‘Nemamo pravo ostaviti nasljednicima ambijent u kojem će im se ponoviti zlo’

1
17

Novi Pazar – Kaže dr. Muratović ističući da režim u Beogradu, kao i njihovi intelektualni i duhovni mentori nemaju namjeru učiniti katarzu.

Ljudska i svaka druga prava Bošnjaka u Sandžaku se iz dana  u dan krše i sve se više obezvrjeđuju. O tome mi u Bosni i Hercegovini i Sarajevu, zaokupljeni sami sobom i svojim halom, sve manje znamo, pa i manje osjećamo. Zaboravljamo da se ta  prava duboko tiču i nas samih. Bošnjaci Sandžaka  nas obavezuju i traže bratsku i sasvim ljudsku  podršku. Otuda smo porazgovarali sa prof. dr. Admirom Muratovićem, dekanom Fakulteta humanističkih nauka na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, koji je svoj intelektualni angažman stavio na raspolaganje kao predsjednik Odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda  u Bošnjačkom nacionalnom vijeću, te kao direktor Instituta za istraživanje genocida i zločina. Razgovor smo započeli pitanjem:

S obzirom na polje vašeg interesiranja, a posebno na vašu doktorsku disertaciju Ljudska prava i Medinska povelja, interesiralo bi nas kakva su, danas, uopće, prava Bošnjaka u Sandžaku i Srbiji?

-Mi se rađamo i živimo s uvjerenjem da je Bog dragi stvorio ljude jednakima, te da niko nema pravo osporavati im ono što se podrazumijeva pod prirodnim pravom. Naravno, kroz historiju, pa sve do vremena u kojem mi živimo, društvo je bilo u prilici da se sretne sa brojnim dokumentima koji  tretiraju pitanje zaštite ljudskih prava. Neka su bila ograničena na vrijeme i prostor, dok su druga ona koja zovemo “univerzalnim”. Medinska povelja po svojoj formi ni u čemu ne zaostaje za dokumentima slične sadržine na koje možemo naići danas. To je bio jedan od razloga zbog čega sam zajedno sa svojim mentorom, prof.dr. Srđanom Vukadinovićem, uz podršku prof.dr. Ivana Cvitkovića i prof.dr. Mevluda Dudića, kao članova komisije, odlučio  raditi doktorsku disertaciju na ovu temu. Ako tragamo za suštinskom razlikom između Medinske povelje i nekih drugih dokumenata o ljudskim pravima koje poznajemo kao “moderna”, ali i ustava i zakona država na Balkanu onda je to svakako implementacija. Tu dolazimo do odgovora na pitanje o stupnju  zaštite ljudskih prava Bošnjaka u Sandžaku i Srbiji. Srbija je bez ikakve pravno održive argumentacije izmijenila svoj Ustav, i sve one koji nisu Srbi svrstala u “ostale”.  To će se posebno odraziti na spremnost režima u Beogradu da kroz zakone koje sama donosi jednako tretira sve svoje građane. Primjerice, donosi zakon  o crkvama i vjerskim zajednicama, gdje decidno stoji da ne može postojati više vjerskih zajednica pod istim imenom, no u praksi je situacija sasvim drugačija. Kada se pojavi Crnogorska pravoslavna crkva da se registrira ne dozvole joj, “jer nije po Zakonu”, a zatim registriraju paravjersku tvorevinu koju zovu  Islamskom zajednicom Srbije. Usvajaju Zakon o nacionalnim savjetima koji važi za sve osim za Bošnjake “koji su specifični” kako je to “objasnio” ministar za ljudska i manjinska prava u Vladi Srbije. Imaju uređenu zakonsku regulativu o visokom obrazovanju po kojoj akreditacija za univerzitete traje od par nedelja do nekoliko mjeseci, a Internacionalni univezitet u Novom Pazaru ulazi u četvrtu godinu procesa akreditacije, a nadležne službe šalju odgovor da su “izgubili dokumenta”. Možete samo zamisliti kakvo je stanje ljudskih prava običnih ljudi.

Borba za ljudska prava se vodi kroz institucije

Očito, prava Bošnjaka u Sandžaku osporava politika koja se producira u Beogradu… Za svoja prava se Bošnjaci moraju žestoko boriti..?

-Upravo tako! Beograd je i dalje na stanovištu da će probleme riješiti pokušajem instaliranja sebi lojalnih saradnika koji će štiteći svoje interese, a  zanemarivati interese svoga naroda. Taj projekat polahko ali sigurno gubi svoje protagoniste, barem u Sandžaku. Zahvaljujući jednom svestranom nacionalnom i vjerskom buđenju, pokretu kojeg predvoditi muftija Muamer Zukorlić Sandžak postaje bastionom borbe Bošnjaka za slobodu i svoja prava. Izgradnjom velikog broja vjerskih, obrazovnih, kulturnih i nacionalnih institucija borba Bošnjaka Sandžaka dobija jednu sasvim novu dimenziju. Sandžaklije su ranije bili poznati kao uspješni pojedinci u svim sferama života.  Zahvaljujući ovoj borbi shvatili su, i naučili što je najvažnije, da se temeljita borba koja garantira  bolje sutra, siguran san bez straha od protjerivanja, etničkog čišćenja i genocida može odvijati samo kroz institucije. Moram primijetiti da u toj borbi, u Sarajevu, gradu kojeg doživljavamo kao naš duhovni i kulturni centar, glavnim gradom naše matične domovine ne nalazimo uvijek razumjevanje, ako izuzmemo Islamsku zajednicu i pojedine intelektualce. Bojim se da naši predvodnici u politici  nisu uvijek svjesni da ima Bošnjaka i izvan Bosne. Kao čovjek i kao društveni radnik želim ovom prilikom, pred Bogom i pred javnošću, posvjedočiti da je  reisu-l-ulema  dr Mustafa Cerić,veliki čovjek , te da mu Bošnjaci Sandžaka neće nikada zaboraviti sve što je učinio za nas. Hvala mu što je s nama uvijek dijelio naše muke, a posebno naše uspjehe kojima je nesebično  doprinio.

Kao predsjednik Odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda Bošnjačkog nacionalnog vijeća svojevremeno ste reagirali i pismeno upozorili Vladu Srbije u povodu otkrivanja tajnih masovnih grobnica nakon 1945. godine. Šta je sa istragom o ubijenim – strijeljanim Bošnjacima na Hadžetu,odnosno je li pravda izašla navidjelo?

-Mi u Odboru, ali uopće u Sandžaku, posebice u Novom Pazaru smatramo velikim korakom naprijed to što smo uopće otvorili ovo pitanje koje je punih 68 godina bila tabu tema o kojoj se samo “šapatom smjelo govoriti”. Mislim da je pogodna prilika i Vaše cijenjene čitaoce upoznati sa onim što se nakon Drugog svjetskog rata desilo na Hadžetu.  I pored činjenice da Bošnjaci aktivno sudjeluju u partizanskom pokretu, ginući za ideale „nove države“, da je Sandžak najsigurnija baza partizanima, do te mjere da 1943.godine, Josip Broz Tito ozbiljno razmišlja da sjedište predsjedništva AVNOJ-a premjesti u Sandžak, u Berane, prosrpski i procrnogorski kadrovi u KPJ rade na ukidanju autonomije Sandžaka. Put ka tom cilju trasiran je surovom likvidacijom Rifata Burdžovića Trša, a okončan 29. marta 1945. godine, formalnim gašenjem ZAVNOS-a. Da bi bili sigurni da neće biti otpora ovoj nezakonitoj odluci, nakon ulaska komunista u Novi Pazar počinju masovne likvidacije bošnjačkih prvaka i elite, koje traju od 28. novembra 1944. godine pa sve do početka 1946. godine. Tada je prema raspoloživim podacima ubijeno izmedju 1500 i 2500 ljudi, većinom Bošnjaka. Egzekucije vrše „partizanski četnici“, koji su 1943. godine amnestirani i inkorporirani u redove komunista, sveteći se na taj način onima koji su spriječili da Novi Pazar 1941. godine ne doživi sudbinu Limske doline i istočne Bosne. U organizaciji Islamske zajednice i Bošnjačke kulturne zajednice 21.01.2010. godine, na godišnjicu strijeljanja Aćif- efendije Hadžiahmetovića, vođe sandžačkih Bošnjaka tokom II svjetskog rata, po prvi put je u Novom Pazaru održana tribina o zločinima na Hadžetu i Limskoj dolini. Odmah poslije ove tribine počeo se javljati veliki broj živih svjedoka koji je bio spreman govoriti na ovu temu. Hvala Bogu, pa nismo posve okasnili sa ovim projektom, jer ima priličan broj, kako rekosmo preživjelih svjedoka, ali i potomaka žrtava hadžetskog stratišta koji se javljaju, i moji saradnici već rade na bilježenju i arhiviranju njihovih svjedočenja. Na tragu smo dokumentacije koja se odnosi na taj period. Siguran sam da ćemo tu naći tražene informacije, koje će nam pomoći da dođemo do pune istine o onome što se dogodilo na Hadžetu. Sve je to rezultiralo našim zahtjevom Komisiji za otkrivanje tajnih grobnica Vlade Srbije da i masovnu grobnicu na Hadžetu uvrsti na mapu tajnih grobnica iz vremena Drugog svjetskog rata, što je i učinjeno. Zahvaljujući angažmanu mojih kolega iz Odbora do sada je sud u Novom Pazaru donio neliko pozitivnih presuda u procesu rehabilitacije žrtava što je jedna od važnih satisfakcija kako za same žrtve i njihove porodice, ali i za Bošnjake Sandžaka općenito. Nama je važno da znamo punu istinu o onome što se tada desilo i da pamtimo, moleći Boga dragog da se to nikome, nikada i nigdje ne dogodi.

Šta je sa istinom u vezi ubistava Bošnjaka u Štrpcima kod Rudog, Mioču i drugim zločinima?

-Ni poslije 20-godina ništa nismo bliži istini o onome što se dogodilo 1992. i 1993. godine u Sandžaku. U međuvremenu je ubijen Husein Derdemez, učitelj koji je živio na granici između Sjenice i Bijelog Polja. Prema nezvaničnim informacijama ubica je poznat onima koji bi ga trebali procesuirati, ali se ništa ne preduzima. To je peto narasvijetljeno ubistvo Bošnjaka u tom mjestu za posljednjih 30 godina. Prije izvjesnog perioda sam u svojstvu predsjednika Odbora poslao pisma na nekoliko adresa. U pismu kojeg smo poslali na adresu Parlamenta Srbije i Savjeta Evrope najavili smo osnivanje Komisije, čiji će zadatak biti da utvrdi sve činjenice vezane za otmicu u Štrpcima i Sjeverinu, kao i montirani politički proces protiv 45 Bošnjaka, tokom kojeg je 1993. i 1994. godine, u policijskim kazamatima, prebijeno više od 17.000 Bošnjaka, i zatražili da i oni delegiraju ljude za članove ove Komisije. Komisija će biti formirana, nezavisno od odgovora ovih instanci. Za koga god budu postojali dokazi da je učestvovao u planiranju, pripremi i izvršenju ovih gnusnih zločina on će biti procesuiran. Dobrica Ćosić je, svakako, jedan od najodgovornijih za ove zločine jer je tada obnašao funkciju predsjednika države čiji su građani oteti i ubijeni. Ono što dugujemo žrtvama i njihovim porodicama, ali i budućnosti naše djece jeste istraga u kojoj neće biti nedodirljivih!

U Sandžaku je osnovan Institut za istraživanje genocida i zločina na čijem čelu se Vi nalazite. Koje su aktivnosti na tom polju?

-Jedan od glavnih uzroka ponavljanja zločina i genocida je svakako taj da se o onom prethodnom ništa nije znalo ili se, bolje rečeno, nije zbog „viših interesa“ smjelo govoriti. Polovina od 11 genocida koliko se , u posljednih nekoliko stotina godina, dogodilo nad Bošnjacima desilo se na teritoriji Sandžaka. Stalnim uvjeravanjem „vuka da neće više klati ovce“, odlagalo se sa utvrđivanjem činjenica o onome što se događalo u prošlosti. Nažalost, spremnost Bošnjaka Sandžaka, i pored svega što su preživjeli, za dijalog i suživot tumačilo se kao strah, slabost. Institut za istraživanje genocida i zločina sa sjedištem na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru osnovan je saradnjom Bošnjačke kulturne zajednice i Univerziteta. Institut je, dugoročnim planom, ustanovio prioritete. Radi se, prije svega, o istraživanju zločina nad Bošnjacima Sandžaka od vremena okupacije ovih prostora od strane Srbije i Crne Gore, 1912. godine, pa sve do danas. Mnogo je zločina, ali bi ovom prilikom izdvojio one najbrutalnije: Zločin u Brodarevu, 1922. godine, kada su jedinice zloglasnog Koste Pećanca ubile 20 kmetova Vraneškog sreza na čelu sa imamom brodarevske džamije Ibrahim- ef. Pačarizom. Zločin u Starčevićima kod Tutina 1923. godine, kada je isti zločinac ubio 28 članova porodice Rizvanović. Genocid u Šahovićima kod Bijelog Polja, je jedan od najstrašnijih zločina u historiji Balkana, pa i šire. Specifičnost ovog zločina je u tome što postoji pisana naredba koju je izdala crnogorska vlast, po kojoj svaki onaj koji je htio učestvovati u tom pokolju, koji je trajao 48 sahata, mogao  to činiti a  da snosi nikakve zakonske posljedice, a poslije tog roka bi snosio. O tome piše Milovan Đilas, u svojoj „Besudnoj zemlji“. Njegov otac je bio učesnik tog zločinačkog poduhvata. Genocid komunista, ili preciznije, „partizanskih četnika“, 1945. godine, na Hadžetu je jedan od glavnih prioriteta u našem radu. Naravno, nezaobilazni su i zločini u Štrpcima, Sjeverinu i Bukovici. Također želimo naglasiti i slijedeće , sama činjenica da u nazivu Instituta nema nacionalne, vjerske, geografske, niti bilo koje druge odrednice, da je osnovan pod krovom Internacionalnog univerziteta govori o našim strijemljenju da ova institucija okupi sve humane ljude u borbi protiv zla koji se zove genocid bez obzira gdje i nad kim je izvršen, kao i procesuiranje počinilaca, naredbodavaca i ideologa genocida.

Cijeli intervju možete pročitati u printanom izdanju: Preporod 22/984 – 15 novembar 2012.

(akos.ba/preporod.com)


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. Neumorni borac za istinu Admir Muratović koji je mnoge događaje iz Historije Sandžaka oživio u kojima je velik broj Bošnjaka stradao.Genocid kroz koji su prošli naši preci su za nas bili tabu tema.Pošto su se takve stvari zataškavale većina nas nije znala dovoljno ili skoro ništa o tako bliskoj prošlosti.Admire svaka ti čast i želim ti da istraješ u borbi za istinu !

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.