Neki aspekti ubistva izvršenog nad Mula Jakup-ef. Kardovićem

9
18
Velija Murić
Velija Murić

Pamćenje je najbolja potvrda o postojanju jednoga naroda, a historijska istina, prepričana ili zapisana prethodnim, sadašnjim i budućim generacijama, valjana je osnova da bi se sudilo o vremenu, o ljudima i događajima koji su značajno obilježili naše trajanje, identitet i moralni kod sve dok nas ima na ovim prostorima. Bez svake sumnje, na ovome svijetu čovjek je fizička prolaznost, ali isto tako i jedini sa božanskim darom da njegova duša i dobra djela traju onoliko koliko je on u njih utkao sebe. Zbog toga, odsustvo pamćenja i zaborav najveći su neprijatelji čovjeku, koji jednom umire kada ga fizički nema, a drugi put kada sve što je stvorio i ostavio iza sebe prekrije tama zaborava.

Najbolja provjera i potvrda ovih riječi upravo je ono što je iza sebe ostavio mula Jakup-ef. Kardović. Svojim časnim i ljudskim djelima obavezao je na pamćenje vremena i njega u svom vremenu. Da bi se o njemu pričalo, onako uobičajeno kao o Rožajcu, Pećancu ili Tutincu i o čovjeku koji je životno proboravio u još mnogo mjesta, u kojima ga isto tako pamte kao da je u njima bio rođen, nije dovoljno poredati one ustaljene biografske podatke kao što su: ko su mu bili roditelji, kada je rođen, koliko je djece imao, gdje su ona otišla i slično. Pričati o njemu prvenstveno je kazivanje o jednom vremenu, o nama, biti ili ostati, o ljudima kojima je on bio uzor i saborac, o vjeri – dinu i imanu, o hrabrosti i ljudskoj moći, o patriotizmu i smjelosti.

Zbog toga i neizostavno, bez strepnje da ću još jednom i stotine puta već rečeno ponoviti, jer kada je riječ o njemu to tako i treba, samo ću kratko podsjetiti: Prestanak trajanja Turske imperije i odlazak Turaka sa ovih prostora kao da je omeđio vrijeme nemjerljivog terora nad bošnjačkim življem. Od početka prošloga vijeka, uglavnom kontinuirano, ali skoro uvijek sa istim motivom, prvenstveno iz vjerskih i nacionalističkih razloga, dešavali su se na ovim prostorima, svakako ne slučajno, brojni i nekažnjeni zločini. Reklo bi se u idiličnom vremenu trajanja države Kraljevine SHS, u vrijeme kada nije bilo ratova na ovim prostorima, historičari bilježe da su 194 sandžačka sela opljačkana, a da je bilans zvjerski ubijenih muškaraca dostigao cifru od oko 1.300. U tom vremenu desila su se stravična pokrštavanja na prostoru Plava i Gusinja, a nešto kasnije i organizovan zločin nad nebranjenim Bošnjacima sa prostora Šahovića. Desio se i tzv. rožajski pokolj, kako ga je tada nazvala sarajevska štampa, i puno toga što će historičari znatno preciznije i profesionalnije zapisati. U svemu tome neizostavno se uočava ideološka matrica koja skoro udžbenički, a prvenstveno garašaninovski, domaće Bošnjake vidi kao Turke, sa imperativom da rat sa Turcima još nije završen. Da bi se toj ideologiji dao jasan smjer, njoj je pridodat i atribut vjerskog – “očistiti gubu iz torina”, što se vremenom pretvorilo u  svojevrsni zamajac i suludu logiku tipa „razlozi su jasni, samo sveti nalog treba izvršiti“. U tom ideološko-nacionalističkom trajanju interesantan je, ali uz to i malo istražen, i jedan tada novi fenomen, tj. fenomen odnosa novoformirane vlasti, prvenstveno one koja se zavala OZNA, prema Bošnjacima tokom i nakon Drugog svjetskog rata. Argumenata i historijskih potvrda za ovakvu tvrdnju ima napretek, ali ću iz historiografije toga vremena citirati samo jedan fragment:

„…kada su četnici prestali sa klanjem, započeli su ovi drugi da se obračunavaju sa muslimanima. Oni su ubijali samo odrasle, umne, vrijedne ljude, one koji se nisu slagali sa komunističkom ideologijom. Njih su ubijali po jednostavnom postupku. Hapsili na brzinu, saslušavali “sudili”, osudili i strijeljali…. Tako je na Hadžetu u Novom Pazaru ubijen veliki broj branitelja, ljudi koji su nedužno platili ceh samo zato što su se branili svoj narod… U velikoj mjeri, četnike su hvatali, iz šume dovodili, saslušavali i dobro im prstom priprijetili da se ne šale i ne vraćaju u četnike. Njima je nekako bio oprošten svaki grijeh jer su novembra 1944. godine oni praktično amnestirani, ali ne i muslimani.“

Sa ovovremenske distance skoro da nije moguće razumjeti ili objasniti otkud je tada u tom suludom vremenu, kada je ubiti Turčina (čitaj: Bošnjaka) bilo isto što i popiti fildžan kahve, kod mula Jakup-ef. Kardovića bila nagomilana tolika kuraž i hrabrost da podigne glavu i državnom vrhu Kraljevine SHS uputi apel i molbu za spas naroda. Naravno, apel nije uvažen, ali se desilo i nešto drugo. Mula Jakup-ef. Karodović, spontano, ali svakako razložno, u svom narodu biva prepoznat kao neko ko brine o njemu, kao neko kome se mora i treba vjerovati, neko ko je rođen da odbrani i narod povede, neko uz koga se moglo poći. Zbog toga, u godinama koje su prethodile Drugom svjetskom ratu, sve više slijedeći njegove upute, hrabre i mudre odluke, narod u izvjesnoj mjeri preživljava kakav-takav mir ili možda prividnu sigurnost. S početka Drugog svetskog rata Bošnjaci koji nisu mogli parirati jačim vojnim unutrašnjim agresorskim formacijama, na sugestiju mula Jakupovu prihvataju  primirje na koje su insistirali tadašnji okupatori. Historijski, a još više strateški, to primirje je prepoznato kao jedina tadašnja opcija opstanka. No, umjesto nagrade i priznanja zato što je mudrom i strateškom odlukom spasio svoj narod, uz to i za brojna dobročinstva koja je osvjedočeno činio, a koja su se vremenom pretvorila u svojevrsne legende o njegovom čojstvu i junaštvu, iz razloga sa početka moje priče, a ponajviše zbog stečenog ugleda u narodu, oznovci i komitetlije mu praktično na kućnom pragu, bez suđenja i presude, uzeše glavu, ali isto tako, možda čak i nesvjesno, njegovo trajanje učiniše vječnim i ljudski besmrtnim.

Potvrđene činjenice govore: Nakon rata mula Jakup-ef. Kardović, bez namjere skrivanja, dolazi u Rožaje i dan prije svoje pogibije stupa u kontakt sa tadašnjim lokalnim sudijom Nokićem. Mada zna da je potpuno nevin i bezgrješan u odnosu na insinuacije koje su mu bez dovoljno argumenata pripisivane od nove vlasti, on mirno boravi u svojoj kući, ne skriva se i ničim ne remeti uspostavljenu vlast. Ne sluteći naum komitetlija, kada ga je sutradan u zoru preko dvadesetak naoružanih oznovaca pozvalo da izađe iz svoje kuće i pođe sa njima, računajući da mu slijedi suđenje i da je to šansa o istini, bespogovorno je pošao. No, odmah tu na raskršću, kod rožajskog mosta, shvativši da ga ne vode prema sudu već na drugu stranu, kratko je zastao tražeći da ga vode u sud jer mu je obećano suđenje. Njegove riječi prekinuli su rafali, a prema kazivanju rodbine i onih koji su se u to uvjerili, na tijelu mu je nađeno preko 25 rana od kuršuma.

Kako historiografski podaci nesumnjivo potvrđuju, mula Jakup-ef. Kardović bio je vjeroučitelj, narodni tribun, branitelj svoga naroda i svakoga ko je bio ugrožen, bez obzira na vjeru i naciju. Iznad svega, krasila ga je urođena mudrost koja mu je pomogla da izraste u vrsnog stratega i neprevaziđenog junaka ovoga kraja. Na drugoj strani, polazeći od brojnih historijsko-pravnih izvora i upamćenih kazivanja savremenika, mula Jakup je ubijen nečovječno, na prevaru, na svirep i podmukao način, i to od odnarođene i neinformisane euforične vlasti. Njegovo vječno trajanje time nije zaustavljeno, a oni što mu na neljudski način prekratiše život nemaju drugi epitet osim rulje. Kažem rulja, jer rulji pripada svaki onaj koji nasiljem i oružjem nije dozvolio da mula Jakup u sudskom postupku dokazuje svoju nevinost i istinu. Rulja je svako onaj ko bez presude ubije nenaoružanog čovjeka, pa ma ko da je on bio. Četnici ili oni drugi od kojih se Rožaje branilo za Jakupa bili su jedna te ista mjera, što se konačno nad njim i brojnim prvacima Sandžaka iz tog vremena i obistinilo. Ono što nad njime nisu mogli da učine četnici, to su učinili ovi drugi. U tom vremenu, iako u poodmaklim sedamdesetim, lokalnim komitetlijama, skorojevićima i oznovcima, sa snagom, ali i bez dovoljno razuma, zasmetala je njegova osvjedočena veličina i stečeni ugled u narodu, što su njegovi ubice možda protumačile kao latentnu opasnost po sebe.

Ovo kazivanje zaključit ću mojim ličnim i profesionalnim stavom. U njegovo vrijeme nad bošnjačkim narodom visio je Demaklov mač kome se junački i hrabro, zajedno sa onima koji su ga podržali, ispriječio mula Jakup-ef. Kardović. Ubistvo mula Jakupa bilo je tada, a i za naša današnja poimanja, ravno ubistvu naroda kojeg je on predvodio i koji ga je volio i cijenio. Kazano jezikom zakona i prava, nad njime je izvršen klasični zločin koji se kao takav kvalifikuje u svakom vremenu.  Kako zločin ne zastarijeva, a zločinci su izbjegli sud pravde, jedino što ostaje jeste da historičari do kraja  istraže, izuče i pruže naučno verifikovanu istinu o tom zločinu. Nakon toga, kako to zakoni i ovo vrijeme nalažu, a posebno potrebe naroda, slijedi institucionalni put ispravljanja historijskih grešaka, koje će, kada je o mula Jakup-ef. Kardoviću riječ, skoro vjekovno tinjajuće komplekse, što iz ko zna kojih razloga traju u narodu,  zamijeniti svojim i ponosom na njega. Mula Jakupova i naša istina jednako su vrijedne zbog prošlosti, možda još više i zbog budućnosti življenja na ovim prostorima.

Autor: Velija Murić, advokat, predsjednik Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava
RevijaSANDZAK.com


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

9 KOMENTARI

  1. Ma nije to tako jednostavno. Treba racionalno objasniti masovnost Bosnjaka u Sandzaku na strani okupatora god. 44 i 45 u vidu shucmilicija, vulnetara i u SS jedinicama. Po pricanju starijih, Bosnjaci su prisilno mobilisani i pod pritiskom vodja i hodza gurnuti u pogibiju za fashisticke interese protiv NOB-a.

    0

    0
  2. Romanticna predstava historije. Vodje volnetara su bili sluge fashistickog okupatora.
    Imali su dobar nijet – odbranu svog naroda, ali su prakticko bili prisiljeni da sluze talijanskim, a kasnije njemackim fashistima.
    Prstanite prepravljati dogadjaje 2 sv. rata kao shto to rade Srbi!
    Bosnjaci u 2 sv. ratu nijesu imali realne
    shanse da biraju, bili su zrtve tudjih interesa i topovsko meso.

    0

    0
    • ma koji aferim, ovaj Milov kaplar koji na kicmi naseg napacenog Bosnjackog naroda pokusava da se nekakvim vec davno otkrivenim istorijskim cinjenicama uvuce u tabor pro-sandzackih sinova i kceri kako bi odradio prljavi posao za sefa svoga.Nece to moci druze Velija Muricu.I dobro bi bilo da vratis onoj sirotinji one pare sto si im uzimao za sudske procese nego da mi pametujes i prepisujes o tudim herojima.Ti koji pljujes po svom narodu te ga pogrdnim imenima nazivas nemas pravo pisati o nasim velikanima.Nego vidi sta ti djeca rade i cime se bave i kome i cemu pripadaju.

      0

      0
  3. Kako su svjedoci mrtvi, dokaze odnio Ibar teshko je pravno izvesti rehabilitaciju.
    Kako je sva prica izvadjena iz historijskog konteksta, prilagodjena i romansirana za ponosne nacionaliste nije moguce imati racionalan zakljucak o svemu. Historija nije ovdje uciteljica zivota nego Gospodja Ignoracija. Najbolje bi bilo Muric unajmi Bajica da napravi film “Ravno Rozaje” pa da bude sve ravno do Kosova.

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.