Nekažnjeni ratni zločin HVO-a u hercegovačkom selu Gorica

0
52

Piše: Said Šteta

Ne znam, na čiji se to kantar mjeri zločin? Zašto se svirepom ubistvu u selu Trusina daje kosmička dimenzija zločina, a samo kilomentar-dva zračne linije, preko brda u selu Gorica, gdje je također izvršeno svirepo ubistvo stanovnika tog sela, opljačkano selo i onda zapaljeno sve što je izgoriti moglo, a preživjeli stanovnici protjerani u logor i tamo zatvoreni i mučeni. I NIKOM NIŠTA!

Zašto se i ratni zločin u Gorici nije izvagao kao zločin i nazvao istim imenom? Čiji je to kantar nepravde???

U selu Gorica je u rano jutro 25.aprila 1993.godine, od strane pripadnika dijela brigade HVO „Herceg Stjepan“ kojim je komandovao Mladen Rako, zvani Ribica, sin Smiljana, iz sela Obri, izvršen ZLOČIN! Neću gajiti iluziju da mi potvrdu o tom zločinu daju oni koji njeguju uspomenu na izvršitelje, a nalogodavcima zločina po Hercegovini, trenutno u Den Hagu, daju bezrezervnu podršku i slave ih kao heroje. Neću! Ali se grozim nad činjenicom da Bošnjaci u vlasti, posebno u istražnim organima, tužilaštvu i sudstvu, 24 godine o tome šute. A znaju! Zar je moralo proći 23 godine da se u Buturović Polju postavi saobraćajni znak koji označava putokaz u selo Gorica, a načelnik općine Konjic je Bošnjak. I predsjednik MZ također! Ili se bar tako deklariše! Zato ponovo podsjećam na ovaj teški nekažnjeni zločin i ponavljam.

Najodgovorniji u lancu komandovanja, Šagolj Zdravko, zvani Piske, komandant ili ti zapovjednik spomenute brigade HVO-a, mora biti pitan. Eno ga u rodnom selu Kostajnica. U sastavu njegove brigade bili su svi oni zločinci, kojima se znaju imena, tačno koji je koga ubio, (o tome sam već pisao, a postoje brojne izjave svjedoka, op. a.) kako i na kojem mjestu su pobili nevine Goričane: Mirsada Gabelu, Zaima Keško, Senada Hanića, (ubili a potom zapalili) Šefkiju Šteta, (teško ranili a potom mučili u logoru Buturović Polje, gdje je podlegao od torture i zadobijenih rana) u kući živu zapalili nepokretnu staricu Đemilu Dedić, na pragu kuće svirepo ubili bolesnu staricu Zejnu Zalihić, zvanu Studenka. Mora biti pitan i upravnik logora u Buturović Polju, Zvonko Dogan zvani Nono, eno ga u Mostaru. Mora biti pitan za torture i ubistva u logoru, gdje je bilo zatvoreno 137 Bošnjaka, stanovnika sela Gorica, od njih 179 po popisu iz 1991.godine. Umjesto što sud nakon tužbi preživjelih logoraša za naknadu materijalne štete, šalje im plave koverte sa obavezom uplate novčanog iznosa, na ime takse, konačno bi morao početi raditi svoj posao. Preživjeli logoraši se u traumama bore da dočekaju novi dan i tako umiru. U selu preživjelih logoraša, iznemoglih ljudi i žena, (djece skoro da i nema) lošeg zdravlja, sa teškim traumama iz logora, bez adekvatnog medicinskog tretmana, svakog 25. aprila u godini, teku potoci suza za najdražima. A pravde nema! Zločinci u Trusini su procesuirani. Neki i kažnjeni! I neka su! Ali za zločin u Gorici još niko nije pozvan a kamoli odgovarao. Tek ove godine, 25 aprila, biće otkriven spomenik, sa spomen pločom sjećanja na ovaj dan teškog zločina, koja je izgrađena zahvaljujući Udruženju logoraša općine Konjic na čelu sa Hazimom Šteta, ali i dobrim ljudima i heroinama iz Udruženja branilaca Konjica, što se sjećaju i bore protiv zaborava. Hvala im!

Biće to prilika da u Goricu tog dana dođu i oni koji su je 24 godine nastojali zaboraviti, a što po dužnosti koju obavljaju nikako nisu smjeli. Tamo sada imaju i hair česmu, pa neka se umiju, jer njihovo lice, koje ne mogu nazvati obrazom, traži temeljito umivanje. Lice koje nosi nebrojeno pitanja na koja sve ove godine nisu odgovorili. Kako se i oni ne bi pitali kao neki, ko to piše o zločinu u Gorici, ponavljam:

Ja sam Said Šteta, sin Mustafin! Čovjeka koji je dva puta stajao pred ustaškom cijevi. U II svjetskom ratu, i u ovom zadnjem. Još u logoru Buturović Polje zatvoren, odakle je ožiljak od noža ispod oka odnio u mezar. Ali me poučio dobru! I kako biti zadovoljan s malo, da tuđu voćku ni očima ne milujem. Poučio me, da volim ljude, ma koje vjere bili. Dovoljno je da su ljudi! Dostupan sam ljudima i klonem se neljudi. To nije iz straha, nikako! Bojim se jedino Uzvišenog Gospodara! Sam nosim svoj kofer tuge, i bilježim! Molim Gospodara, da mi podari snage na tom putu da istrajem. I da mi ne umanji osjećaj divljenja, dok gledam cvijet kako se otvara. Da u mojim očima ljudi uvijek budu ljudi, voljeni i poštovani. Da i dalje slikam leptirove u moje stihovane retke. Da se nadglasavam sa pticama i sočim voćem raznim u bašči mojih uspomena. Još samo jače istinu da ljubim! Sve do Božije volje!

O zlu zapisujem! Jer zločin je samo zločin. Ma ko da ga uradio, on je samo zločinac. I za zlo mora odgovarati. Zato već godinama o onima što su učinili zlo, prikupljam podatke i zapisujem. Moram! Njima i onima što prikrivaju zločin i zadržavaju u laticama, kako zločinci ne bi bili procesuirani, poručujem i ovo. Ja sam njihov Simon Wizental!
Dok sam živ neću prestati zapisivati o zločinu u rodnoj Gorici! Zapisujem i čekam pravdu k'o ozeb'o sunce!

Zato ću pisati i pisati, ostat će makar slovo kada prestanem disati…
Književnik i novinar Said Šteta

(saff.ba)


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Nekažnjeni ratni zločin HVO-a u hercegovačkom selu Gorica


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.