Najpoznatiji politički zatvorenici iz Sandžaka na Golom otoku (1950-1956)

0
315

Piše: dr. Harun Crnovršanin

SUKOB TITA I STALJINA 1948. I PODIZANJE KONC-LOGORA NA GOLOM OTOKU

   U toku te davne 1948. godine na svjetskoj političkoj sceni dogodila su se dva veoma važna događaja. Prvi je iznenadni sukob dvojice saveznika i državnika: moćnog Josifa Visarionovića Staljina, predsjednika Sovjetskog Saveza i Sovjetske komunističke partije i Josipa Broza Tita, predsjednika novoformirane države Jugoslavije i njene Komunističke partije. Drugi je nasilno stvaranje cionističke države Izrael na teritoriji Palestine, uz nesebičnu podršku Velike Britanije a od 1942. godine i Sjedinjenih Američkih Država, i protjerivanje na stotine hiljada Palestinaca iz svojih domova. Palestinci su 1948. godinu proglasili godinom kada je započela „Palestinska katastrofa“, na arapskom „Al-Nakba“.

   Ovom prilikom ćemo staviti akcenat na prvi događaj, tj. sukob sovjetskog predsjednika Staljina i jugoslovenskog predsjednika Tita. Nakon što je Staljin pomogao Titu u oslobađanju Jugoslavije u toku Drugog svjetskog rata, 22. juna 1948. godine dolazi do iznenadnog zahlađenja i otvorenog sukoba na relaciji Moskva –Beograd. Tada je u Bukureštu, na sastanku tzv. Informativnog biroa komunističkih i radničkih partija, bez prisustva KP Jugoslavije, donijeta Rezolucija kojom se Tito i KPJ osuđuju za „izdaju, birokratizam i napuštanje pozicija radničke klase“.

   Svjetska i jugoslovenska javnost bila je šokirana sukobom dojučerašnjih saveznika SSSR-a i Jugoslavije. Nastala je najveća poslijeratna drama jugoslovenskog društva. Veliki dio Titovih komunista nije podržavao raskid sa Sovjetskim Savezom i Staljinom. Pojedinci su se odmetali u šume i bježali u susjedne zemlje. Tito naređuje Aleksandru Rankoviću, ministru policije i svom zamjeniku, da sagradi logor za političke neistomišljenike. Jugoslovenska tajna policija UDBA, izvršavala je najveći dio hapšenja, od kojih veliki broj neselektivno. U ljeto 1949. godine sagrađen je zatvorski kompleks na pustom dalmatinskom ostrvu- Goli otok, kroz koji će proći više od 16.000 muškaraca i žena, takozvanih „informbirovaca“ ili pristalica Staljina i Rezolucije Informbiroa, od kojih je njih 400 ili ubijeno ili izvršilo samoubistvo.

   Pored Srbije i Hrvatske, stradao je i veliki broj građana, sa područja i crnogorskog i srbijanskog dijela Sandžaka, svih nacionalnosti iako se nezna tačan broj. Svi oni ljudi: partijski rukovodioci i članovi Komunističke Partije Jugoslavije, koji su se izjasnili za Rezoluciju i Staljina, bili su hapšeni i deportovani u tzv. logore „za prevaspitanje i korigovanje svojih stavova“ i na „društveno- koristan rad. U tu svrhu Tito je naredio Aleksandru Rankoviću, a ovaj Jovi Kapičiću, da na jednom malom, nenaseljenom ostrvu u severnom Jadranu izgradi zatvor za sve njegove neistomišljenike. Otvoreni su i specijalni, po zlu čuveni logori kao što su: Goli otok, Sveti Grgur i mnog drugi širom Jugoslavije. Ovaj prvi- Goli otok, bio je najgori.      

   „Jugoslavija je 20 godina bila podvrgnuta najbrutalnijoj političkoj, ekonomskoj i kulturnoj izolaciji. Tada je čovjeka mogla oklevetati svaka šuša, da završi negdje na smjetljištu i u čuvene  zloglasne logore koji su specijalno namijenjeni ovim ljudima. Prema izjavi Simona Vizentala „Goli otok  je bio logor divljih fašista, gori od logora u Sibiru koje je stvorio Staljin. To je crno i ukleto mjesto, ostrvo krvavog terora na kojem su ljudi mučeni na jedan najsvirepiji način.“ (Citat iz neobjavljene knjige „Ratna piromanija-užas i stradanja 1940-1948.“, autora Ibrahima Šahmana).

   Jugoslovenska tajna služba- OZNA/UDBA bila je svemoćni državni represivni aparat u čiju se sferu rada nije moglo ulaziti. Ona je postala „država u državi“. Na njenom čelu se nalazio savezni ministar policije- zloglasni Aleksandar Ranković zvani „Leka“. Načelnik OZNE/UDBE za Srbiju bio je Slobodan Penezić-Krcun, načelnik UDBE za Crnu Goru i upravnik logora na Golom otoku Jovo Kapičić a nakon njega general Savo Joksimović. Načelnik UDBE za  Bosnu i Hercegovinu- zloglasni Uglješa Danilović, koji je, u maju 1950. u krvi ugušio „Cazinsku bunu“, za Hrvatsku- Josip Manolić, za Sloveniju- Ivan Maček-Matija.

LIKVIDACIJA CRNOGORSKIH „INFORMBIROVACA“ U SANDŽAKU

   Na Golom otoku i u drugim logorima stradalo je najviše Srba. Tu je bilo i dosta Bošnjaka, ali nacionalna struktura osuđenih do sada nije objavljena, pa je autor ovog teksta primoran da objavi podatke iz srpskog izvora koji sve one koji su osuđeni u Srbiji i Crnoj Gori ( a tu je i Sandžak) navodi kao Srbe. Izvršena je masovna čistka kako u politici tako i u vojsci. „U centralnoj Srbiji je uhapšeno čak 28.661, u Hrvatskoj 6.953, a u Bosni i Hercegovini 4.543 tzv. informbirovca. U Crnoj Gori slobode je lišeno 5.007 ljudi. U Vojvodini 5.389, a na Kosovu 2.662.“ (Iz feljtona o Golom otoku „Ostrvo pakla“ od Violete Talović, objavljen u „Novostima“ od 20.jula 1997, Beograd).

   Jedan od rijetkih Bošnjaka koji se bavio problematikom stradanja informbirovaca u bivšoj Jugoslaviji bio je rahmetli Ibrahim Šahman iz Bijelog Polja (Akove). „Nakon objavljivanja Rezolucije Informbiroa od strane Staljina, dolazi do diferencijacije u redovima Komunističke Partije Jugoslavije. Dobar dio njenog rukovodstva i članstva u Crnoj Gori je i dalje podržavao Staljina i njegovu partiju.  Najdrastičniji primjer odmetanja informbirovaca i njihovog ubijanja desio se u januaru 1949. godine u sandžačkom gradu-Bijelom Polju, nakon što je došlo do otvorenog sukoba na relaciji Centralni komitet KP Crne Gore i Sreski komitet Bijelo Polje, koji je vodio Ilija Bulatović. On nije krio simpatije prema Rusiji i Staljinu kao ni njegovi najbliži saradnici. Iz CK KP Crne Gore na  Cetinju,  došlo je naređenje da se smijeni kompletno partijsko rukovodstvo Bijelog Polja. Iste noći Ilija Bulatović je organizovao bjekstvo u šumu sa jednim brojem članova Sreskog komiteta. Plan im je bio da se prebace u Albaniju a onda dalje za Sovjetski Savez. Te noći su se odmetnuli: Ilija Bulatović, Miloš Radonjić, braća Vuksan  i Radomir-Rako Jelić, Radovan Meštar, Ratko Bulatović, Velimir Vešović, Rade Vojinović, Milan Čobelić, Radomir Rakočević, Vladimir Bulatović, Nikola Vlahović, Radivoje Bogavac, Brnović i Bubanja čijih se imena ne sjećam. U ovoj grupi je bio i jedan Bošnjak- Bajram Brčvak, službenik Sreskog odbora Bijelo Polje.

Za bjekstvo Ilije Bulatovića i drugih poznatih ličnosti iz Bijelog Polja odmah se pročulo u čitavoj Jugoslaviji. Na lice mjesta odmah je došao Savo Joksimović, tada ministar unutrašnjih poslova sa grupom oficira UDBE: Mićunom Petričevićem, pukovnikom UDBE koji je bio rukovodilac potjere za odmetnicima. U potjeri su učestvovali: članovi UDBE, milicije i vojske, jedan bataljon KNOJ-a iz Beograda i narod, posebno članovi Partije, koji su slijepo i disciplinovano izvršavali sve komande koje je davao Savo Joksimović. U toj opštoj hajci-potjeri, koja je trajala punih 15 dana, učestvovalo je više od hiljadu ljudi. Svi odmetnici na čelu sa Ilijom Bulatovićem bili su ubijeni ili uhapšeni. I Bajram Brčvak je pronađen i ubijen u kući prijatelja kod koga se sakrio.“ (Citat iz istoimene knjige Ibrahima Šahmana).

HAPŠENJE BOŠNJAČKIH „INFORMBIROVACA“ U SANDŽAKU

 

Slučaj Omera Redžepagića iz Plava

   U ovom tekstu autor je obradio trojicu bošnjačkih „informbirovaca“ koji su potpuno nevini uhapšeni i prebačeni na Goli otok, gdje su doživjeli neviđenu torturu koju su pamtili do kraja života. Omer Redžepagić (1925-2018) je rođen u siromašnoj porodici u Plavu. Pohađao je „Medresu kralja Aleksandra“ u Skoplju i rat ga je zatekao u petom razredu. Iz ove medrese je izrasla čitava plejada revolucionara bošnjačke nacionalnosti, kao što su Rifat Burdžović-Tršo, Jusuf Redžepagić, Bećo Bašić, Mahmut Hadrović, Mustafa Memić i drugi. U toku Drugog svjetskog rata priključio se partizanskom pokretu. Bio je pomoćnik komesara čete Beranskog bataljona u Petnjici, komandant šestog bataljona Komskog partizanskog odreda, sekretar odbora narodne vlasti i narodnog fronta u Plavu. Odlikovan je sa više odlikovanja i priznanja. Uživao je veliki ugled kod naroda Andrijevičke, Beranske i Rožajske opštine. On je, kako sam navodi u svojoj knjizi „Od nevolje priče“, kidnapovan i uhapšen na lažnu izjavu svojih ratnih kolega: Hasima Sutovića iz Rožaja i Zaja Bašića iz Plava. Prebačen je na Goli otok gdje je odrobijao punih 40 mjeseci (od 1950-1953) koje nikada nije zaboravio.

Slučaj Mehmeda-Meha Nokića iz Rožaja

   Mehmed Nokić (1924-2007) je rođen u selu Suho Polje u Rožajskoj opštini, od oca Mahmuta i majke Jalduze. Jedan je od onih nesretnika koji su na pravdi Boga stradali u vrijeme Informbiroa početkom 50-ih godina prošlog vijeka. Naravno da niko od bivših zatvorenika sa Golog otoka nije smio pričati o robijaškim torturama doživljenim u ovom zloglasnom logoru. Titova komunistička tajna služba UDBA nije vjerovala nikome, pa je svakog golootočanina, nakon odležane kazne, pratila u stopu, a njihove familije bile su žigosane. Meho je u partizane stupio 1943. godine. U toku rata dobio je podoficirski čin vodnika. Nakon rata postavljaju ga za vršioca dužnosti komandira milicije u selu Vuča kod Rožaja. Ni slutio nije da će u vrijeme sukoba Tita i Staljina i on biti žrtva jednog histeričnog obračuna jugoslovenskiuh vlasti sa izmišljenim neprijateljem. Tako je, kako navodi Meho, na lažnu izjavu Hamze Brđanina sa Ibarca kod Rožaja, bio uhapšen i otjeran na Goli otok gdje je proveo, potpuno nevin, 5 godina golgote koje nije zaboravio do karaja života.

Naime, navedeni Brđanin je, agentima UDBE izjavio da je Meho Nokić, zajedno sa Islamom Nokićem, njegovim bratancom, Omerom Dacićem i Avduljom Dacićem, organizovao tajni informbirovski sastanak u Islamovoj kući. Meho je uhapšen 02. maja 1951. godine u Berane. U to vrijeme obavljao je dužnost komandira milicije i partijskog sekretara u selu Vuča kod Rožaja. U Beranama je lišen slobode i odmah prebačen u zatvor „Bogdanov kraj“ kod Cetinja. Tamo je po hitnom postupku osuđen na 10 godina robije i 3 godine gubitka građanskih prava. Odatle su ga preko Sarajeva i Zagreba prebacili u Pakrac a odatle brodom na Goli otok. Nakon 5 godina iscrpljujuće robije, nevino osuđeni Mehmed Nokić 01. maja 1956. godine izlazi sa Golog otoka. Iz Rožaja seli u Novi Pazar gdje je, duboko povučen u sebe, živio do svoje smrti 2007. godine. Iza sebe je ostavio dva sina i dvije ćerke.

Slučaj Atifa-Tifča Đerleka iz Novog Pazara

   Najpoznatiji „golootočanin“ u Novom Pazaru bio je Đerlek Atif zvani Tifčo (1920-2008). U toku Drugog svjetskog rata bio je istaknuti član Komunističke partije Jugoslavije i pripadnik partizanskog pokreta. Iz rata je izašao sa činom potporučnika. U Opštinskom komitetu Novog Pazara obavljao je važnu funkciju kadrovskog rukovodioca. Nesebično je pomagao ljude iz siromašnih familija šaljući ih na dalje školovanje. Zbog svoje humanosti i poštenja stekao je ugled jednog od najpoštovanijih ljudi u gradu.

   Njegov život se iz korena mijenja oktobra 1950. godine, dok je obavljao dužnost komandanta radne akcije na željezničkoj pruzi Raška-Novi Pazar (op. koja je početa a nikada nije završena). Prema riječima njegove supruge Kimete (1934): „Tifčo je jedne večeri sjedio i akšamlučio pored rijeke Raške sa partijskim drugovima Ramizom Duljevićem i Zamom Jerebičaninom. Bilo je to vrijeme kada je te 1948. godine, tako reći, preko noći došlo do sukoba između Tita i Staljina. Mnogi komunisti su bili zatečeni. Jedan broj je i dalje podržavao Staljina na direktan ili indirektan način. Te večeri je Tifčov kolega Zamo Jerebičanin zapjevao pjesmu: „Oj Staljine stara bako ne vara se Tito lako.“

Na ove riječi Tifčo je Zamu ljutito uzvratio: “Ćuti, sram te bilo, znaš li da si za vrijeme rata pjevao: „Oj ti Tito stara bako, ne vara se Hitler lako.“ Tifčo je, nastavlja tetka Kimeta, bio prepošten čovjek i nije znao da je njegov „prijatelj“ Zamo imao zadatak da ga ispita da li je za Tita ili za Staljina. Na kraju rasprave Tifčo je zapjevao nekoliko ruskih pjesama i uzviknuo: Živjela Rusija-komunistička majka!

Sutradan su došli agenti UDBE i uhapsili ga. Na zloglasni Goli otok odveden je oktobra 1950. Godine. Tamo je proveo dvije i po godine radeći najteže poslove u kamenolomu. Posljednjih šest mjeseci robijao je u beogradskom zatvoru na Banjici gdje je, isjekavši vene na rukama, pokušao da se ubije. Pušten je aprila 1953. Godine, fizički i psihički potpuno slomljen. Nakon odležane robije bio je tri godine bez posla. Sve do svoje smrti 2008. godine živio je u svojevrsnoj izolaciji, ubijeđen da UDBA prati svaki njegov pokret. U braku sa suprugom Kimetom dobio je ćerku Dženetu i sinove Igbaludina i Azrudina.

1. Tito je naredio ministru policije Rankoviću da izgradi zatvor na Golom otoku za svoje političke protivnike
2. Položaj Golog otoka u sjevernom Jadranu
3. Goli otok je pusto i nenaseljeno ostrvo bez vegetacije
4. Goli otok na slici umjetnika
5. Jovo Kapičić (1919-2013) upravnik zloglasnog zatvora na Golom otoku
6. Savo Joksimović, šef UDBE za Crnu Goru je u crno savio mnoge crnogorske familije
7. Ibrahim Šahman iz Bijelog Polja je jedan od rijetkih koji je pisao o likvidacijama informbirovaca
8. Omer Redžepagić iz Plava je na Golom otoku robijao 40 mjeseci od 1950-1953
9. Omer Redžepagić (1925-2018) je u svojoj knjizi- Od nevolje priče- opisao svoju golgotu na Golom otoku
10. Mehmed Nokić (1924-2007) je na Golom otoku odrobijao 6 godina od 1951-1956
11. Đerlek Atif – Tifčo (1920-2008). Robijao od 1950-1953
12. Sa lijeva-stariji Tifčov sin Igbaludin, autor teksta Harun, Tifčova supruga Kimeta i ćerka Dženeta
13. Mlađi Tifčov sin Azrudin. Slika iz 1978. godine


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.