“

Dvije godine kasnije, u julu 2006, njegova funkcija je optimistički preimenovana u koordinator za sprovođenje Akcionog plana za završetak saradnje sa Tribunalom, a krajem 2009. Rasim Ljajić je od Haga digao ruke.

Zvanično obrazloženje bilo je da to čini „zbog neuspjeha u potrazi za Ratkom Mladićem“ i to zaista i jeste razlog za ostavku, ali činjenica je da je u jesen te godine osnovao Socijaldemokratsku partiju Srbije (SDPS) i da je počeo da računa na srpsko biračko tijelo…

Čvrsta ruka u Sandžaku

Ljajićev pristup biračkom teijlu gotovo doslovno je „sveobuhvatan“ – on ima dvije partije: jednu za Novi Pazar, a drugu za Srbiju. „Zelenu“ i „crvenu“, Sandžačku demokratsku partiju i SDPS. Njegove su stranke strogo profilisane shodno namjeni i različite po ustrojstvu.

„Zelenom“ iz sjenke čvrstom rukom vlada Kasim Zoranić, živopisna ličnost kojoj opozicija u Novom Pazaru pripisuje vlasništvo nad jednim blago erotskim portalom. Njegovo se ime 2009. pojavljuje u vesti o dodeljenoj humanitarnoj pomoći iako je, sa još nekim primaocima, bio zaposlen u Ministarstvu za rad i socijalnu politiku, a nekoliko godina unazad, uoči svakih izbora, politički protivnici tvrde da obilazi biračka mjesta i vrbuje kontrolore. Agencija Sandžakpres je početkom ove godine objavila, uz dokaze koji djeluju uvjerljivo, da je Zoranić preko lažnih profila na Fejsbuku diskreditovao svoje političke protivnike.

Iako u životnom dobu koje je bliže tradicionalizmu, Zoranić gaji veliku strast ka društvenim mrežama. Poznato je da nadzire Fejsbuk profile članova Sandžačke demokratske partije i da oštro reaguje u slučaju da je neko lajkovao ili prihvatio za prijatelja „politički nepodobnu“ osobu! Na internetu je dostupna fotografija na kojoj je on sa Zlatiborom Lončarom i Bratislavom Gašićem, snimljena – ako je vjerovati portalima – na aerodromu prilikom dočeka helikoptera s bolesnom novopazarskom bebom.

Ovakva posvjećenost stranci dala je rezultate. Sandžaka demokratska partija je i brojna i moćna, pa ljajićevci, rekosmo, već osam godina drže vlast u Novom Pazaru. Poznavaoci lokalnih prilika kažu da im je na predstojećim izborima najveći protivnik  Muarem Zukorlić.

Crven, ali ne od stida.

Ljajićeva stranka, Socijaldemokratska partija Srbije, potpuno je druga priča. Na njenoj internet prezentaciji navedeni su imenom i fotografijom predsjednik, šest potpredsjednika, predsjednik Izvršnog odbora, internacionalni sekretar i portparol. Imena članova Glavnog odbora (250), ni članova Izvršnog odbora (25) – nema! Ako se uzme u obzir da – sudeći prema ambiciozno zamišljenoj inetarktivnoj mapi na stranačkom sajtu – u mnogo više opština u Srbiji odbora nema nego što ih ima, pretpostavka da nije bilo dovoljno članova za popunjavanje Glavnog odbora nije sasvim nerealna.

„Računam da ćemo koaliciji sa SNS donijeti tri-četiri odsto glasova“, izjavio je Ljajić samouvereno kad su aktuelni izbori raspisani. Od samog početka ovog izbornog ciklusa, od objašnjenja citiranog na početku ovog tekstazbog čega se odlučio na koaliciju sa SNS („jer je Vučić ispunio sva predizborna obećanja“!), pa do dana današnjeg, Rasim Ljajić daje cijelog sebe u kampanji.

Takav je bio i 2012, kada je pred birače izašao zajedno s Demokratskom strankom Borisa Tadića, „najboljeg predvodnika Srbije“. Rasim Ljajić je tada biračima poručivao da će na sudbonosnim izborima birati između „odlučne i predvidive politike mira i stabilnosti“ DS i „politike koja nije ništa i ima samo smisao da se po svaku cijenu dođe na vlast“ SNS. Malo je nedostajalo pa da mu uspe da izdejstvuje privremeno puštanje Vojislava Šešelja da bi umanjio šanse Tome Nikolića…

Ali kad su sabrani glasovi i kad se ispostavilo da je Ljajić potreban Vučiću, njemu nije zasmetalo što je to „politika koja nije ništa“. Istina, nije pristao odmah, već je džentlmenski zatražio da se s njegovim učešćem u vlasti složi Boris Tadić, stariji koalicioni partner.

„Bez stava DS, kao našeg koalicionog partnera, nećemo ulaziti ni u kakve detaljne i konkretne razgovore. Za mene je to od presudne važnosti, zato što hoću do kraja da ostanem korektan“, naglasio je Ljajić. Ispostavilo se, međutim, da je uzdanje u velikodušnost demokrata bilo neopravdano – unutrašnjim sukobima podijeljeno Predsjedništvo DS je, suprotno svim Ljajićevim očekivanjima, donijelo odluku da ne podrži njegov ulazak u vladu.

„Konkretni i detaljni razgovori“ su, međutim, nastavljeni. U poruci iznevjerenim biračima, koji svakako nisu htjeli da podrže SNS, Ljajić je kazao da je svjestan moralne diskutabilnosti takve odluke i da zato ima „gorak ukus u ustima“. Ali da je zabrinut – s pravom, inače! – za opstanak SDPS ako ostane u opoziciji.

„Istrajavanje na toj vrsti principijelnosti bio bi politički mazohizam“, rekao je i prišao onoj politici za koju je rekao da joj je smisao samo „da se po svaku cijenu dođe na vlast“. Ostalo je historija… A budućnost: Rasim Ljajić na drugom mjestu liste „Aleksandar Vučić – Srbija pobjeđuje“.

Autor: Momčilo Petrović


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

6 KOMENTARI

  1. Jos jedan udbaski narucen tekst.
    Procitao sam ga po dijagonali………nevidjeni diletantizam srbijanske udbe……..
    Citalac treba da poveruje da je Rsim ko biva vrlo vjest politicar i eto zbog toga se toliko odrzao na vlasti
    Istina je naravno sasvim druga. Koristeci se njegovom egomanijackom karakterologijom, pohlepom i ljigavoscu, Rasimu je beogradski velikosrbski zlikovacki establisment namjenio sasvim odredjenu ulogu koju je on igrao uz njihovu suflersku pomoc. Godinama je ucestvovao u skrivanju srbofasistickih krvoloka, uz pomoc Sulje ucestvovao je i u razbijanju IZ i zaposaljavao Srbi iz okolnih opstina u vecinski bosnjackim gradovima Sandzaka. I to su njegove jedine reference!

  2. Tacno je da je imao i pozitivnih strana i to uglavnom poslije bekstva Ugljanina u Tursku u smislu smirivanja stanja u Sandzaku. Doduse vjerovatno po direktivi Milosevica. Ali, svojim apsolutnom antibosnjackim postupcima u zadnjih desetak godina je anulirao sve svoje zasluge i treba da se skloni. Ovo je vrijeme za dokazane Bosnjake kao sto je Muftija.
    Muftija je buducnost Sandzaka i Bosnjaka a ja mislim da to vidi i Ljajic samo mu se osladila ministarska plata i vlast.
    Muftija za ministra.

    • Mislim da preteruješ. Muamer je ipak novajlija kao političar, dok je Rasim itekako prekaljen. Obojica su ljudi od akcije i kada bi delali u skladu, Sandžak bi bio najjači deo Srbije po sposobnom političkom kadru. Evo prilike i za pomirenje i za jedinstvo, da bi Sandžak i Sandžaklije procvetale. Nisu dovoljne samo reči, potrebno je i ponašati se u skladu sa njima.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.