Autor: Mijat Kontić
Usame Zukorlić, mladi bošnjački lider iz Sandžaka, postigao je izvanredan diplomatski i politički prodor na međunarodnoj sceni u svega nekoliko godina.
Iako potiče iz malog regiona koji je decenijama ekonomski i politički marginalizovan, Zukorlić je uspio, kroz lični angažman i svoje predispozicije, brzo izgraditi mrežu veza sa ključnim akterima u islamskom svijetu. Kao sin uglednog muftije i političara Muamera Zukorlića, Usame je krajem 2021. godine preuzeo rukovođenje Strankom pravde i pomirenja (SPP) i ubrzo se nametnuo kao vodeća politička figura među Bošnjacima Sandžaka. Njegova sposobnost da iskoristi lične veze, znanje jezika (govori arapski i engleski) i strateško partnerstvo sa državnim vrhom Srbije omogućila mu je da “ni iz čega” izgradi snažne međunarodne kontakte.
Odnosi s Turskom i predsjednikom Erdoğanom
Zukorlićev odnos s Turskom, posebno s predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom i vladajućom AK partijom, čini okosnicu njegovog međunarodnog proboja. Taj odnos obilježavaju intenzivna institucionalna saradnja i lično poštovanje.
Kulminacija je uslijedila u septembru 2025, kada je delegacija SPP-a predvođena Usamom Zukorlićem posjetila Ankaru i potpisala historijski Memorandum o saradnji s Erdoganovom Strankom pravde i razvoja (AK Party). Sporazum, potpisan uz direktnu Erdoğanovu autorizaciju s potpredsjednikom AK partije Zaferom Sırakayom, učinio je SPP prvom bošnjačkom partijom s ovim nivoom saradnje s AK partijom, i tek osamnaestom partijom u svijetu koja je uspostavila formalni savez s vladajućom turskom strankom.
Tom prilikom, Zukorlić je naglasio da su Bošnjaci i Turci “bratski narodi kroz dugi historijski period” i da ovo partnerstvo označava prekretnicu – ostavljanje iza sebe burne prošlosti i otvaranje novog poglavlja razvoja, mira i saradnje. Kao simbol prijateljstva, Zukorlić je poklonio biblioteci AK partije knjigu Stara Bosna u znak sjećanja na svog rahmetli oca, muftiju Muamera Zukorlića.
Ova institucionalna podrška iz Ankare došla je nakon Zukorlićevog postepenog građenja povjerenja sa turskim državnim vrhom poslije dugog perioda hladnih i burnih odnosa. Od maja 2024, kao ministar u Vladi Srbije zadužen za pomirenje i regionalnu saradnju, učestvovao je u više susreta na visokom nivou.
U oktobru 2024. prvi put je prisustvovao zajedničkom sastanku predsjednika Erdoğana sa bošnjačkim liderima Sandžaka, sjedeći za istim stolom uz dugogodišnje rivale Sulejmana Ugljanina i Rasima Ljajića. Taj sastanak označio je kraj izolacije SPP-a iz turskih zvaničnih krugova. Zukorlić je tada istakao da je njegova stranka godinama bila “blatnjena” i nepravedno predstavljana kao protivnik Turske, zbog čega ranije nisu ni dobijali pozive na takve skupove.
Ipak, njegov ulazak u Vladu Srbije promijenio je situaciju: pred njegovim sandžačkim kolegama, Erdoğan mu je čestitao na ministarskom imenovanju, rekavši: “Vidite da je Usame postao ministar”, te naložio Ugljaninu i Ljajiću da “sarađuju” sa Zukorlićem na lokalnim pitanjima. Ovaj javni gest turskog predsjednika efektivno je legitimizovao Zukorlića kao glavnog sagovornika za Sandžak, dajući mu i čast i obavezu da opravda ukazano povjerenje.
Zukorlićevo lično poštovanje prema Erdoganu i Turskoj jasno je izraženo u njegovim javnim nastupima. Više puta je hvalio Erdoğanovo liderstvo na globalnoj sceni, naglašavajući ulogu Turske kao zaštitnika potlačenih. U intervjuu tokom nedavne posjete Ankari, Zukorlić je istakao da “snažno liderstvo koje pokazuje Turska i predsjednik Erdoğan” ima ključnu ulogu u zaustavljanju nepravdi, posebno misleći na krizna žarišta poput Palestine.
Povezivanje s arapskim državama
Uporedo s produbljivanjem odnosa s Turskom, Usame Zukorlić je pokrenuo diplomatske inicijative širom islamskog svijeta, s fokusom na Bliski istok. Njegova strategija obuhvatala je jačanje odnosa s uticajnim arapskim državama poput Katara, ponovno uspostavljanje komunikacije sa ratom pogođenom Sirijom i aktivno zalaganje za palestinsku stvar na međunarodnoj sceni.
Kao mladi lider iz muslimanske zajednice, Zukorlić je prepoznao značaj Katara, zemlje koja se afirmisala kao globalni investitor i posrednik u sukobima. U maju 2025. učestvovao je na 5. Katarskom ekonomskom forumu u Dohi, prestižnom okupljanju svjetskih lidera, investitora i stručnjaka. Tom prilikom sastao se s emirom Katara šeikom Tamimom bin Hamadom Al-Thanijem tokom svečane gala večere. Ovaj susret s jednim od najuticajnijih arapskih lidera označio je veliki lični iskorak za Zukorlića. U zvaničnoj izjavi izrazio je divljenje viziji katarskog rukovodstva, rekavši: “Kada geografski mala država ima mudrog vođu, može postati svjetionik pravde.”
Pohvalio je Katar zbog toga što je to postigao “kroz hrabru diplomatiju i velika ulaganja, posebno u znanje”, dodajući da je ponosan što je imao čast da upozna emira, kojeg je opisao kao “velikog državnika”. Ove pohvale ukazivale su na svjestan napor da izgradi bliske veze, jer je Zukorlić nastojao pridobiti naklonost Katara ističući zajedničke vrijednosti i vizije razvoja. Njegovo prisustvo u Dohi omogućilo mu je i umrežavanje sa drugim visokim zvaničnicima različitih država na marginama foruma, čime je proširio svoj diplomatski domet.
Jedan od Zukorlićevih najznačajnijih poduhvata na Bliskom istoku bilo je predvođenje srpske delegacije u Damask u junu 2025, u nastojanju da obnovi veze sa Sirijom nakon godina građanskog rata. Kao ministar zadužen za pomirenje i regionalnu saradnju, ovaj potez je inicirao u koordinaciji sa srpskim državnim vrhom. U Damasku je razgovarao sa najvišim sirijskim zvaničnicima, uključujući predsjednika Ahmeda al-Šaraa i ministra vanjskih poslova Asaada al-Šaibanija.
Obje strane izrazile su spremnost da obnove i ojačaju bilateralnu saradnju između Srbije i Sirije. Zukorlić je naglasio važnost kontinuiranog političkog dijaloga i predstavio konkretne modele kako Srbija može doprinijeti obnovi Sirije – posebno u oblasti infrastrukture, obrazovanja, zdravstva i privrede. Lično je predao pismo srpskog predsjednika njegovom sirijskom kolegi, prenoseći ključne poruke dobre volje i spremnosti da se produbljuju bilateralni odnosi. Ova gesta pozicionirala je Zukorlića kao izaslanika Srbije, dajući mu institucionalnu težinu u očima sirijskih vlasti.
Iz Damaska je poslao snažne simbolične poruke. U objavi na društvenim mrežama, koju je prenijela štampa, pohvalio je izdržljivost sirijskog naroda, poručivši: “Sirija danas daje nadu cijelom ummetu i slobodnom svijetu upravo zato što, uprkos svim iskušenjima, nije pala niti skliznula u bratoubilački rat nakon svrgavanja diktature.” Izrazio je zadovoljstvo razgovorima sa sirijskim liderom, ističući da su uspostavljeni novi diplomatski odnosi na dobrobit oba naroda. Posebno ga je dojmilo “iskreno, bratsko interesovanje” sirijskog lidera za položaj muslimana u Srbiji i regiji. U ime Srbije ponudio je podršku obnovi i stabilizaciji Sirije kroz institucionalnu saradnju i konkretne projekte, naglašavajući značaj dijaloga, solidarnosti i uzajamnog poštovanja u vremenu globalnih izazova.
Damask ga je toplo dočekao, a sirijski zvaničnici naglasili su svoju otvorenost za partnerstvo sa Srbijom zasnovano na međusobnom poštovanju, razmjeni iskustava i zajedničkom razvoju. Ova posjeta ocijenjena je kao značajan korak u Zukorlićevom međunarodnom angažmanu u izgradnji mostova saradnje i povjerenja na Bliskom istoku. Tako je političar iz malog Sandžaka odigrao neočekivanu ulogu u obnavljanju srpsko-sirijskih odnosa, pokazujući širinu svog diplomatskog potencijala.
Palestinsko pitanje zauzima centralno mjesto u Zukorlićevom međunarodnom diskursu, što i nije iznenađujuće s obzirom na njegovo porodično porijeklo – majka mu je Palestinka. Tokom 2023. i 2024. uspostavio je lične kontakte s Palestinom i javno izražavao podršku palestinskom narodu. Kako je otkrio, početkom 2025. posjetio je Jerusalem, Betlehem, Hebron, pa čak i područja blizu granice s Gazom. Ova posjeta svetim mjestima i razgovori s lokalnim stanovništvom ostavili su snažan dojam na njega. Opisujući ono što je vidio, kazao je da je razmjer užasa u Gazi gotovo nemoguće shvatiti: “Ono čemu sam svjedočio već je odraz genocida. Ogroman broj žena i djece svakodnevno gubi život, a dostava humanitarne pomoći gotovo je nemoguća.” Ova svjedočanstva dala su mu moralni legitimitet da kasnije govori kao glas solidarnosti s Palestincima.
Tokom boravka u Ankari u septembru 2025, Zukorlić je dao svoje najsnažnije izjave osuđujući izraelske akcije u Gazi. Pozvao je globalne aktere da “učine sve što je u njihovoj moći” da zaustave užas, upozorivši da ćemo, ako se ništa ne preduzme, “svi snositi posljedice”. Zukorlić je pozdravio ranije priznanje Države Palestine od strane Srbije i naglasio da Palestinci, kao i svi narodi, imaju pravo na život i dostojanstvo. Također je primijetio da se muslimanske zemlje ujedinjuju u potrazi za rješenjem krize u Gazi, ponavljajući da je napad na Gazu globalna prijetnja kojoj se mora zajednički suprotstaviti.
Šire gledano, Zukorlić je uspostavio komunikaciju i s drugim dijelovima islamskog svijeta. Aktivno je održavao kontakte s bošnjačkom dijasporom i regionalnim vjerskim liderima, gradio veze s međunarodnim islamskim organizacijama i učestvovao na skupovima na kojima je predstavljao glas muslimana iz Srbije. Naravno, ovaj pristup nosi i rizike: balansiranje između politike Srbije kao sekularne države i islamskih saveznika zahtijeva diplomatsku vještinu i oprez kako se ne bi narušilo povjerenje ni na jednoj strani.
Od lokalnog političara do globalnog aktera
Uspon Zukorlića od lokalnog sandžačkog političara do aktera na međunarodnoj sceni rezultat je pažljivo promišljenog pristupa i nekonvencionalnog spajanja identiteta. Polazeći iz Sandžaka, periferne regije s bošnjačkom većinom koja je dugo bila na marginama državne politike, Zukorlić je uspio iskoristiti niz komparativnih prednosti koje rijetko ko prije njega prepoznavao ili koristio.
Prije svega, tu je njegov specifičan identitet i porijeklo: odrastao unutar islamske zajednice Sandžaka, s ocem muftijom Muamerom koji je imao kontakte u islamskom svijetu i majkom Palestinkom koja mu je usadila emotivnu povezanost s Bliskim istokom. Ova multinacionalna pozadina omogućila mu je da se jednako prirodno osjeća u Beogradu, Ankari i arapskim prijestolnicama – vještina kojom se malo koji raniji sandžački lider mogao pohvaliti.
Drugo, Zukorlić je strateški koristio svoju poziciju u Srbiji da stekne međunarodni kredibilitet. Ulazak SPP-a u koaliciju sa Srpskom naprednom strankom i njegovo imenovanje za ministra dali su mu pristup državnim resursima: putovanja pod državnom zastavom, mandate da predstavlja Srbiju na posebnim misijama i vidljivost u diplomatskim krugovima. Ovu priliku je iskoristio daleko iznad očekivanja jednog ministra bez portfelja.
Dok su slični funkcioneri često ograničeni na domaća pitanja, Zukorlić je svoj resor “pomirenja i regionalne saradnje” projektovao globalno, profilirajući se kao neformalni ambasador Srbije u islamskom svijetu. Time je jačao vlastiti profil, a istovremeno koristio i vladi u Beogradu, koja je kroz njega gradila mostove prema Ankari, Dohi i Damasku.
Treći ključni element je ideološko i vrijednosno pozicioniranje. Zukorlić se svjesno brendirao kao zagovornik pravde, dijaloga i multikulturalizma, što je odraženo i u imenu njegove stranke (Pravda i pomirenje) i u njegovim javnim porukama. Na međunarodnoj sceni predstavlja se kao glas umjerenih evropskih muslimana, spremnih na saradnju, ali odlučnih u odbrani potlačenih (Palestinaca, Sirijaca, muslimanskih manjina). Ovo pozicioniranje učinilo ga je poželjnim sagovornikom za zemlje poput Turske i Katara, koje nastoje da djeluju kao patroni muslimana širom svijeta. Njegove izjave kojima je hvalio katarsku “hrabru diplomatiju” ili tursko “snažno liderstvo” nisu bile samo laskanje, već dijelom odraz iskrenog uvjerenja, a dijelom pažljivo oblikovani znakovi lojalnosti koji su mu otvarali vrata u centre moći Ankare i Dohe.
Na kraju, Zukorlić je pokazao ličnu diplomatsku inicijativu i vještinu. Njegovo djelovanje na međunarodnoj sceni kombinira formalne i neformalne pristupe: s jedne strane, sklapanje formalnih saveza (poput memoranduma s AK partijom – jedinstven potez među balkanskim političarima), a s druge strane, izgradnju ličnih odnosa, od srdačnih susreta s liderima (poput Erdoğana i emira Katara) do održavanja kontakata putem društvenih mreža, gdje redovno objavljuje fotografije i poruke sa svojim sagovornicima. Ova dvostruka strategija stvara i institucionalno povjerenje i prijateljsku bliskost.
Njegova mladost i energija također su faktor: u diplomatskom svijetu kojim dominiraju stariji karijerni političari, Zukorlić donosi svježinu i entuzijazam, što ponekad lakše privlači pažnju medija i javnosti (primjerice, njegova emotivna priča o palestinskoj majci naširoko je prenošena).
Naravno, ovaj “diplomatski prodor ni iz čega” nije prošao bez izazova. Kod kuće, Zukorlić se morao suočiti sa skepticizmom, jer su neki rivali u Sandžaku i Srbiji njegove međunarodne kontakte omalovažavali kao puku propagandu. U inostranstvu, morao je plivati u složenim geopolitičkim igrama. Do sada je uspijevao izbjeći veće pogreške držeći se opšteprihvaćenih tema (Palestina, razvoj, dijalog) i izbjegavajući polarizirajuće sukobe unutar muslimanskog svijeta.
Usame Zukorlić predstavlja rijetkost na političkoj sceni Zapadnog Balkana: lider male bošnjačko-sandžačke zajednice koji je postao relevantan faktor u međunarodnim odnosima. Kroz lični angažman i viziju, uspio je staviti Sandžak – jedan od najsiromašnijih i politički najzaboravljenijih regiona Srbije – na diplomatsku mapu. Ključ njegovog uspjeha leži u kombinaciji autentičnosti i pragmatizma: istovremeno nastupa kao ponosan predstavnik svog naroda i fleksibilan državnik otvoren za saradnju. Kroz partnerstvo s Turskom i Erdoğanom, izgradnju povjerenja s arapskim liderima poput katarskog emira i aktivno zastupanje globalnih muslimanskih pitanja, Zukorlić je izgradio mrežu kontakata koja je do juče bila nezamisliva za političara iz Novog Pazara.
Njegov primjer pokazuje da se uz pravu strategiju i ličnu inicijativu mogu prevazići ograničenja vlastitog okruženja: s periferije se može postati most između civilizacija. Ostaje, međutim, da se vidi hoće li Zukorlić uspjeti ovaj međunarodni kapital pretočiti u opipljive koristi za svoju domovinu – investicije, infrastrukturne projekte ili kulturnu razmjenu. Budućnost će također pokazati da li je njegov model održiv na duže staze i hoće li iza sebe ostaviti institucije sposobne da nastave te veze kada on više ne bude na funkciji. Za sada, ipak, Zukorlićev diplomatski prodor ostaje impresivan primjer kako lično liderstvo može utrti put zajednici do globalnih partnera – čak i “ni iz čega”, iz malog Sandžaka na raskršću Balkana.
