Na mjesto današnje Skupštine Srbije u Beogradu, nekada je bila Batal-džamija

1
354

Narodna skupstina Republike Srbije 2 620x350

Batal-džamija je podignuta u Beogradu 1585. godine, i govorilo se da je najljepša u Smederevskom sandžaku, ali je u tri navrata mnogo stradala. Nakon Drugog srpskog ustanka, prostor oko njenih ruševina pretvoren je u stočnu pijacu, pa se zvao Marveni trg. Poslije potpunog rušenja džamije, pijaca je izmještena a počela je gradnja centra srpskog parlamentarizma

Ejnehan-beg podigao je oko 1585. godine džamiju na Tašmajdanu, a lokalni Turci su joj dali njegovo ime i pored nje sagradili groblje na kojem su sahranjivali viđenije Osmanlije. Vijekovima, držalo se da je u pitanju najljepša islamska bogomolja na tlu Smederevskog sandžaka.

 

Prvi put je oštećena tokom borbi za Beograd 1717. godine, kada su sa jedne strane bili Otomani a sa druge Srbi i Austrijanci; tokom perioda habzburške Kraljevine Srbije (1718-1739) služila je kao skladište, a Turci su je nakon svog povratka obnovili.

Ponovo je teško oštećena tokom novog austrijsko-turskog rata 1789. godine; potom je nanovo tokom Prvog srpskog ustanka i borbi za oslobođenja Beograda.

Nakon Drugog ustanka, kada su Turci iz varoši satjerani u tvrđavu, prostor oko ruševina Batal-džamije (“napuštene”) Srbi su pretvorili u stočnu pijacu — Marveni trg.

Nedaleko odatle, tamo gdje je danas centralni dio Tašmajdanskog parka, nalazilo se pravoslavno groblje sa kapelom Svetog Marka (sagrađene na mjestu gdje je pročitan sultanov hatišerif 1830. godine; sa te strane posmatrano, položaj skupštine u blizini jeste simboličan), tamo gdje je danas zgrada RTS-a bilo je protestantsko, a gdje je restoran “Posljednja šansa” (uvijek će biti “posljednja”) sahranjivani su samoubice i utopljenici; arheološka iskopavanja dokazala su da je čak i za vrijeme Rimljana taj prostor bio nekropola.

Elem, bilo je pokušaja da se Batal-džamija obnovi, beogradski vezir Jusuf-paša se žalio knezu Milošu da je “indžinir Ethem-beg vidio kako stoka ulazi u ovu džamiju, zbog čega su joj zazidana vrata“, čak je bio napravio i neke korake u smjeru njene restauracije, ali do toga nije došlo. Miloš nije dao, čak i nakon intervencije iz samog Stambola odakle je Porta poslala u tu svrhu Jusuf-paši 50.000 groša, uz carski ferman i dva zlatna polumjeseca.

Kosta N. Hristić, diplomata naš i ministar pravde u vladi Vladana Đorđevića s kraja XIX vijeka, nekoliko je decenija kasnije zapisao: “Unutrašnjost džamije bila je smetlište, za čitavu okolinu, puno svakojake nečisti. Glavni joj je ulaz bio sa sjeverne strane prema varoši, ali su joj svi prozori unaokolo bili razvaljeni, gotovo do zemlje, te je izgledala kao da stoji na svodovima. Vrh u minareta bio je podrubljen… Po dupljama na džamiji legli su se, na hiljade, vrapci i čavke, a uvečer su je obletala čitava jata slijepih miševa. Krov, godinama zasipan zemljom i prašinom, bio je pokriven trnjem i travuljinom. Čak je iz onih pukotina nikao jedan mali dud crnoga roda, oko koga su vrapci džaveljali, da vam čak dole uši zaglušnu”.

Dugo je to tako bilo. Slavni austrougarski putopisac Feliks Kanic, kojem smo dodijelili Takovski orden i Orden Svetog Save i kojem mnogo dugujemo jer se bavio stvarima od velikog značaja za srpsko kulturno naslijeđe, ovako je pisao: “Usred hrišćanskog Beograda stajala je do 1878. godine Batal-džamija kao neosporno najljepša turska građevina u Srpskom vilajetu, usamljena i veličanstvena, kao da žali za sjajnim danima Polumjeseca kojeg se još sjećala“.

Jedan drugi izvor drugačije govori o godini rušenja. Naime, M. Đ. Miličević u svom dnevniku (u kom također navodi da je knez Mihailo imao ideju da obnovi ovu zgradu i da u nju smjesti državnu arhivu) piše: “18. maj 1869. godine; juče na noć srušena je Batal-džamija. Kafedžija Panđalo dao je Cincarima 230 dukata da je poruše“.

Kada je tačno srušena, nije toliko važno, važno je da je sredinom osamdesetih godina XIX veka varoš proširena tako da obuhvati dotadašnje Tašmajdansko groblje, zbog čega je ono zatvoreno, a otvoreno Novo, ponovo van granica grada.

Nakon toga, donosi se 1892. godine odluka da se na prostoru Marvenog trga sagradi nova zgrada parlamenta, umjesto skromnog zdanja na mjestu gdje je danas “Odeon”. Zato se stočna pijaca izmješta petsto metara dalje, na prostor koji danas obuhvataju Mali Tašmajdan, Pravni fakultet i Univerzitetska biblioteka “Svetozar Marković”.

Međutim, zbog materijalnih neprilika, nije se mnogo odmaklo sa gradnjom nove Zgrade Doma Narodne skupštine. Tri rata i dva regicida kasnije, zgrada je dovršena, osvećena i prva sjednica je održana oktobra mjeseca 1936. U tom trenutku, prošlo je bilo 29 godina od kako je 27. avgusta 1907. kralj Petar I na bivšem Marvenom trgu položio njen kamen temeljac.

(Telegraf)


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.