Iako znamo da je mjesec ramazan najodabraniji od svih i da se u njemu ibadeti i dobra djela nagrađuju višestruko do te mjere da “Onaj ko se u tom mjesecu približi Allahu činjenjem dobrog djela, makar bilo i neznatno, bit će nagrađen kao da je učinio farz u neko drugo vrijeme! A ko učini farz, bit će nagrađen kao da je učinio sedamdeset farzova kad nije ramazan!” (kojeg je prenio Selman r.a., a zabilježio Ibn Huzejma u svom Sahihu), ipak, primjećujemo da i ove godine kao i predhodnih, muslimani već prvi dan ramazana vode žestoke rasprave i tom prilikom izgovaraju veoma krupne riječi i optužbe kojima sebi daju za pravo da raspravljaju o veoma opasnim stvarima kao što su presude ko će ući u džennet, a ko neće, ko je na kojem stepenu, iznose se sramote i vrši javno rušenje muslimanake časti!!!
Smatram da bismo morali da se potpuno drugačije odnosimo prema ovom blagoslovljenom daru od našeg Milostivog Gospodara i da se ne bismo smjeli ovako nemarno da odnosimo prema tako velikoj blagodati!!!
Ukoliko znamo važnu informaciju da, “Allah u mjesecu ramazanu, svaki dan i noć ima one koje oslobađa vatre, a svaki musliman koji uputi dovu tražeći njome nešto, biva mu uslišana.“ (Ahmed, El-Bezzar), tada bismo trebali da danonoćno dovimo za popravljanje našeg stanja, stanja našeg umeta, oprost grijeha nama i drugim ljudima, jer neminovno za to nas slijedi velika nagrada, jer će meleci dovit za nas, a sa druge strane nikada ne znamo kako naša dova može djelovat na kategorije onih za koje dovimo.
Toliko je onih koji su potrebni naših dova. Toliko je onih koji vape za spasom, izbavljenjem iz nevolja, dušmanskih zatvora, željni hrane, pića, slobode, mnogima je potreban lijek,… mnogi ramazan provode u strahu za sebe, svoje porodice, svoju imovinu, čast… mnogi prolijevaju suze zbog nepravde koja im se čini…
Veliki broj njih je nekada dovio za nas, prolijevao krv i suze, a mi sada nismo u stanju da se skoncentrišemo pa da svoje vrijeme koje nam je Allah u amanet dao, da provedemo u dovama za njih, za umet, za nas…. Žalosno je naše stanje u kome i u toku najodabranijeg mjeseca, ne možemo da otvorimo oči i popravimo naše međusobne odnose u kome ne znamo da postavimo prioritete !!!
Zar nas je tome učio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem? Zar nas je najodabraniji odgajatelj podučavao da se u vrijeme mubarek mjeseca raspravljamo, međusobno optužujemo i vrijeme provodimo u gafletu? Subhanallah, zar nam nije dovoljno da pogledamo jedne vijesti pa da se probudimo iz dubokog sna i postavimo prioritete!? Zar nam nije prioritet jedinstvo muslimana u vrijeme u kome se pored toga što su se svi neprijatelji u ljudskom i šejtanskom liku ujedinili, dešavaju velike podjele u islamskim zemljama u kojima se sve ono što ima veze sa ispravnim slijeđenjem Kur’ana i suneta smatra nepodobnim, neprihvatljivim i opasnim…
Zatim, vidimo kroz međusobnu komunikaciju kao iz dawetske projekte da veliki broj onih koji imaju veoma velika iskušenja u porodicama, braku, odgoju djece, sticanju imetka, islamfobičnim medijima, koji utiču na naše komšijske odnose, a zaboravljamo da nam je recept za rješenje svih tih problema ponudio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem i riječima:
„Smutnja za čovjeka može biti u njegovoj porodici, imovini i susjedu, a otklanja je obavljanje namaza, post i dijeljenje zekta!“
U ovom slučaju potrebno je naglasiti da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem također rekao:
„Onaj ko ne naputi ružan govor i ružna djela, nema potrebe da ostavlja hranu i piće!“ (Buhari)
Svakodnevno slušamo o ispovijestima velikog broja braće i sestara koji se bore sa šejtanom prokletom, sa džinskim djelovanjima i suviše često šejtana krivimo za svaki pogrešan korak u svom životu, u međusobnim odnosima i popuštanjem u slijeđenju Kura’na i suneta. Allah uzvišeni nam je dao sluh, vid i razum i upozorio nas da ćemo za sve to odgovarati, pa odakle nam onda hrabrost za ovako nemaran odnos prema mubarek mjesecu u kome se nalazimo kada znamo da se u njemu pored mnogobrojnih blagodati nalazi i put ka uništenju šejtana prokletog, njegovog djelovanja…
Saznali smo načine kako da mu kičmu polomimo, zatamnimo njegovo prokleto lice i udaljimo ga od sebe u razdaljini između istoka i zapada kako nam je prenijeo Imam Džafer Sadik, Allah mu se smilovao, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem jedne prilike upitao ashabe: “Hoćete li da čujete za nešto što će učiniti da razmak između vas i šejtana bude onoliko koliko je između istoka i zapada?’ Kada su odgovorili potvrdno on je nastavio: ‘To je post. Od njega mu crni lice, sadaka mu slomi leđa, ljubav u ime Allaha i pomoć drugima u činjenju dobra slama mu rep, a traženje oprosta cijepa mu kičmu. Za sve postoji zekat, a zekat za tijelo je post.“
Zar ćemo propustit ovu priliku i čekat kada će nas Gordi upozorit na zulum koji sami sebi činimo kao što je to učinio zemljotresom u prošlogodišnjoj ramazanskoj noći? Možda se osjećamo bezbrižno pored toliko upozorenja koja su uslijedila nakon prošlogodišnjeg ramazana pa sve do današnjeg dana ili nas takve informacije zaobilaze zbog mnoštva „dawetskih“ projekata koji su se sveli na rušenje tuđih ugleda i odvraćenje problema od stvarnih problema u kome se danas nalaze muslimani Bosne, pa i svijeta???
Nemojmo da budemo zalimi sami prema sebi jer uistinu ćemo odgovarati pred Sveznajućim Gospodarom i za vid i za sluh, i za razum, i za blagodati slobode, slobodnog vremana, zdravlja i snage koju nam je u ovom ramazanu podario, a ne znamo kakav nas slijedeći ramazan čeka ukoliko ga uopšte doživimo.
Zamislimo da nam je ovaj ramazan posljednji, da više nikada nećemo čekati i istraživati noć Kadr. Uputimo dovu Allahu da nam pomogne da tu odabranu noć ovog ramazana provedemo u ibadetu i istinskom robovanju Allahu i nimalo se ne brinimo koja je to noć jer će nas Sveznajući uputiti na nju i osnažit naše tijelo u ibadetima upravo u to vrijeme.
Ukoliko svaku sekundu ovog mubarek vremena provedemo u istraživanju prioriteta, tada nas neće nimalo brinut da li ćemo sljedeću godinu imati tu počast da doživimo istu šansu.
Razmislimo o tome koliko je onih koji su prošle godine bili sa nama u ovom mubarek mjesecu, a kojih sada više nema među nama. Oni više ne mogu niti jednu sedždu svom Gospodaru da učine, oni više ne mogu niti jedan harf Kur’ana Časnog da prouče, oni više ne mogu niti jedan istigfar da učine, a čitav dunjaluk i sve što je na njemu dali bi da samo mogu još jednom od Allaha oprost grijeha da zatraže!?
Oni više nemaju nikakve koristi od Ramazana, od noći Kadr i njenih blagodati, ali mi danas još uvijek možemo da koristimo i njima i sebi. Mi danas možemo da dovimo i tražimo za njih oprost grijeha, zaštitu od kaburskog azaba, da udijelimo sadaku i uradimo neko trajno dobro djelo nadajući se da će im time Allah olakšat stanje u kome se nalaze. Možda će nama već sljedećeg ramazana trebat nečiji rahmet u istoj situaciji u kojoj se oni sada nalaze!!!
Pa imamo li hrabrosti nastaviti ostatak mubarek ramazana ovako kako smo ga započeli???
Nađa Dizdarević
sebil.eu
Izvor: akos.ba
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
