Napisaću ovo pismo, da se vidi da vječiti nismo

MUFTIJA
Muftija je ime drago
Bošnjačko je bio blago
Cjelom svijetu poznat bio
Sa imenom se ponosio.
Svi se njime ponosili
Još ne znamo
Šta smo izgubili.

Za svakoga dobar bio
Ruku svakom on pružio
Teret teški je nosio
Da bi svom narodu ugodio.
Priznao mu čitav svijet
Takav su mu roditelji
Ostavili nijet.

Trudio se dok je mogo
Imao je podršku
Al je ipak iznemogo.
Ostavi nas prošlog dana
Otvori se teška rana.
Otišo je kada je najteze
Težak obruč oko nas se steže.

Što se gorka tuga svila
Skupina se sastavila
S’teški bolom
Od njega se halalila.
Skupilo se mlado staro
Na trgu je jedva stalo.

Gdje ga majka zadoila
Tuga selom sve savila
Mjesta nema sve da stane
Nisu stigli svi sa strane.
U vječitu kuću došo
Dunjalukom ovim prošo.

Da je dobri insan bio
Cjeli svijet je govorio
Iz svakog je suza lili
Zemlja ga je prihvatila.

Sutri dan sa dovom
Družina se povratila..
Na mezaru njegova se maca
Od bola savila
Nije njega ostavila.
Sve drugove njegove je srela
Nit je pila nit je jela
Nit je kući htjela
Na mezaru njegovom je sjela.

Svi je milovaše, zaplakaše
Al je ostavit’ tu moradoše,
Kod svakog je ona htjela
Mislila je da je njega srela.

Pitaše se;
Maco draga svima mila
Gdje li si ti dosad bila?
Kiša lila ti se nisi krila
Nit’ si mezar napustila.

Tako mala pametna i lijepa
Ali nisi bila slijepa
Vidjela si veličinu jednog roba
I ostala tu do groba.

Otišo je gdje je bolje
Bez riječi i bez volje
Bog je njemu tako reko
Ostao je u srcima našim
I nije daleko.

Plači majko, plači oče
Ostade nam Sandzak ko siroče
Plači brate,plači sestro
Plači goro, plači zoro
Neka plače dan i noć
Al’ MUFTIJA nam
Nikad više neće doć.

Autor: Hadija Hady Nuradinovic