U svakom čovjeku postoji umjetnički dio, iako je kod nekih dobro skriven. Svima nam je dragi Bog ugradio oko za umjetnost.
Onaj koji piše kaže: „To sam ja. Vidite me.“
I ovog 11. maja obilježili smo Dan nacionalne zastave sandžačkih Bošnjaka.
Tim povodom, Bošnjačko nacionalno vijeće organiziralo je konkurs na temu I ja imam svoju zastavu. Učestvovali su učenici osnovnih i srednjih škola u Sandžaku.
Pristiglo je preko 80 radova iz dvije kategorije.
Odabrali smo i pohvalili najbolje.
Čast je bila obratiti se tim povodom kao predsjednik Komisije, na dan kada svjedočimo postojanju našeg identiteta, a kako bolje nego kroz književnost, koja je sveobuhvatno znanje.
Ona će zbog toga uvijek biti aktuelna, čak i u vremenima vještačke inteligencije. Vjerujem da će i posljednji ljudi imati potrebu da zapišu nešto.
Književnost također govori o identitetu, budi i postavlja pitanja, kao što pitanje postavlja u svojoj pjesmi Lična karta i istoimenoj zbirci čuveni Mahmud Derviš:
Zapiši!
Ja sam Arap.
Broj moje lične karte je pedeset hiljada.
Imam osmero čeljadi.
Devet će ih nakon ljeta biti!
Da li te to ljuti?
Pisac je svjedok bolji nego historija. Ono što je napisao Vergilije o rimskim vojnicima i ono što historija kaže nije isto. Jedni tekstovi govore o izrazito snažnim vojnicima, izuzetnih moralnih načela, dok drugi govore o vojnicima kojima vise stomaci i koji su često pijani. Ja biram da vjerujem Vergiliju, jer znamo kako se historija prekraja. Stoga, dužnost je pisca da govori o onome što jeste. Da bude svjedok. Da ispravlja historiju.
Mi smo autohtoni evropski narod. Kao takvi, učimo i od drugih naroda.
Učimo od Eliota koji kaže da onaj koji piše o sebi u svom vremenu, zapravo, govori o svima u svim vremenima. On nastavlja dalje i kaže da je tradicija osnova svake književnosti.
Cijela bošnjačka književnost, evropska i svjetska, jedna su velika rijeka, od prvih nama poznatih zapisa, preko Homera, Šekspira, Avda Međedovića, pa do danas. I svi smo tu pomalo kapilarne pojave.
Isto smatra i Uroš Zupan, koji kaže da književnost koja nema tlo nestaje. Selo njegovog djetinjstva, Trbovlje, temelj je svega što je on napisao.
Ovi radovi mogu biti temelji neke nove, buduće književnosti. Možda je neko od njih novi Muhamed Abdagić, Ismet Rebronja, Ćamil Sijarić.
Apsolutno svaka radionica pisanja i svako ko se trudi da u drugima izbrusi umjetnički zanat, savjetuje striktno korištenje riječi maternjeg jezika, posebno u trenucima globalizacije i pojavljivanja stranih riječi. To je jedini jezik na svijetu gdje sva naša kreativnost može doći do izražaja.
To je jezik na kojem osjećamo i mislimo.
Djelo koje je pisano na jednom jeziku donosi i duh jezika, kulturu, tradiciju, pa i spiritualnost.
Jasno se vide rezultati nastave na bosanskom jeziku.
U svakom čovjeku postoji umjetnički dio, iako je kod nekih dobro skriven. Svima nam je dragi Bog ugradio oko za umjetnost.
Onaj koji piše kaže: „To sam ja. Vidite me.“
Evo, vidjeli smo.
Pjesničke iskre mladih autora su rađanje. Čim u čovjeku postoji potreba da piše, moramo ga čuti. Ako ništa, onda barem zbog tih nekoliko koji će postati novi, velikani naše tradicije.
A mišljenja sam da je i najbolja proza ona koja ima pjesničke momente.
Čitajući radove bio sam ponosan zbog dubine istančanih emocija koje nose, a po Borhesu bez emocije nema ni književnosti. Dominantni su motivi ponosa, prkosa, istrajavanja uprkos iskušenjima.
Na samom zanatu može se raditi onda kada postoje emocija i talenat. Francuski pjesnici su otkupljivali i spaljivali svoje rukopise. To je cjeloživotni proces. Volt Vitmen je tokom cijelog života dodavao pjesme u jednu zbirku.
Bilo je puno odličnih radova i to je još jedna potvrda da je naš Sandžak plodno tlo za književnost.
Mi smo dobri pripovjedači.
Zaista, u gotovo svakom tekstu postoje značajni momenti, odlične formulacije, književni jezik. Osjećaj za rečenicu, dobar stil u dijelovima, senzibilitet za ritam u pjesmama.
Radovi puno podsjećaju na pisce imažizma, poput Ezre Paunda, govore u slikama, odnosno, šta ono što vidimo pokreće u nama, ili kako mi vidimo sliku, simbol.
Kao i uvijek kada su ovakvi konkursi u pitanju, izbor nije lak. Tu je amanet donošenja suda, a ipak znamo da je najbolji sud vrijeme. Svakako, potrudili smo se da na najbolji mogući način donesemo odluku o nagrađenim kandidatima.
Nadam se da će ove nagrade biti podsticaj mladim autorima.
Kao narod moramo insistirati na promociji najboljih pojedinaca. To rade svi uspješni narodi. To je test zrelosti jednog naroda.
Moramo, prije svega, imati poseban sluh za žive pisce, poput Šabana Šarenkapića, Zehnije Bulića, Enesa Halilovića, Nadije Rebronje…, ali i novu generaciju pisaca, poput Ersana Muhovića, Hamze Halilovića, Amara Ličine…
Uz znanje i tradiciju, oslonjeni jedni na druge, idemo naprijed.
Sretan nam Dan zastave.
Izvor: Glas islama 344, Autor: Dr. Haris Plojović
