Minimalac od 1.jula 222 eura

2
22

Minimalna zarada od 1.jula biće 222 eura, dogovoreno je na sjednici Socijalnog savjeta. Dogovoreno je da se do kraja godine nastave pregovori kako bi se minimalac povećao do iznosa  polovine prosječne zarade u Crnoj Gori, odnosno na oko 250 eura.
 
Vlada je predložila da se povećanje minimalne zarade za 15 odsto, odnosno na 222 eura primijeni od 1. jula tekuće godine, naravno, ukoliko se među socijalnim partnerima, u okviru Socijalnog savjeta, prethodno postigne saglasnost.

“Povećanjem sa sadašnjih 193 na 222 eura, minimalna zarada će iznositi 43 odsto prosječne zarade u zemlji, što je iznad prosjeka u EU gdje je ovaj odnos na nivou od 40 odsto”, rekao je nedavno ministar finansija Darko Radunović.

Minimalna zarada u Crnoj Gori od 193 eura najniža je u regionu i utvrđena je još 2013. godine. Minimalac je nešto veći u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji i na Kosovu, iako su kod njih niže prosječne plate.

izvor: Portal Analitika


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

2 KOMENTARI

  1. A prilikom pada Krajine, u “Oluji”, u onoj opštoj gužvi i pometenosti kad su se čitave porodice razdvojile, i kad su Kordunaši očajnički pokušavali da se izvuku preko Gline i Dvora na Uni u RS, kao poslednji koji su napuštali RSK jer je i geografski položaj Korduna takav da je to jedina oblast bivše RSK koja se nije nigde graničila sa RS i zato je trebalo prevaliti ceo put preko Banije (Hrvati danas vele Banovina), a taj je put bio mučan i težak, naročito 7. i 8. avgusta 1995. kad je muslimanski Peti korpus napadao na jedinu slobodnu cestu od Gline ka Dvoru presecajući izbjegličku kolonu na više delova, zbog čega su vođeni oružani okršaji kojima sam i ja bio svedok. Moj bratić, koji se nekada u Karlovcu samo igrao rata, kauboja, Indijanaca, partizana i Švaba, nađe se sada po prvi put u pravoj borbi, sa pravom puškom u rukama, ne više njegovom “vinčesterkom” koja je i ostala u Karlovcu 1991. godine. Ja ga nisam video tokom “Oluje”, jer ja sam bio u toj dugoj izbjegličkoj koloni negde ispred, ali ga je 8. avgusta video moj tata, upravo, slučajem su se zadesili jedan pored drugoga. A to je bilo kada je probijan poluobruč koji su muslimanske snage bile sklopile oko dela izbjegličke kolone na Baniji. Ovo je pričao moj otac, koji je i sam silom prilika učestvovao u tim okršajima, o tome: Kad je na cesti i oko ceste, zakrčenoj svakakvim vozilima, nastala opšta pucnjava, moj otac se jednog momenta zadesio u zaklonu iza jedne traktorske prikolice. Dole, malo niz cestu, još je bilo muslimanskih vojnika koji se nisu bili povukli prema šumarku desno od ceste, koji su se takođe zaklonili iza nekih vozila, i tako su se puškarali. Najednom neko od naših prođe pored prikolice pa čučnu desno od tate, iza jednog traktora koji je bio skrenuo malo van ceste. Tata pogleda – to je bio naš genijalni bratić. Govorili su još neki naši poznanici koji su ga videli – od uniforme na njemu samo maskirne hlače, inače gore obična majica a dole patike. I dok je moj otac pucao skoro bez prestanka, samo da one dole otisne što dalje i da se maknu sa ceste, naš “pinjkavi” bratić je i ovde bio racionalan: on, kao da je štedeo municiju, bi dugo izvirivao, mjerkao i nišanio pre nego što bi pripucao. Levo od moga oca pridesio se bio jedan naš vojnik koji je, pucajući, celo vreme vikao i psovao one dole i onoga ko ih je poslao. Dalje, sa lijeve strane, prikupilo se još naših, a desno je jedno vreme najistureniji bio naš bratić. Muslimanski vojnici su bili izloženi vatri sa dve strane, a kad im naši počeše dolaziti nekako iza leđa, počeše se povlačiti preko jedne livade prema jednoj retkoj šumici, odakle su ih njihovi pokrivali. Moj otac je ostao iza prikolice, zadovoljan što se oni dole konačno povlače, a naš bratić se, veli, prebacio sa leve strane ceste, pa onako pognut ode napred, da zauzme kakvo zgodnije mesto ili šta li već, tek, nestade mu iz vidika i više ga nije video do Srbije. A naš bratić je na to kasnije nadovezivao da se u stvari sklonio jer bi onde kod traktora bio meta muslimanskim vojnicima koji su se povlačili preko livade, ali ne prekidajući vatru. (On to zna mnogo bolje opisati jer je tu bio i zna izgled mesta; ja sam tim krajem svakako prošao prethodnog dana.) Dodao bi: “Vidiš ga đe trči preko one njive” – muslimanski vojnik – “pa samo se najedamput skljune na nju: dal’ je pogino, dal’ je ranjen, dal’ zalježe, ajde vraže znaj!” Uglavnom, to je bio poslednji okršaj u kome je on učestvovao toga dana, muslimanska se vojska povukla, on je vidio jednog njihovog poginulog na samoj cesti, ružne ratne slike. Kroz Dvor je prošao noću, dok su ga naši još držali, bez borbe, jer se HV bila povukla kasno poslepodne toga dana iz ovog grada u koji će definitivno ući 9. avgusta – možda kao poslednje mesto u Krajini koje je palo, ne znam niti je to više bilo bitno. Naš bratić se sa svojima nastanio u Rumi (da li je preneo i pušku u Srbiju ili ne to ne znam niti je više i to bilo bitno; rat je bio završen). Nastanili su se u dvorišnoj zgradi jedne kuće blizu kafića “Galerija”, u dve sobe upravo kao u mali stan. Plaćali su nešto gazdama, ne mnogo, a naš bratić je opet pokazao i ovde da je genije popravivši nekakvu staru veš-mašinu koju su gazde otpisale i pripremile da dadu Ciganima u staro gvožđe, te su je oni (naš bratić i njegovi) koristili. I tako, kad se nekome pokvari televizor, veš-mašina, bojler, sve je on to išao, pregledao, popravljao… besplatno, iz zadovoljstva (mene mrzi sijalicu u sobi promeniti). To je nama već bilo ušlo i u šalu, gde on sve živo zna popraviti, a kao što sam naveo, on je nama (meni i sestrama) više bio drug nego rođak, te je prihvatao tu šalu. Jednom tako u Rumi, kad se povela reč o toj njegovoj osobini, reče mu moja najstarija sestra u šali: “Znaš šta? Ti da si živjo u Srednjem vijeku, takav kakav si, ti ili bi napravjo smak svijeta ili bi te…” a on dočeka, rasmijavši se: “Ili bi me prije toga Inkvizicija spal'la!” Tu smo se smejali – on je pogodio šta je ona htela reći, a zna se da je Inkvizicija progonila naučnu misao i naučnike spaljivala na lomači; doduše, to je bila katolička ustanova, pravoslavna crkva nije imala Inkviziciju, ali nismo hteli toliko cepidlačiti, šala je bila dobra. Našem bratiću je najomiljeniji istorijski lik uvek bio Nikola Tesla zbog svojih izuma kojima je zadužio čovečanstvo. A kad sam već spomenuo istorijske likove, palo mi je na pamet još nešto vezano uz našeg bratića, doduše nevezano za njegovo oduševljenje mehanikom. Negde u proljeće 1996. godine smo ja, moje sestre i on prvi put zajedno otišli u jedan od tzv. Borovičinih kafića, gore na spratu (mi smo i dotad izlazili par puta zajedno, ali u taj kafić nikad). U stvari, bilo je to po danu, jedne subote. U tom kafiću bile su okačene po zidovima, koliko se sjećam, slike Hemfrija Bogarta iz raznih uloga koje je glumio, a na jednoj od tih slika je imao nekakvu kapu, šapku ili nešto slično na glavi. Naš bratić još ne beše u tom kafiću. On je sjeo upravo ispod te slike, pa kako je počeo da razgleda mesto gde dotad nije bio, najednom se tobože zaprepasti pa reče: “Ti sunce” – tu psovku je on oduvek tako izgovarao, bez one reči ispred – “šta je ovo više mene, Ante Pavel'ć!” Nasmejasmo se – svakako da on to nije mislio ozbiljno, ali stvarno je bilo nekakve sličnosti, doduše samo na prvi pogled, između tog rukom rađenog lika Hemfri Bogarta sa kapom i Pavelića. “Pa gle” veli “dal’ nije isti Pavel'ć sa šapkom?” Tu mlađa od mojih sestara, Seja, uvek u ratu sa istorijom, reče da ona ne zna kako Pavelić izgleda. A bratić: “Ev'le kako, kaj ovaj više mene! Isti! Ma nije ovo Hemfri Bogart, ovo je Pavel'ć sa šapkom, eno se i ‘U’ vidi na šapki, ka’ tobož malo prikriveno! Ja tebi kažem” – to ‘tebi’ bi rekao nezavisno od toga da li se obraća jednoj ili više osoba – “ovo je crta’ neki ujko! Da, da!” – Naravno da je on to govorio u šali, ali uvek bi posle, kad bi se spomenuo taj kafić, rekao: “Onaj đe visi Pavel'ćeva slika na zidu!” A kad je već reč o slikama, da dodam da je on i crtao veoma dobro (ovaj dar i ja posjedujem, i u svom razredu u Karlovcu bio sam u likovnoj umjetnosti najbolji, zajedno sa mojom školskom drugaricom J., Hrvaticom, koju posle 1991. godine nikad više nisam vidio). On je govorio da jedini posao koji je radio u životu a koji mu je bio najmrskiji to je čuvanje goveda, tj. krava – a radio je i to, kad bi dolazio na selo kod đedova i baba i u periodu Krajine kad je na selu i živeo. A kad sam mu ja jednom rekao (ta i ja sam to radio u svom životu) da ništa lakše od toga, krave pasu a ti ih samo ponekad vratiš, on mi odgovori da je upravo takav posao, koji je lagan, koji ne zapošljava nimalo ili gotovo nimalo “intelekta”, za njega ne samo glup, nego upravo “ponižavajući”.

  2. Ja u životu nisam video – što se tiče muškaraca – pedantnijeg, tačnijeg, preciznijeg i sl. od našega bratića, daljeg našeg rođaka sa majčine strane, koga je ratni vihor “Oluje” doneo 1995. godine takođe u Rumu, gde je bio pune tri godine, a onda prešao u Beograd. Bio je toliko “pinjkav” – izraz koji sam još pre rata čuo na Kordunu u smislu: precizan, tačan u kakvom poslu – da se mnoge žene ne bi mogle porediti sa njim, a poznato je da su one “pinjkavije” od nas. Pa hajde što je bio precizan i savestan, nego je to bio jedan univerzalni genije, koji je, odmalena uvek nešto poslujući rukama, kuckajući, mereći, rezuckajući šperploču (a imao je kući – živeo je u karlovačkom predgrađu Mekušje, upravo na prostoru koji je kasnije, u ratu 1991., postao “ničija zemlja”, tj. između naših i hrvatskih položaja – ceo komplet školskog alata: malu žagicu, čekićak, klještaca, a uvek bi se tu našlo i lepka) te bi nešto stvarao. On je još u karlovačkim danima bio napravio kao mali “fudbalski teren” slično onim igračkama-fudbalskim terenima sa “igračima” na oprugu (on je umesto “igrača” pozabijao 11 čavala sa leve i desne strane u geometrijski pravilnim razmacima, a umesto “lopte” služila mu je nekakva metalna kuglica koja se udarala sa štapićima od sladoleda, pa bi se ona ili odbijala od čavle ili pronalazila put do “gola” – dva jednaka udubljenja sa leve i desne strane “terena” – već prema umešnosti onih koji su igrali, tj. lupkali štapićima po onoj kuglici Uz to ga je zanimala i elektrotehnika, kućanski aparati, i sl.). Sve je to bilo malo i neugledno za posmatrati, ali toliko precizno u milimetar urađeno da je to čudo. Čak je i “travnjak” bio zelen. Sklepao je on sve to od drveta, lima i plastike. On je bio nekoliko godina stariji od mene, otprilike vršnjak moje najstarije sestre Dade ili godinu-dve stariji od nje, uglavnom je u periodu rata postao punoletan i služio Srpsku vojsku Krajine. No ja sam se, iako mlađi, u ono vreme pred rat u Karlovcu više puta zajedno s njim igrao (mi smo oduvek u njemu više gledali drugara negoli rođaka i isto se i on odnosio prema nama; mada da nismo bili nekakva rodbina možda se ne bi ni upoznali mada smo odlazili na Mekušje; tamo je blizu bilo i kupalište na Korani ali mi smo se preko leta više kupali na Korani u Tušiloviću, odnosno Malić-selu negoli u Karlovcu) pa kako smo se rado – ili čak najradije – igrali kauboja, to je naš genijalni bratić od drveta, željeza i lima napravio jednu “vinčesterku” pa je prefarbao i tako udesio da se to ne da opisati niti bi ko poverovao da tako nešto može napraviti jedno dete (“pištolje” i šešire “stetsone” smo imali kupovne, a samo je naš bratić imao “vinčesterku” svojom rukom urađenu i koju – pomalo sebičan, mora se reći – nikom nije hteo dati pa je njome “mlatio” po banditima i Indijancima jer je – i to treba napomenuti – u tim igrama uvijek morao biti pozitivac, znači neki šerif, pomoćnik šerifa, usamljeni revolveraš koji štiti slabe i ugrožene, ili hrabri američki vojnik koji se bori protiv zlih Indijanaca (uloga Indijanca je nemalo puta pripadala mene, što zbog moje podugačke tamne kose, što zbog toga što moj glas još uvek u tim karlovačkim danima nije počeo mutirati pa sam mogao dobro vriskati; luk i strelu je imao jedan od naših saigrača, a našla bi se i traka oko glave i bilo kakvo perje). Naš je bratić bio Indijanac samo u slučajevima kad bismo u igri odlučili da taj Indijanac bude “dobri Indijanac”, znači vodič i izvidnik američke vojske, ili pripadnik kakvog “dobrog” plemena koje je u ratu sa “zlim” plemenima koja masakriraju, skalpiraju, napadaju karavane naseljenika… Isto je važilo i kad bi se igrali partizana i Švaba: naš bratić je uvek morao biti partizan, nikada Švabo; kada smo jednom – bilo je to već pred izbijanje stvarnog rata koji nam je promenio život iz temelja i učinio i nas ratnom generacijom – “rekonstruisali” u igri bitku na Neretvi, naš bratić je bio kolovođa igre (a bilo nas je prilično, jedno sedam-osam dečaka i jedna devojčica-partizanska bolničarka; kako smo se još uvek normalno družili sa hrvatskom decom u igri je bilo i Hrvata) i delio uloge: ja sam bio “četnik” (opet zbog duže kose) te sam morao vriskati, a “ustašu” je glumio neki S.S., dečak srpske nacionalnosti, koji je imao jako pegavo lice i nekakvu vunastu kosu skoro potpuno bele boje zbog čega smo ga konspirativno nazivali “Švabom”, ne u oči razume se; on je u ovoj igri nekako pao sa nekakvog zida koji je hteo da preskoči i uhvati zaklon te je prilično stukao nos i dobro zgulio levi lakat i time se igra (u kojoj je moj bratić glumio partizana, razume se, i to komandanta) završila stvarnim prolivanjem krvi, hvala Bogu ništa opasno: “Švabo” je doduše plakao, mi se ostali uplašili, ali prisebni bratić ga je podigao sa zemlje, obrisao prašinu sa njega i odveo ga u kuću (to je bilo na Orlovcu, koji je poznat i po tome što su tu bili skoncentrisani karlovački Cigani, a i danas su, jer u Karlovcu kao i u Hrvatskoj uopšte Cigani su isključivo katoličke vere te nisu ni napuštali Karlovac 1991. godine), gde su domaćini – inače Srbi – sanirali povrede zlosrećnog dečaka (taj dečak danas živi daleko na jugu Srbije i visoka je i mršava ljudina a da li mu je kosa posijedila teško je reći jer mu je prirodno bila bela još odmalena). Sve ovo ukazuje da je moj bratić, pored toga što je bio genije, znao sačuvati i prisebnost duha kad bi ga svi izgubili. Jeste da je bio prilično škrt, ali je uvek bio skroman i samo bi se blago i stidljivo nasmejao kad bi neko pred njim hvalio njegovih ruku delo. Mada je, verovatno, u sebi voleo da ga hvale, a imalo se šta i pohvaliti. Moj otac je veoma cenio ovog dečka, kome je bio nekakav dalji tetak, i kad bi oni razgovarali, ne bi niko rekao da razgovara odrastao, zreo čovek sa dečakom koji mu može biti sin, nego kao da razgovaraju dva odrasla čoveka, vršnjaka po godinama; sve je zanimalo toga genija. Ovako, spolja, ne bi niko rekao da toliki kvaliteti čuče u njemu: beše, doduše, dosta visok i tanak, ali nekako u licu bledunjav, kao slabokrvan; kosa mu je bila plava, mada ne izrazito plava, nekako tanka i krhka, a češljao se sa desne na levu stranu, čelo oblo; najviše umnosti tom licu davale su smeđe oči koje su nekako produhovljeno gledale ispod tankih, tužno povijenih obrva. Prsti na rukama bili su mu dugi i tanki, upravo kao stvoreni za onakvu “pinjkavost” kakvu je ispoljavao. Ja ga opisujem onakvog kakav je bio u danima kad sam ga ja počeo dobro pamtiti i kakav je bio u svojoj mladosti; inače kažu da je do svoje devete ili desete godine bio stalno nešto boležljiv i morao piti riblje ulje, i jako mršav, gotovo kržljav, sa velikim podočnjacima, a u to sam se mogao donekle uveriti na ono par fotografija iz toga vremena na kojima se on vidi. I početkom 90-ih godina, kako sam ga opisao, on je, i pored stasitosti, još uvek bio nekako krhak i nežan – ni ja sam, uostalom, fizički nikad nisam izgledao kao “ljudina”, “muškarčina”, “rmpalija”, mene su čak više puta smatrali za devojčicu a kasnije za devojku što se mom bratiću ipak nikad nije dogodilo; u vreme Krajine smatran je on privlačnim momkom, što zbog stasitosti, što zbog umnosti, pa su, po običaju, stariji njega već “ženili” sa ovom ili onom devojkom, ali ne bilo kakvom, nego “intelektualkom” (što bi rekao moj ujak). Međutim, on je i dalje kuckao, rezao – sada više ne šperploču i ne sa školskom žagicom – popravljao štošta toga. Kako se, naravno, preselio sa svojima iz kuće na Mekušju, kuda su često proletali i fijukali milodari kojima su naši i Hrvati darivali jedni druge tokom ratnih godina, milodari istina nezgodni ali zato upućeni iskreno od srca sa obe strane, to je živeo sada u opštini Vojnić kod babe i đeda (narodni heroj Dušan Vergaš, koji je i meni nekakav rod preko majčine strane, sa njim je bio u većem stepenu srodstva; to zna bolje raspetljati moja mama; uglavnom, moj je bratić živeo negde oko Široke Rijeke). Da, imao je on i starijeg brata, koji je već pre rata bio odrasli momak, ali neženjen i takav je i ostao do danas kada već ima blizu 50 godina; inače spolja ne behu naročito slični osim što je i stariji brat bio plav, i to izrazito plav; druge neke sličnosti ne beše – stariji brat je bio niži i prilično gojazan. Naš genijalni bratić je znao da vozi i traktor – ono što ja nikada nisam naučio iako sam često boravio na selu. (Koliko je mojih vršnjaka, pa i mlađih od mene, dovezlo traktore iz Krajine do Srbije u vreme “Oluje”! Ali ne ide nam svima sve u glavu. Jedino je mom bratiću sve išlo u glavu jer ga je sve interesovalo!) A ne znam gde je negde nabavio nekakvoga starog “forda” (ili su njegovi nabavili) možda s kraja 70-ih godina, dugačkog, inače su u Karlovcu imali sivkastog “juga”, pa su taj “jugo” vozili njegov stariji brat i njihov otac, a on “forda”, ali to je već bilo pred pad Krajine.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.