Neke od duhovnih dimenzija hadža iz mog ugla

1

Nije da sam prvi put obišla naš duhovni zavičaj Mekku i Medinu i obavila hadž, ali ovog puta sam po prvi put obrede propratila dovoljnim brojem fotografija i uspomena iz edukativnih razloga i otišla kao šerijatska konsultantica, angažirana od strane Islamske zajednice u BiH, Ureda za hadž. O hadžu se može govoriti informativno-novinarski kao, na primjer, o tome koliko je hadžija otišlo na put, ko su organizatori, kakvo je zdravstveno stanje hadžija i sl.; zatim edukativno, o tome koja se vrsta hadža obavlja, kako se zanijećuju umra i hadž, šta su ihrami, tavaf i saj, kako se boravi na Arefatu, Muzdelifi, Mini, ali prilozi ovih vrsta u velikom su broju publikacija već objavljivani, kao i objave na društvenim mrežama o tome šta se tamo ima jesti, piti, kupiti, posjetiti, ko je koga sreo na hadžu itd. Zamoljena sam da napišem nešto o duhovnoj dimenziji hadža, a to je jako teško, jer riječi ne mogu do kraja dočarati ono što su srca tamo osjetila.

Inače, niti jedan ibadet, pobožno djelo, ne iziskuje toliku tjelesnu, fizičku, materijalnu žrtvu i sabur kao što je hadž. O njemu bi se moglo govoriti kao o vidu sveislamskog kongresa na kojem se ljudi upoznaju, govore o stanju u svojoj zemlji i obrede obavljaju u hadžskoj odjeći – ihramima koji izjednačavaju socijalni status ljudi, s obzirom da u njima i bogati i siromašni isto izgledaju.

Svoj priču počinjem sjećajući se trenutka iz vremena komunizma i Ex-Jugoslavije kada sam kao četrnaestogodišnja sandžačka djevojčica od rodbine iz Turske dobila na poklon goblen-šemu za vez. Na njoj je bio starac u zelenoj odjeći, duge bijele brade, koji je u desnoj ruci držao nož, a lijevom podupirao vrat jednog dječaka. Na istoj slici bilo je i biće s krilima koje je, zbog plave kose i crvene odjeće (haljine) podsjećalo na ženu, ali opet dovoljno snažno da nosi rogatog ovna u desnoj ruci, a lijevom drži za dršku noža i ruku starca kao da ga želi spriječiti da ne žrtvuje mladića. Sa obje strane slike bila su dva stjenovita brežuljka, među njima žrtveni kamen na kojem je sjedio dječak svezanih ruku, sa povezom preko očiju. Ostali prostor popunjavao je izvor, voda u oazi i jedna palma. U to vrijeme nije bilo niti mobitela, niti interneta, a djevojačka izrada goblena bila je veoma aktuelna. Mlade Bošnjakinje su ih radile i čuvale za svoju “spremu” (ruho), koju su trebale ponijeti kada se budu udavale. Drugo je vrijeme sadašnje spoznaje kada se to više ne radi, ne vezu slični motivi, ne slikaju likovi ljudi i životinja, niti se koriste takve slike u prostorijama, ali u vrijeme komunizma ko je imao pomenutu šemu goblena smatrao se velikim sretnikom i to je bio veoma lijep i prikladan poklon mladoj bošnjačkoj vjernici.

Dok sam koncima u boji vezla hiljade rupica na šemi, konstantno sam razmišljala o detaljima na slici. Bilo mi je poznato kur’ansko kazivanje o Allahovom poslaniku Ibrahimu a.s. koji je dobio naredbu od Gospodara da žrtvuje svog sina Ismaila a.s., ali to je bilo samo iskušavanje za koje on nije znao ishod i bio je spreman, Allaha radi, to učiniti. U tom trenutku dolazi melek koji Ibrahimu a.s. donosi ovna da bude žrtvovan umjesto Ismaila. Bilo je nemoguće vesti taj goblen, a konstantno ne razmišljati o samom događaju i mjestu odvijanja radnje. Tamo gdje se danas nalazi grad Mekka bila je samo stjenovita pustinja. Ibrahim a.s. je dobio naredbu od Allaha dž. š. da u njoj ostavi suprugu Hadžeru i malog sina Ismaila. Ona ga je pitala je li mu Allah naredio da ih ostavi u pustinji bez igdje ičega. Nakon Ibrahimovog a.s. potvrdnog odgovora smirila se i bila zadovoljna odredbom. Tako sami i napušteni tumarali su pustinjom. Dijete je zbog žeđi zaplakalo, a majka ga je spustila na pijesak i žurno potrčala između brežuljaka (Safa i Merva) ne bi li gdje vodu pronašla. Pored malog Ismaila potekao je izvor bistre vode. To je voda zem-zem (“Stani, stani”, što je mali Ismail uzvikivao kada se napio). Tada je vremenom nastala predivna oaza u pustinji, od oaze naselje, od naselja grad…

Sjetimo se dove Ibrahima a.s.  kojom je molio Allaha Uzvišenog: “Gospodaru naš, zaista sam ja nastanio jedan dio svojih potomaka na neobradivoj zemlji, kod Tvog svetog hrama, Gospodaru naš, da bi namaz klanjali, i daj da srca ljudi teže njima i opskrbi ih plodovima da bi oni bili zahvalni.” (Kur’an: 14:37)

Čula sam priče kako su u prijašnjim vremenima vjernici išli na hadž po nekoliko mjeseci i da se dešavalo da se jedni spremaju na hadž, a drugi tek vraćaju sa prošlogodišnjeg hadža. “Dragi Allahu, hoćeš li mi ikada omogućiti da posjetim ova sveta mjesta” – čežnjivo sam se pitala kao djevojčica. Da! Omogućio mi je, i to nekoliko puta. Prvi put je to bilo nakon petnaestak godina, kada sam sa suprugom otišla na hadž, nakon rata u Bosni, 1997. godine. On je put na hadž dobio kao vid nagrade za svoje ljekarske doprinose u ratu, a za mene, vjeroučiteljicu, smo platili (jedva sastavivši iznos novca). Tada je izvor Zem-zem bio na prostoru gdje se tavaf čini oko Kabe, a sada je cijeli taj prostor određen za tavaf. Svake godine se harem Kabe i sva obredna mjesta preuređuju i pripremaju za doček sve većeg broja hadžija. Broj hadžija se iz godine u godinu konstantno povećava, hvala Uzvišenom Allahu, pa valja ići u korak s time i stalno se promjenama prilagođavati.

Tavaf – sedam krugova oko Kabe obaviti je posebno prefinjen ibadet. Stanje urođene, prirodne vjere, fitre, u kojoj se čovjek rađa, potvrđuje čistotu novorođenog bića i na tavafu. Tokom života ta čistota se “zaprlja”, baš kao što je i Hadžerul-esved od ljudskih grijeha pocrnio, iako je iz Dženneta spušten, kako predaje navode, bijel i čist. Bijeli ihrami kod muškaraca i odsustvo šivene odjeće podsjećaju na nevinost, bezgrješnost, ali i na ćefine nakon smrti. Hadžije se zaklinju da će svetost hadža čuvati nakon povratka svojim kućama.

Slast gledanja u Kabu je bezgranična. Njeni zlatnim vezom ispisani harfovi po crnoj čohi oduševljavaju. To je onaj “Bejtullahov crn ogrtač” koji je godinama čežnju u srcima vjernika stvarao. Sada smo tu. Pred njim. Srce ga posve prožima, kao kada žedan dobije šerbet. La ilahe illallah – Nema drugog boga osim Allaha! Nema drugog Gospodara, ljubavi, ni novaca, ni htijenja, nastojanja, potreba, ciljeva, nema ništa drugo osim potrebe da priznajemo jednoću Stvoritelja u svom srcu. “Na sve se zaboravi” – neko veli. Nije da se zaboravi, neka ostanu svi, ali se poredaju prioriteti. Prvo Allah, pa sve ostalo. Konstantna potreba za zikrom i dovom ne jenjava. I za dovom da se pod Allahovo okrilje i zaštitu smjeste svi – porodica, rodbina, prijatelji, svi vjernici i sugrađani.

Veoma blizu je brežuljak Safa. Počinje saj – hodanje između brežuljaka Safe i Merve. Naša majka Hadžera je u svom majčinskom strahu i Allahovom uzdanju tim prostorom hodila. Bože, da li gazim njenim stopama, bukvalno? Neko mi dodaje čašu zem-zem vode. Ne vidim više masu vjernika oko sebe. Oni su tu, tik uz mene, čujem im glasove, ali ih ne vidim. Gledam pred svoje stope. Koračam. Grudi se šire, dišem otežano. Jesam li ja Ibrahimova a.s. Hadžera? Zem-zem je u ruci. Pihnuh. Stani! Stani! (Zem! Zem!). Stani Nuruddina! Zagledah se u poluispijenu čašu. Stani! Pa valjda želiš još koji put doći, nakon što završiš neke dunjalučke zadaće, a ono što zaista želiš tako snažno, bit će, inšallah, i to…

Nurli srca, nurli duše, nurli lica kod većine hadžija. Nikom ne pada na pamet da vadi (tadašnje) fotoaparate i pravi selfije. Ne postoji fotografija kojom bi dokazao da je bio na hadžu, jer je on previše lična vrijednost, privatna i srčana.

Ove godine (2019.) bio mi je peti dolazak, jer sam bila bedel za rahmetli amidžinice majku, zatim svog rahmetli babu i svoju bolesnu majku. Ove godine su selfije na hadžu, pa i u obredima, radili i oni koji prvi put dolaze, pa sam i ja koju uspomenu donijela. Mi, šerijatske konsultantice, iako smo imale lijepog vremena za ibadet, morale smo konstantno biti pripravne za odgovore na šerijatska pitanja i nedoumice hadži-hanuma (hadžinica). Vodile smo žene u Revdu nekoliko puta, obilazile žene po sobama, držale sastanke, prigodne programe za žene, pomagale na terenu u obredima, smještale žene u šatore na Arefatu, učile dove, držale predavanja, čak smo, na zamolbu ljekara, pazile nene koje su morale noću dobijati infuziju i, hvala dragom Allahu, sve je uspješno funkcioniralo. Organizatori su se pobrinuli da hadžijama ništa ne manjka i zaista su se trudili da im omoguće najkvalitetnije uslove za ibadet i boravak. Jako sam im zahvalna i ponosna na njih.

Ove godine je na Arefatu pala kiša kao veliki znak, išaret Allahove milosti. Širina arefatskog prostranstva uči nas da čovjek nije  lišen Allahove milosti jer povijest svjedoči da su se baš na ovom mjestu sreli Adem a.s. i h. Hava, nakon što ih je Allah spustio iz Dženneta. Na Arefat (ar. Areftu – Spoznao sam) kao spoznajnu oblast dolazi se iz različitih mjesta, sa različitih strana svijeta, sa pregrštem želja, nada, potreba i dova. A Uzvišeni Allah ih uslišava. Sjetila sam se kada sam, po nagovoru supruga i porodice, trebala na Arefatu 1997. doviti za jednu konkretnu želju i mada sam to obećala, digla sam ruke, počela, a onda sam se sjetila da Allah sve zna, da nas poznaje bolje nego iko. Ruke su mi još uvijek bile u zraku, dlanovima okrenutim prema nebu. Lomila sam se, a onda sam izgovorila sa sigurnošću: “Gospodaru, Ti meni daj ono što je bolje za mene, a Ti znaš šta je to!” Mnogo dana je prošlo kada se neko iz porodice sjetio da me pita jesam li proučila dovu kako smo se dogovorili, a ja sam kazala istinu, sve kako sam rekla. Sjećam se da su neki od njih bili razočarani zašto nisam iskoristila Arefat za konkretne dove već sam onako reagirala. Ove godine, kada sam i sama postala nana (imam 11-mjesečnu unučicu), molila sam i za konkretne stvari.

Iako sam ovog puta angažirana kao šerijatska konsultantica i mada sam hadž za sebe obavila sa 27 godina života, bila sam mlada, mogla sam u ovih skoro 50 godina sebi posvetiti ovaj hadž, ali nisam mogla svoju rahmetli nanu ostaviti bez hadža, pa sam ga još prije polaska njoj posvetila i nanijetila. Vjerujem da će imati titulu hadžinice i sve što sa tim dolazi, jer sam se baš trudila da joj sve odradim na najljepši način i kako dolikuje. Iskreni vjernici znaju da se, ustvari, moraju jednako ponašati i prije i poslije hadža, ako žele stalno biti pod Allahovom zaštitom. Znači, činiti svoj maksimum u ibadetu, ahlaku, islamskom bontonu, uspostavljanju lijepih međuljudskih odnosa, saradnji itd.

Nakon Arefata pomagali smo nanama u kolicima da sakupe kamenčiće na Muzdelifi i da ih kasnije bacimo na Mini. Put od Muzdelife do Mine i grada Mekke je najteži i zahtijeva ulaganje krajnjeg tjelesnog napora, jer se pješači bez odmora 15-20 kilometara. Kada sam 2015. godine obavljala hadž za svog rahmetli babu, učinilo mi se u pješačenju da više ne mogu, nemam snage, da moram pustiti grupu da ode bez mene, a onda se iznad glava hadžija pojavi nekakvo lice, poput virtuelnog, kojeg samo ja vidim, lik mog babe koji se smiješi. I vrati mi se snaga, dođe odnekud, kao da me nešto napoji novom energijom. Prošaputah: ,,Babo…” i krenuh prateći svoju grupu. Uspjela sam doći do cilja i obaviti sve kako treba.

Bacajući kamenčiće na simboličnog šejtana sjećamo se postupka Ibrahima a.s., toga kako je on gađao stvarnog šejtana, kad ga je nagovarao da ne posluša Allaha. Istovremeno, odlučujemo da izbacimo sve svoje mahane i manjkavosti i nikada više ne budemo njihovi vlasnici. Izbacivanjem korova, duša u nama procvjeta u punom sjaju.

Mekka i Medina su naš duhovni zavičaj. I kao što se u Mekki glasnije čuje “La ilahe illallah”, u Medini ponosno odjekuje “Muhammedur resulullah!” Poslanikova džamija grije srca svih hadžija i mami suze radosnice. Mnogi žele poselamiti Poslanika Muhammeda s.a.v.s. izravno u Revdi, gdje mu je mezar. Iz vjerničkih grla odjekuje: ,,Es-selamu alejke ja Resulallah!” (Selam alejk Allahov Poslaniče). Neki selame Poslanika i od porodice i prijatelja, ako su zamoljeni. Oči su uprte prema pozlaćenoj ogradi iza koje se nalazi mezar Miljenika, čije poslaničko tijelo ne propada. Pojedinci plaču, kao da žele reći: “Mnogo sam slušao o tebi Božiji Poslaniče, zavolio sam te i evo sam ti došao da te posjetim…” U Revdi se nalaze i mezari ashaba i prvih halifa Ebu Bekra r.a. i Omera ibn El-Hattaba r.a.

Posjećuje se i brdo Uhud, priča se o povijesnoj borbi na njemu, zatim porukama, ali i našim bošnjačkim “uhudima” i bošnjačkim herojima. Ove godine hadž je obavio i izvođač kaside “Devet heroja” koja govori o bošnjačkim junacima i izvodi je na brdu Uhud pred okupljenim vjernicima. Obišla se i prva sagrađena džamija u Medini – Kuba, kao i Kibletejn u kojoj su Poslanik s.a.v.s. i ashabi dobili naredbu o promjeni kible. Kaba je, šesnaest mjeseci poslije Hidžre muslimana iz Meke u Medinu, kur’anskim imperativom učinjena Kiblom, mjestom prema kome se u namazu okreću vjernici.

“Okreni  se prema Mesdžidi-haramu…” (El-Bekare, 149)

Dotad su muslimani bili okrenuti licima prema Mesdžidul-Aksi u Jerusalimu. Kaba u Mekki je, ustvari, centar svijeta, što su istraživači i dokazali. Ona je duhovni centar svih muslimana, kibla i simbol tevhida. Također, ona je i prvi vakuf.

Iz misli me prenu sestrić koji se radovao hadžijskim poklonima. Za svakog je bilo ponešto. Preslažući posteljinu u kući majke, našla sam stari goblen koji, kako je u ime Allaha vezen, tako je u ime Allaha izvađen iz rama, složen i odložen. Na njegovom mjestu u starom ramu uradila sam levhu s kur’anskim ajetom: “Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati!” Već odavno radim levhe i slikam slike prirode. 2003. godine bosanski mediji su mi dali titulu “prve žene kaligrafa u BiH”. Imala sam mnogo izložbi u zemlji i inozemstvu, ali i dalje poštujem i umijeće goblenskog veza, pogotovo zanimljivih motiva.

…Neka ne govore ljudi šta će taj i taj opet na hadžu, neka ne prebrojavaju tuđe pozive od njihovog Gospodara, nego ako budu pozvani kao gosti od dragog Allaha, neka se odazovu i smjerno obave hadžsku dužnost. To im je bolje. A ako se neko pita, zar je poslije ovoliko nabrojanih bereketa i milosti Allahove moguć i “sljedeći” hadž (bedeluk) za pisca ovih redova, odgovor je: “Sve je kod dragog Allaha moguće i niko ne zna šta je između roba i Rabba!”

Hadž, bedeluk, sa svim svojim ljepotama i duhovnim dimenzijama,  dar je koji se ne odbija. To je, ustvari, poziv Stvoritelja stvorenju. Ja Rabbi, počasti Svojim pozivom na hadž one koji čeznu za Tvojim ljepotama, milosti i Tvojom blizinom!

 

 

Glas islama 300, strana 28-29, Doc. dr. Mersada Nuruddina Agović


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

1 komentar

  1. Meka i Medina su velegradi sve sam mermer, zlatni stubovi raskoš, Milijarde se slivaju od Hadža. Arapi trljaju ruke, a kakav je njihov odnos možda najbolje odslikava činjenica da su srušili kuću vašeg proroka i na njenom mestu dali da se sagradi Hilton hotel – ružna simbolika do srži. Sve ostalo što bi potsećalo na vašeg proroka i njegovu porodicu, ashabe su poravnjali i na ta mesta posejali hotele u kojima se smeštaj plaća i po više hiljada dolara. Mnogo je to kontradiktorno sa vašom verom.

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.