Mi radimo posao koji bi trebali raditi bošnjački političari

0
3

Časopis SAFF je u svom zadnjem broju (br. 261) objavio intervju sa muftijom Muamerom ef. Zukorlićem razgovarali su o aktuelnim problemima Bošnjaka u Srbiji, politici Beograda i Srpske pravoslavne crkve prema Mešihatu Islamske zajednice i Sandžaku, bošnjačkim političarima i drugim važnim pitanjima.
————————————————–
Intervju vam prenosimo u cjelosti.

Uvaženi muftija, Sandžak je posljednjih godina u samoj žiži interesiranja javnosti u regiji. Sandžački Bošnjaci ovih su dana suočeni sa mnogim važnim društvenopolitičkim procesima. Pa ipak, dozvolite da ovaj razgovor počnemo sa temom koja je prvenstveno važna za sve muslimane na našem području. Novoizabrani poglavar Srpske pravoslavne crkve patrijarh Irinej proteklih je dana prvo na veoma opasan i uvredljiv način govorio o islamu, a zatim se javno izvinio za izrečene uvrede. Kako komentirate ovakvo ponašanje patrijarha Irineja?

Zukorlić: Kao što smo već kazali u svome saopćenju, mi smo najoštrije osudili takvu izjavu i u potpunosti je odbacili, i mogu reći da je izjava apsolutno neshvatljiva: da neko sa jedne takve pozicije kaže nešto takvo brutalno ne o muslimanima, ne o Bošnjacima, ne o Albancima, nego o islamu. To je prosto neprimjereno u jednoj civiliziranoj komunikaciji neovisno o tome šta ko o kome ili o čemu misli. U svakom slučaju, izvinjenje koje je uslijedilo jeste pozitivno, međutim nedovoljno da bi saniralo posljedice koje je proizvela jedna takva skandalozna i neodgovorna izjava. Nama je svakako ta izjava jedno veliko upozorenje s jedne strane, a s druge strane ta izjava je ustvari potvrda da su naši stavovi koje javno iznosimo u posljednje dvije godine, nakon agresije na Islamsku zajednicu, zapravo potpuno opravdani i čak ma koliko naša retorika u posljednje vrijeme izgledala oštrom, ona očito nije dovoljno oštra s obzirom da se sa najviše crkvene pozicije mogu izreći takve stvari. Posebno je problematično i to što izjava ustvari pravi gradaciju među muslimanima u smislu broja, u kojoj se kaže da su muslimani prihvatljivi samo kada su manjina jer su tada fini i korektni, međutim kad se poravnaju u broju, oni dižu glave, a kada su u većini, onda se morate ili iseliti ili im se prikloniti, što jasno implicira da su svi programi na životnom prostoru muslimana na Balkanu, a posebno Bošnjaka, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Sandžaku – genocidni projekti, znači nisu samo pojedinačna samovolja jednog političara ili neke političke elite, već, nažalost, pored jasnih dokaza koje smo imali o umiješanosti intelektualnih elita u Srbiji, prije svega Srpske akademije nauka i umetnosti, ali i drugih intelektualnih faktora, mi smo sada osjetili da i Srpska pravoslavna crkva ne preza da jednom ovakvom izjavom da podršku takvim projektima.

Možete li nam reći nešto više o ponašanju ili odnosu Srpske pravoslavne crkve prema muslimanima u Srbiji, a naročito prema Mešihatu Islamske zajednice u Srbiji i prema svim onim aktuelnostima koje se tiču Sandžaka i Bošnjaka koji žive na tom području?

Zukorlić: Mi smo prije agresije na Islamsku zajednicu imali, mogu reći, onako kurtoazno dobre odnose. To je bio nivo nekih susreta uglavnom pod pokroviteljstvom države, prilikom kojeg se razmijeni neka čestitka ili tako neka poruka, i to je bilo sve. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, naročito nakon usvajanja Zakona o crkvama i vjerskim zajednicama, sve je jasnije bilo da crkva zauzima prostor u državi koji joj ne pripada. To ustvari znači da se ponaša kao državna religija iako Ustav Srbije jasno kaže da su sve crkve i vjerske zajednice ravnopravne. Prilikom donošenja ovog zakona bio je evidentan pokušaj da se jasno izdvoji značaj SPC-a i da ona ne bude ravnopravna sa ostalima, međutim to nije prošlo, ali je prošla blaža forma u kojoj se posebno ističe značaj SPC-a za očuvanje državnosti, nacionalnog i kulturnog identiteta itd. I to što je ostalo u zakonu, iako je to blaža forma od one za koju smo se zalagali, jeste protuustavna i apsolutno nije u skladusa principom ravnopravnosti crkava i vjerskih zajednica. Međutim, to što piše u zakonu je jako malo u odnosu na ono što mi svakodnevno vidimo, dakle Crkva postaje dominirajući faktor u državi i to se pokazalo na mnogo slučajeva, prije svega pri donošenju jednog zakona prije nekoliko mjeseci, samo je bio dovoljan jedan telefonski poziv iz Patrijaršije da se zakon koji je u poodmakloj fazi usvajanja povuče iz procedure. To ustvari govori da je Srbija daleko od demokratske zemlje sa sekularnim uređenjem kako se promovira. Tako da su to stvari koje su za nas izuzetno upozoravajuće. I kada na sve to dođe još ovakva izjava patrijarha, onda nama ne preostaje ništa drugo već da sve ranije stavove revidiramo i postavimo se prema toj situaciji onako kako zahtijeva odgovornost pozicija na kojima se nalazimo.

Ministarstvo vjera Republike Srbije je institucija za koju ste izjavili da vrši diskriminaciju nad ustanovama Islamske zajednice u Srbiji. U čemu se ta diskriminacija najčešće ogleda?

Zukorlić: Diskriminacija nad muslimanima odnosno Bošnjacima vrši se sistematski i samo jedan aspekt diskriminacije jeste polje vjerskih prava. Međutim, ništa manje, čak se možda još više diskriminacija vrši na drugim poljima. S obzirom da smo mi Islamska zajednica i da su naša pitanja i problemi vezani za Ministarstvo vjera, onda su i optužbe bile najžešće prema Ministarstvu vjera. Kao što je poznato, Ministarstvo vjera pokazalo je najviši stepen neodgovornosti izjavama koje su date nakon posjete reisul-uleme kao vrhovnog vjerskog poglavara Bošnjaka. Osim toga, Ministarstvo vjera učestvovalo je u rušenju IZ-a, ne samo u ovom sadašnjem sazivu već i mnogo ranije kada je započela agresija na IZ, dakle uče stvovalo je u toj agresiji jasno i javno, prije svega sa aspekta prihvatanja da se registrira paralelna tvorevina koju su nazvali islamskom zajednicom, što je opet prvo mimo zakona jer zakon predviđa postojanje samo jedne islamske tradicionalne zajednice, a s druge strane što je diskriminirajuće jer se takva pojava uopće ne dozvoljava u slučaju SPC-a. Osim toga, prethodni ministar je javno nastupajući u medijima pojašnjavao kako ne može da podrži IZ sa konceptom muftije Zukorlića zato što je on blizak reisul-ulemi dr. Mustafi ef. Ceriću, a ovaj je protiv Republike Srpske. Dakle, to je javno rečeno na jednoj televiziji od strane ranijeg ministra. Nažalost, aktuelni ministar i njegovo ministarstvo nastavili su sličnu politiku i retoriku i nisu otklanjali to što je raniji ministar napravio, već su nastavili da se ponašaju u skladu s tim.

Nakon razmjene tih optužbi i naših vrlo oštrih stavova vezanih za izjave oko dolaska reisul-uleme, Ministarstvo je počelo vršiti pritiske na IZ. Prvo je ukinuta obavezna zakonska dotacija novinama, našem listu Glas islama, to je shvaćeno kao ugrožavanje slobode govora i nastojanje da se disciplinira ovaj list, jedino glasilo na bosanskom jeziku na tom području, kako bi stavovi izrečeni u tom glasilu bili u skladu sa politikom Beograda, što ustvari jeste i suštinska ambicija svih beogradskih struktura. Dakle, da se ponovo vratimo na stanje prije dvadeset-trideset godina kada su autoriteti u IZ-u prvo morali provjeriti svoje stavove na vagi interesa vladajuće politike, a tek poslije na vagi vjere, vagi interesa naroda, na vagi interesa zajednice koju predstavljaju. To je bio jedan od udara, a odmah nakon toga uslijedio je udar ukidanja stipendija studentima Fakulteta za islamske studije, jer je prosto ovaj fakultet, kao jedina visokoškolska islamska ustanova na bosanskom jeziku sa one strane Drine, skinut sa spiska kao što je skinuta i IZ. Ustvari bila je ambicija da se to iskoristi kao sredstvo pritiska na IZ da se počnu prihvatati te paravjerske tvorevine koje oni instaliraju, misleći da će ti studenti, ta djeca koja su u veoma teškoj materijalnoj situaciji podlegnuti finansijskom interesu i poći tim putem. Na njihovu žalost desilo se nešto sasvim suprotno, reakcija muslimana, a potom reakcija studenata, žestoka reakcija, studentsko okupljanje, jasni stavovi da ćemo radikalizirati svoje proteste ukoliko se to ne ispravi. Nakon toga država je popustila, Ministarstvo vjera je popustilo, i kazali su da je to greška, omaška itd., i zasad je to ispravljeno.

Ko što sam rekao, diskriminacija se ne odvija samo na vjerskom polju, naprosto to je vidljivo u svakom aspektu života Bošnjaka u Sandžaku. Ako pogledate, vidjet ćete da se država prema njima odnosi maćehinski, kao prema građanima drugog reda. Samo ako uzmete pitanje zapošljavanja u državnim organima i ustanovama, slika će vam biti sasvim jasna. Naprimjer, Odjel srpske obavještajne službe ovdje u Novom Pazaru ima 50 zaposlenih. Naravno da je ključno pitanje šta pedeset agenata radi ovdje, međutim još je više indikativno što je od tih pedeset zaposlenih samo jedan sa muslimanskim imenom i to Goranac sa Kosova. Kakva je to poruka, kako sada da mi doživljavamo Srbiju kao svoju kada ona šalje 50 agenata koji trebaju da nam rade o glavi. Znači, ne može da nađe nijednog falsifikovanog Bošnjaka, tako da kažem, koji bi barem formalno tamo popunjavao sliku multietničnosti. Hajde da navedemo još banalniji primjer: Vatrogasna služba u Novom Pazaru zapošljava 52 čovjeka, a samo su dvojica Bošnjaci. Zamislite, u gradu u kojem su 85% Bošnjaci! U drugim strukturama policije nalazi se svega 30% Bošnjaka, slično je u pravosuđu, slično u zdravstvu, u Poreskoj upravi, u svim drugim strukturama koje su direktno vezane za Beograd.

O čemu mi to onda govorimo? O čemu je moguće pričati?

Međutim, realno govoreći, jasno je da i duboko u 21. vijeku beogradska vlast ne mijenja svoj kurs. Ona mijenja partije, ona mijenja ljude, čak možda mijenja kurs kada je u pitanju odnos Srbije prema Srbiji, prema sebi (evropske integracije), međutim ne mijenja odnos prema Bošnjacima, odnosno prema muslimanima. I to je nešto što je evidentno, sa čime ćemo se morati dugoročnije suočiti. Istina, ne bi Beograd mogao ovoliko problema napraviti da nije uspio ovladati dvjema bošnjačkim najjačim partijama. To je samo nastavak rastrojavanja Sandžaka sa ciljem njegovog potpunog uništenja. Dakle, to je jedna od dugogodišnjih ambicija, planova Garašanina, Ćubrilovića, Ćosića i svih drugih koji su djelovali na tom putu sa ciljem da se jedan strateški važan dio bošnjačkog prostora, koji se zove Sandžak, koji se nalazi na središnjem Balkanu, između Srbije i Crne Gore, između Bosne i sjeverne Albanije i Kosova, da se eliminiše. Nažalost, u tome se jako mnogo uspjelo.

Broj Bošnjaka iz Sandžaka u egzilu je najmanje pet puta veći od onoga koji živi u Sandžaku, što je posljedica upravo tih sistematskih planova za iseljavanjem, uništenjem i raznim drugim aspektima smanjenja broja. Nakon što je podijeljen Sandžak po liniji istok-zapad, na onaj koji je u Srbiji i onaj koji je u Crnoj Gori, što predstavlja veliki udarac na dušu Sandžaka, očito da ni to nije bilo dovoljno, i sada se nastavlja dalje cjepkanje tog prostora, administrativno, po raznim osnovama, kako bi se u potpunosti razdvojili ljudi, i komunikacijski i organizaciono, i kako bi vremenom izgubili osjećaj da su jedna teritorijalna i administrativna cjelina.

Ovo je ustvari pokušaj provlačenja na mala vrata ili pripremanje mentaliteta Bošnjaka, kako na nivou elita, tako na nivou običnih ljudi, kroz priču kako su to samo neki statistički regioni, da to nema nikakvu administrativnu težinu itd. Ustvari, to je ono što mi sada treba da prihvatimo, da nam to postane normalno. Nakon toga slijedi korak administrativnog preuređenja Srbije, decentralizacije, administrativne regionalizacije, i onda bi to bio kraj priče. Sasvim je jasno da je to ambicija, cilj je uništenje Sandžaka, cilj je potpuno kidanje veza između gradova unutar Sandžaka. Najjasniji vam je primjer da je recimo prije 30 i 40 godina započet put između Prijepolja i Sjenice koji bi skratio relaciju između ova dva grada, ja mislim, za duplo; naloženo je da se to prekine i nikada više nije nastavljeno. Zašto? Zato što je to dio tog plana, da se te veze kidaju i da je ostala veza Sjenice i Prijepolja samo preko Nove Varoši, prvo što je to daleko, a drugo što je Nova Varoš grad sa već promijenjenom etničkom strukturom, gdje su muslimani u totalnoj manjini. To su ustvari sve dugoročni planovi koji imaju svoje konkurente i na polju politike, i na polju infrastrukture, i na polju poljoprivrede, i na polju komunikacija i svih drugih sfera života, a sve s ciljem potpunog uništenja Sandžaka.

Mediji u Srbiji često se bave temama koje se tiču Bošnjaka muslimana. Jeste li zadovoljni odnosom srbijanskih medija prema bošnjačkim vrijednostima u Sandžaku, odnosno prema muslimanima u Srbiji?

Zukorlić: Srpski mediji ustvari servisiraju sve ove ideje i sve ove programe. I nažalost, u svemu tome mala je razlika između državnih i privatnih medija. Dakle, po onom modelu, da oni mogu imati različite stavove po svojim unutranjim pitanjima, ali vrlo srodne i skoro identične stavove po pitanju nas, odnosno nesrpskih vrijednosti. Tu nema nikakve dileme. Ako pođemo od primjera agresije na IZ, srpski mediji su bili, kao jedan, pripremljeni da servisiraju svu tu priču, gdje smo bili ignorisani ili predstavljani u izuzetno negativnom svjetlu. S druge strane, permanentno se Sandžak predstavlja negativno, i to tako brutalno da je za ne povjerovati. Evo recimo nedavno je bila hajka na narkodilere u nekoj akciji “Morava”, u kojoj je uhapšeno preko 500 narkodilera za jedan dan, od toga su samo dvojica uhapšenih bili iz Novog Pazara. To znači da se, kada je Novi Pazar u pitanju, radilo o potpuno minornim razmjerama. Mediji su tako glasno pojašnjavali da je Novi Pazar glavni centar rasturanja droge, raskršće itd. S druge strane desi se da jedan pravoslavni sveštenik u manastiru Crna Rijeka koristi nedozvoljena sredstva u liječenju narkomana, fizičku silu, udaranje lopatom štićenika i pacijenata, i pripiše se Novom Pazaru, a poznato je da Crna Rijeka ne pripada Novom Pazaru, teritorijalno kao općina. U prilogu obavezno stoji natpis Novi Pazar, a u pozadini je centar grada sa džamijom. I u svim ostalim, posebno negativnim, kriminalnim, kriminalističkim izvještajima uvijek je džamija ta koja je pokrivalica za sve to. To je jedan perfidni način predstavljanja Sandžaka, Bošnjaka, islama, muslimana, kroz isključivo negativnu konotaciju. Prije nekoliko dana prisustvovali smo jednom veoma važnom događaju Bošnjačke kulturne zajednice u Pazaru. Ni jedna jedina riječ o tome nije se čula u srpskim medijima. Nastupilo je preko hiljadu ljudi, jedna mlada kulturna i umjetnička elita, gosti iz Bosne i Hercegovine, gosti sa područja Srbije, ali, za srpske medije, apsolutno se ništa nije desilo. Razni drugi kulturni događaji, razne izložbe, razni okrugli stolovi, tribine, seminari, pozivajte ih koliko god hoćete, oni vam se neće odazvati, a ako i dođu, neće ništa objaviti. To je ustvari stvarna slika odnosa medija prema Sandžaku i prema Bošnjacima. Naravno, takav odnos je decenijama, pa nas to posebno i ne iznenađuje. Mi pokušavamo da na lokalnom nivou iškolujemo mlade ljude, koji će sudjelovati u lokalnim medijima, imati nekakav svoj sistem, možda minijaturan, ali ipak svoj. Neke svoje tačkice svjetlosti, da se može čuti barem jedan djelić istine.

Ponašanje bošnjačkih političara, naročito Rasima Ljajića i Sulejmana Ugljanina, ide naruku namjerama Vlade Srbije. Kako komentirate ovakvo ponašanje bošnjačkih političara?

Zukorlić: Sasvim je jasno da je projekat uništenja Sandžaka sadržavao i davanje pozicija u Beogradu glavnim bošnjačkim političkim faktorima. I nažalost to se desilo. Posljedica toga je da su oba političara, koji su nastali devedesetih godina, nastali na projektu Sandžaka, na projektu autonomije Sandžaka, na projektu zaštite prava Bošnjaka, potpuno odustali od tih ciljeva i od te retorike, što mi ustvari razumijemo kao cijenu koju su platili za sve one višestruke pozicije u Beogradu. Kako vrijeme odmiče, to je sve jasnije. Očito je to sada jedna od ključnih pukotina, na kojima curi energija Bošnjaka u Sandžaku, i koja odlaže rješavanje pitanja koja se moraju rješavati. Znači, pitanje Bošnjaka u Srbiji nije započelo da se rješava i uopće nije stavljeno na sto. Ono što mi vjerujemo jeste da će to pitanje jednog dana morati da se desi, morat će se desiti pregovori između bošnjačkih predstavnika i države. Ono čega su predvodnici države Srbije bili svjesni jeste da je to moguće odlagati i ne uraditi ništa ukoliko imate političke podobnike koji ustvari igraju za beogradski tim. To i jeste sadašnja situacija. Zato se i čuje glas IZ-a, ne zato što je najviši, nego zato što je on jedini. Jer da ostali dižu glas, naš se ne bi ni čuo, a valjda ne bi bilo ni potrebe da ga podižemo. Dakle, ono što nije predviđeno u tom projektu uništavanja Sandžaka i bošnjačkog tkiva u Sandžaku jeste upravo IZ sa njenim strukturama i ljudima koji u tom okrilju izrastaju i kao ulema, i kao intelektualci i kao običan svijet, kao učenici, studenti, i svi oni koji prepoznaju sadašnju IZ i u Sandžaku i u cijeloj Srbiji kao stožer svog vjerskog opstanka i kao stožer očuvanja svog nacionalnog identiteta. Tako da mi sada imamo jedan proces polarizacije, ali ne interne, nego na relaciji ko ima snage, volje i odlučnosti da ostane uz interes svoga naroda i ko ustvari prihvata da bude sluga, agent beogradskog režima i da služi njihovim interesima i da zauzvrat dobije neku ličnu privilegiju. To je, dakle, sada jedan proces diferencijacije koji nije prijatan, koji je, štaviše, bolan. Svaka polarizacija prolazi tamo gdje ne bi smjela proći. No, bez obzira koliko nam to teško padalo, ja mislim da je to pozitivan proces, zato što je on suprotan planu koji je pripreman decenijama u Beogradu. Plan je bio da prosto, kada se usisaju sve elite u Sandžaku, da običan svijet, obična narodna masa, ostane bez ikakvog orijentira svoga ponašanja. Onda u tom slučaju običnom svijetu, koliko god osjećao da je zgažen, da je obespravljen, ako nema pravac kojim se kreće, ako nema predvodnike, elite koje ga predstavlja, onda on nema nikakve šanse. Tako da je u tom slučaju i polarizacija bolja od jedinstva u propadanju. Nama često kažu, pa ove podjele. Ja im kažem, te podjele je lahko riješiti, ali šta je cijena toga? Šta to znači lahko riješiti? Ako se mi predamo, podjele će nestati za tri dana. Ali, je li to rješenje? To je isto kao kada se borite za odbranu od neke propasti, pa u toj borbi pocijepate odjeću, isprljate se, i onda kažete pa ovo stvarno nema smisla. Čekajte, je li bolje to ili propasti? Dakle, mi vidimo da spomenuta projekcija vodi upravo ka toj propasti. Ono što sada imamo, a što je kvalitet, bez obzira što to proizvodi relacije koje nimalo nisu ugodne, jeste rađanje, odnosno reafirmacija jedne nove snage – nije to samo IZ kao institucija, ona je u svemu ovome više kao simbol – koju je ogromna većina običnog naroda prepoznala kao svoju. Islamska zajednica, nije to sada neki njen projekat pa se ona za njega nešto zalaže, ona ustvari govori jezikom naroda koji je ostao bez jezika u političara.

Iako po Ustavu Srbije nesrpski narodi koji žive u Srbiji imaju pravo da se obrazuju na maternjem jeziku, bošnjačka djeca uče srpski jezik i književnost. Zatim, bošnjačkoj djeci se čak nameću tuđe vjerske vrijednosti, tu su i drugi vidovi kršenja ljudskih prava bošnjačkog naroda u Sandžaku. U kolikoj mjeri i na koji načinse krše ljudska prava bošnjačkog narodau Sandžaku?

Zukorlić: Prije svega želim reći da je prije nekoliko godina Bošnjačko nacionalno vijeće proglasilo kako su postigli dogovor sa Koštunicom da se sva bošnjačka prava priznaju, da bosanski jezik bude u školama, i to je prosto promovirano kao svršen čin. Međutim, od toga nažalost nema ništa. To je prosto bilo samo za dnevnopolitičke svrhe, predizborne svrhe itd. Apsolutno mi smo svjedoci jedne asimilatorske agresije na naš identitet kroz škole, koja ide, prije svega preko jezika, i nezaustavljiva je, bez obzira na zakonske i ustavne proklamacije. Ta asimilatorska agresija ima i svoje druge aspekte, prije svega vjerski. Svjež primjer je da su za Dan sv. Save djeca bošnjačke etničke pripadnosti u gradovima Sandžaka i šire bila primorana da svojim učešćem u raznim kulturno-umjetničkim programima, kao što su recitali, pjevanja, dramski programi, pisanje zadatih tema, referata itd., slave svece, a samim tim i kulturu, vjeru i tradiciju koje su potpuno u suprotnosti sa njihovom kulturom, vjerom i tradicijom, i mnogi dru gi primjeri.

Prošlo je više od tri godine od osnivanja takozvanog ilegalnog Rijaseta Islamske zajednice Srbije. Kako stvari stoje po ovom pitanju danas i do kada će ovakva situacija trajati među muslimanima u Srbiji?

Zukorlić: Kako vrijeme odmiče, naša ocjena da je to rezultat nečasnog odnosa između Ugljanina, tada Koštunice, srpske Udbe i porodice Jusufspahić, samo se, dakle, potvrđuje. I sve ono što se dešava, i što sam dosad govorio, i na relaciji politike, i na relaciji medija i na relaciji SPC-a, upravo potvrđuje to, da je ustvari cilj bio pokušaj ovladavanja IZ-om, a kada to nije uspjelo, onda pokušaja cijepanja IZ-a, kako bi se oslabila ta preostala energija stožera bošnjačkog naroda koji se zove Islamska zajednica. Ponašanje te paravjerske tvorevine i njihovih predstavnika, i sličnost stava koji iznose, potvrđuje upravo to da je njihova uloga, da su kojim slučajem uspjeli da ovladaju IZ-om, servisiranje vladajuće srpske politike u Beogradu. S obzirom da to nije uspjelo, i da su uspjeli da okrnje jedno parče Islamske zajednice, koje vrši tu istu ulogu, ali s obzirom da nemaju kapacitet legitimiteta u narodu, onda to, u tom smislu, nema neke veće posljedice. Gdje imaju posljedice: na samom terenu gdje su oni uspjeli okupirati tih dvadesetak džamija, onda su tu ugroženi muslimani koji ih ne žele, koji njih ne prihvataju za imame, a pogotovo kada je u pitanju džuma-namaz smatraju ih potpuno nelegalnim, i onda ti ljudi moraju ići u druge džamije, što je posebno problematično u selima gdje su džamije jako daleko itd. Znači ključna posljedica je te vrste, i mi mislimo da će kako vrijeme prolazi ta aktivnost zakržljati i na kraju se isušiti. Naravno, to sve ovisi o ishodu sveukupnih političkih procesa, jer mi smo sasvim svjesni, a kako vrijeme odmiče potpuno uvjereni da problem u Sandžaku i u cijeloj Srbiji nije nastao u Islamskoj zajednici, i ne može se riješiti u Islamskoj zajednici. On je nastao u politici, i morat će se rješavati u politici. Kada Bošnjaci sa svojom autentičnom politikom ovladaju strateškim političkim prostorom u Sandžaku, onda će se eliminirati taj instruirani problem pokušaja cijepanja Islamske zajednice.

Razgovarao: Semir Imamović

Izvor: Saff.ba


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.