Izuzetna inteligencija često otežava pravilno napredovanje djece tokom odrastanja i uči ih iluziji da je sve moguće savladati samo zahvaljujući urođenim sposobnostima, bez mnogo redovnog učenja i posvećenosti.
“Sindrom pametnog djeteta” označava dete koje je zahvaljujući svojoj inteligenciji bilo veoma uspješno u prvoj fazi školovanja, iako nije razvilo radne navike. Uprkos uspjehu tokom osnovnog i možda srednjoškolskog obrazovanja, ovakva djeca često na studijama doživljavaju brodolom. To su djeca koja imaju dobre ocjene iako ne uče kod kuće. Ako je pazilo na časovima i kulturno se ponašalo, ovakvo djete može da završi osnovnu školu kao odlično.
Djeca vjeruju da su glupost i učenje povezani: što je neko gluplji, to mora duže da uči. Iz ove jednačine proizlazi da što je dijete manje glupo, to će manje da uči, a da najpametnija djeca ništa ne uče. Nekada je ovaj stav toliko raširen među djecom da kriju jedni pred drugima da su učila kod kuće da ne bi ispala nedovoljno pametna.
Sve dok gradivo nije obimno, pametno dijete je u stanju da improvizujući dobije solidnu ocjenu. Kako ne dobija loše ocjene, roditelji nemaju signal da nešto nije u redu. Ali kasnije, u gimnaziji ili fakultetu, kada gradivo postaje obimno, ova djeca postaju neuspješna. Precenjujući svoje sposobnosti, a potcenjujući obim gradiva, pametna djeca se odlučuju za kampanjsko učenje, piše “Politika“.
Što više sebe vide kao pametne, to sebi daju kraći rok za učenje. I kada ne dobiju visoku ocjenu, potvrđuju vlastitu superiornost: “Samo da sam imao još jedan dan za učenje… ” Tipično je da tokom studiranja “zaglave” na onim predmetima koji su toliko obimni, da kratkotrajne kampanje nisu dovoljne za uspješno polaganje.
Ovakva mlada osoba svoj akademski neuspjeh shvata kao dokaz svoje gluposti. Lako gubi samopoštovanje: “Ranije sam mislio da sam pametan, a sada vidim da nisam. Svi ti koje sam potcenjivao su već završili fakultet, a ja ne mogu da dam ni drugu godinu”. Kod veoma ambicioznih mladih ljudi, neuspješnost zbog nedostatka radnih navika može da vodi u depresiju, samodestruktivnost i druge probleme.
Radeći sa ovakvim mladima učimo ih da nesposobnost i neuspješnost nisu isto. Da iako veoma sposobni, oni jesu i neuspješni zato što ne rade dovoljno. Da se uči zadnjicom. Dok osoba nema naviku učenja – a učenje je jedan od oblika rada – ona ima otpor prema učenju koje doživljava kao veoma neprijatno.
Neprijatnost i otpor nestaju kada neko razvije radne navike. I zato roditelji koji ne pomišljaju da će uprkos odličnim ocjenama njihovo pametno dijete imati problem, treba da znaju da su radne navike nešto bez čega je teško biti uspješan i zadovoljan. Roditelji su ti koji treba dijete da navikavaju na učenje kod kuće, jer navika učenja jedino tako nastaje.
(Mondo)
