Mediji: Bivši egipatski premijer deportiran iz UAE-a

1
17

Ahmed Shafiq, koji je najavio je kandidaturu na egipatskim predsjedničkim izborima 2018, stigao je u Kairo.

Bivši egipatski premijer Ahmed Shafiq, čija je porodica saopćila da je deportiran iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, stigao je u Kairo, javio je Reuters, pozivajući se na izvore sa aerodroma u tom gradu.

Shafiq je privatnim avionom sletio na aerodrom u Kairu, na kojem su bile visoke mjere sigurnosti.

Bivši premijer, koji je prošle sedmice najavio kandidaturu na predsjedničkim izborima u Egiptu 2018, odveden je iz njegovog doma u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i deportiran u Egipat, rekla je ranije njegova porodica.

Emiratska državna novinska agencija WAM prenijela je vijest o deportaciji Shafiqa nakon što je njegova pravna zastupnica Dina Adly objavila na Facebooku kako je njen klijent uhapšen te da će biti deportiran.

Shafiqova porodica ostala je u UAE-u, javlja WAM.

U srijedu, Shafiq je kazao za Al Jazeeru da mu je zabranjen odlazak iz UAE-a, nekoliko sati nakon što je objavio kandidaturu na egipatskim predsjedničkim izborima 2018.

„Bio sam iznenađen kada sam saznao da mi je zabranjen odlazak iz UAE-a iz meni nerazumljivih razloga“, rekao je.

Otišao u UAE 2012.

„Odbacujem miješanje u egipatska unutrašnja pitanja koja bi me spriječila da provedem svoje ustavno pravo i svetu misiju da služim svojoj državi“, dodao je Shafiq, koji živi u Emiratima od 2012, kada je izgubio na izborima od Muhameda Mursija.

„Pozivam lidere UAE-a da ukinu zabranu putovanja“, rekao je.

Ministar vanjskih poslova UAE-a Anwar Gargash potom je na Twitteru objavio da nema zapreka da Shafiq napusti UAE.

„(Shafiq) je našao utočište u UAE-u i pobjegao iz Egipta nakon rezultata predsjedničkih izbora 2012. Dali smo mu sve pogodnosti i gostoprimstvo uprkos tome što smo bili vrlo rezervirani u odnosu na neka njegova stajališta“, rekao je Gargash.

Shafiq je bio egipatski premijer nešto duže od mjesec tokom Arapskog proljeća 2011, koje je dovelo do svrgavanja Hosnija Mubaraka.

Pobjegao je u UAE nakon što je izgubio na izborima 2012. od Muhameda Mursija. U Egiptu mu je suđeno u odsustvu i osuđen je za korupciju.

Kasnije je oslobođen optužbi, te je to otvorilo put njegovom potencijalnom povratku u Egipat.

Izvor: Al Jazeera i agencije


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Mediji: Bivši egipatski premijer deportiran iz UAE-a


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. U kasno proleće ratne 1992. g. ja i grupa hahara izvršili smo “pohod” na trešnje nekog I.Z. Taj čovek imao je kuću a pored kuće ogroman voćnjak ograđen sa svih strana dosta visokom živicom, a u voćnjaku dosta stabala sočnih crvenih trešanja. Negde krajem maja ili početkom juna 1992. godine bili smo na nekakvom slavlju u Vojniću, a bila je subota, pa sutradan nije bilo škole, i uveče neki koga su zvali Krempi predloži da krenemo u krađu trešanja I.Z., znajući da tu veče tamo nema nikoga, jer I.Z. sa svojom suprugom je bio u Banja Luci, a sinovi su im bili u Beogradu. I.Z. bi verovatno dozvolio deci da naberu trešanja u njegovom velikom voćnjaku, ali za decu je slađe i uzbudljivije kad se trešnje kradu, pa još noću. Pogotovo što je I.Z. ostavljao ključeve od kapije (on imaše kapiju pred kućom) i kuće nekakvome Đuđi, svome komšiji, poverivši mu ujedno da mu čuva i trešnje od noćnih “posetilaca” kojih je uvek bilo u to doba godine (dece, naravno). Đuđa je bio partizan u Drugom svetskom ratu, sad ne znam da li prvoborac ili ne, to ne znam, tek kad je 1942. godine osnivana Osma kordunaška divizija, on je već bio borac. 1992. godine Đuđa je bio starac od nekih 70 godina, i ne beše mi nešto naročito simpatičan, onako ćelav, sa nekakvim hladnim pogledom svojih plavih očiju ispod belih nakostrešenih obrva. Hodao je nakašljavajući se, malo poguren, obično ruku skrštenih iza leđa, a od rane iz Drugog svetskog rata dva prsta na desnoj ruci behu mu skvrčena. Kažem, onako natmuren, bio mi je nešto odbojan i antipatičan, a i on kao da nije naročito mario decu, jer nikad nije imao lepu reč za dete. U stvari, sa decom do 18 godina nije ni razgovarao, smatrajući ih kao nešto bezvredno, nedostojno da mu se uputi bilo kakva reč, i tek sa navršenom 18. godinom deca su za njega postajala nekakav subjekt, ali tek nakon služenja vojnog roka on bi razgovarao sa mladim ljudima kao sebi ravnim. (Ženska deca bi ovu “privilegiju” sticala udajom). Razumljivo je da je bio nesimpatičan ne samo meni, nego i ostaloj deci. Eto, takav “decomrzac” je čuvao voćnjak I.Z. noću kad domaći ne behu kući, a imao je još uz to nekakvog psa vučjaka koga je obično vodao sobom. Bez obzira na sve, pala je odluka da se te noći krene u pohod na trešnje. Krenuli smo iz Vojnića u dvoma kolima, a bilo nas je osam: pomenuti Krempi, koji je bio iz istog sela iz koga i Đuđa, zatim neki Paćan (navodim nadimke), Marinko (koji je taj nadimak nosio zbog neobične sličnosti sa Marinkom Rokvićem iz mladih godina),neki Mravak i ja, te sa nama tri ženske osobe – moja mlađa sestra Seja (u stvari i ona beše starija od mene, srednje dete mojih roditelja od nas troje dece), neka devojka po imenu Anka i još jedna koju smo zvali Rolac (kad ona to ne bi čula). Sve u svemu, osmero hahara i svi bejasmo maloletni, osim Marinka koji je one iste godine otišao u Srpsku Vojsku Krajine. Osim Krempija, iz onog sela bejahu i Paćan i Marinko, a mi ostali sa strane. Dovezosmo se do ceste iznad kuće I.Z. i tu parkiraše aute. Od ceste se odvajao seoski put nizbrdo, koji je prolazio pored kuće I.Z., oivičen sa jedne strane živicom njegova voćnjaka, a sa druge divljom živicom. Nešto dalje, iza okuke tog seoskog puta, bila je i Đuđina kuća, i to beše poslednja kuća u ovom delu sela. Između ove dve kuće bila je jedna duboka dolina. Takođe, druga dolina bila je ispod kraja voćnjaka. Sa druge strane puta, naspram kuće I.Z., beše poveliki breg. Mene, kao najmlađeg u družini, ostaviše pored ograde, na putu, da motrim u pravcu Đuđine kuće (koja se nije videla iza okuke) i javim ukoliko bih primetio da ide Đuđa u obilazak voćnjaka. Noć je bila vedra i jasno se videlo. Njih sedmoro pređoše preko ograde i rasturiše se po voćnjaku (voćar, kako kažu na Kordunu) berući u torbe i kesice slatke plodove sa trešnjinih stabala. Ja sam sa ove strane ograde slušao kako šušti lišće drveća, i kako oni razgovaraju i smeju se u po glasa, istovremeno izvirujući niz put koji je vodio Đuđinoj kući. Stajao sam pod velikom lipom, koja je bila u uglu živice, iznad doline, i za koju lipu ne znam je li bila Đuđina ili I.Z. (na Kordunu je više od pola seoskih domaćinsatva imalo zasađeno stablo lipe, pričalo se da je to “sveto drvo”). U stvari, domaćinstvo. Šećem putem, izvirujem, a nije mi svejedno, bojim se ako Đuđa naiđe sa svojim vučjakom, a može poneti i pištolj, ko će ga znati, taj stari čudak je na sve spreman (tako sam ja razmišljao u strahu, mada on ne beše takav zlotvor kakvim sam ga ja u dečjoj mašti onda zamišljao, zapravo nije bio nikakav zlotvor, ali, eto, nije trpio decu, kao ni deca njega). Nema Đuđe. Tako je prošlo nekih sat vremena, manje ili više, kadli ja začujem iza leđa, odozgo iz pravca ceste, gde škripi pesak pod nečijim nogama i kako neko lako viknu: “Ha, tu ste, lopovi!” Okrenem se na brzinu a prođe me jeza, jer poznam Đuđin glas. Starac je bio negde u selu, pa je, vraćajući se kući, prošao gore na cesti pored dva parkirana auta, dosetio se šta bi to moglo biti, pa se stari lisac nečujno spustio niz put, tako da sam ga ja čuo gde ide kad je bio već bio blizu, i to sa strane odakle ga nisam očekivao. Ali i on je prerano viknuo, tako da sam ja uspio da se na brzinu prebacim preko ograde (tim lakše što je ograda imala dole povisok zid, zgodno za popeti se na ogradu, a tamo se samo prebacim), viknuvši mojoj družini: “Ide! Ide Đuđa!” Nastade opšta bježanija, lomljava granja, trka. Neko me je samo pitao: “Vodi li ćenu?” Rekoh: “Ne znam!” U onoj brzini i strahu, a uz to beše i noć, istina vedra, ja nisam uspeo videti ide li i vučjak sa njim (ali nije ga bilo, Đuđa beše sam). Đuđa potrča putem koliko su mu dozvoljavale godine, a naše se društvo rasturi ko je kud stigao u onome strahu i u mraku (u voćnjaku, iako je noć bila vedra, beše tamno). Krempi, Marinko i Paćan, budući iz onog sela i poznavajući teren (nije im ovo bila prva krađa trešanja I.Z.), nadadoše se u bekstvo prema dnu voćnjaka, nizbrdo. Dole je trebalo preskočiti visoku živicu. Marinko je bez većih teškoća preskočio živicu i strmom stranom se dočepao ceste gde su bili auti. Paćan se više provukao kroz živicu nego što ju je preskočio, tako da se sav izgrebao, dok se debeli Krempi, preskačući, našao na vrhu živice, ali je odozgo pao iznad doline i prilično se ugruvao (naravno, sve sam ove pojedinosti saznao kasnije). Ipak, njih trojica su izbili gore na cestu, sve iznad doline, upopreko. A šta je bilo sa nas petoro koji smo ostali u voćnjaku, okruženi sa tri strane visokom živicom, a sa četvrte ogradom, delimično živicom i Đuđom na putu (uz to sa dve strane iza živice behu i doline)? U onoj brzini, nemajući mnogo vremena, ja se sakrih iza zida od šternje, koja beše na onoj strani do živice iznad doline koja je bila između Đuđine i kuće I.Z. Bio sam u senci one velike lipe koja beše desno ispred mene, pravo ispred mene bila je pumpa na šternji, dok iza mene beše garaža. Mravak nije ni silazio sa jedne trešnje na kojoj ga je zadesio Đuđin dolazak, moja Seja (koja je bila neobično vešta u penjanju na drvo kao bilo koji dečak) na brzinu se pope na stablo oraha koje se nalazilo u prolazu između živice i kuće (tačnije vikendice) I.Z. i nestade u njegovoj gustoj krošnji, ona devojka što je interno zvasmo Rolac povuče se u jedan rogalj živice i tamo leže u travu, a Anka ostade stajati između živice i oraha, jer nije stigla uteći, tako da ju je Đuđa mogao videti, ali u mraku je nije mogao poznati (a i inače je nije poznavao, jer beše iz sasvim drugog dela Korduna). To beše dosta vragolasta devojka, a onako zdravo jedra i čila, pravo dete sela. Znao je Đuđa da je tu više hahara, čuo je i on lomljavu, trk i viku, ali je mogao videti, odnosno nazreti u mraku, samo Anku, a kako nije imao kod sebe ključeve od kapije, to nije mogao ući u dvorište kuće I.Z., pa ni u voćnjak. To je bila sreća, a još više što vučjak ne beše sa njim. Pa ipak, ja sam bio nespokojan, jer mene je šternja delila od ono četvoro koji su ipak bili više-manje na okupu (dvoje na drveću, jedno u travi, jedno pod drvetom)Đuđa je, doduše, imao baterijsku lampu, ali tako slabu da je bacala svetlost jedva metar ispred njega, mada je kružio njom tamo-amo. Sad nasta ovakav razgovor između Đuđe i Anke. Đuđa: “Šta radiš ti tu?” Anka: “A šta radiš ti tu?” Đuđa: “Ko si ti?” Anka upita njega ko je on. Đuđa: “Ima li još koga s tobom tu u voćaru?” Anka: “Ima li koga s tobom na putu?” Đuđa: “Znaš li ti da ne možeš izići odatle dok ja ne otvorim vrata od kapije?” Tu je sad Anka ćutala, jer nije bila sigurna da li on ima ili nema u sebe ključeve. A mi se prigušeno smejemo kako ona njemu drsko i mirno odgovara. Da li je on čuo ili ne taj naš prigušeni smeh, ne znam, tek on ljutito viknu: “A, sad ćete vi videti svoga Boga!” I požuri dalje putem prema svojoj kući, valjda po ključeve, a možda i po vučjaka. Ali mi to iskoristimo, prebacimo se preko ograde na put i udarimo u tutanj putem gore prema cesti, jedno 200 m gore više, gde nađosmo Krempija, Marinka i Paćana kako nas čekaju kod auta. Usput je pola nabranih trešanja poispadalo, ali šta mari, umakli smo Đuđi i njegovu strašnom vučjaku (ona trojica su, preskačući živicu, pogubili sav “plen”!). Kad se Đuđa vratio – a verovatno se vratio – nije našao nikog, samo je mogao videti polomljeno granje po voćnjaku. Mravak i Anka su posle zezali onu trojicu: “Vas trojica ste pobjegli iz voćara ostavivši nas petoro na milost i nemilost neprijatelju!” – Nešto više od tri godine kasnije, 7. avgusta 1995. godine, isto sam se ovako krio, samo što su okolnosti bile neuporedivo strašnije, ratne. Ono sa Đuđom beše dečiji nestašluk, ovo beše surova ratna stvarnost; onda sam se krio nedaleko od lokalnog seoskog puta na Kordunu, ovog puta sam se krio blizu ceste Glina-Dvor na Baniji; onda sam se krio iza šternje, ovog puta (sa još nekoliko dece, staraca i žena) u nekakvoj crvenoj jaruzi obrasloj korovom; onda je ispred mene bio stari Đuđa nemoćan da preskoči kapiju i ogradu, ovog puta naoružani muslimanski vojnici koji su pretraživali teren spremni da ubiju; onda sam se prigušeno smejao kako Anka drsko odgovara Đuđi, ovog puta sam se suzdržavao da ne zaplačem; onda je bila noć i čula se pesma slavuja, ovog puta je bio dan (još strašnije u tim okolnostima) i čula se žestoka pucnjava okršaja koji se odigravao negde levo od nas; onog puta smo mi upali na “tuđu teritoriju”, ovog puta su muslimanski vojnici napali našu izbegličku kolonu na našoj teritoriji; onda nas je “spasio” odlazak “neprijatelja” tj. Đuđe po “pojačanje” (vučjaka) i po ključeve, ovog puta nas je spaslo (u punom i pravom smislu te reči) pojačanje koje je našoj vojsci stiglo u vidu našeg tenka i novih boraca preko Obljaja (mesta za koje dotle nisam ni čuo) koji su potisnuli neprijatelje… One se dogodovštine sa trešnjama iz 1992. setim i danas sa osmehom, ove “dogodovštine” tri godine kasnije setim se s užasom kao i cele “Oluje” čiji je deo i bila. A ispred akcije “Oluja”, ispred hrvatskih i muslimanskih vojnika, bežali smo 1995. godine svi mi koji smo tri godine ranije učestvovali u akciji krađe trešanja, kao i naš ondašnji “neprijatelj” Đuđa, Bog da mu dušu prosti, jer već petnaestak godina nije više među živima.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.