Životna tekućina svakog čovjeka “od riječi“, “plava krv“ pjesnika.
Drevni Grci su koristili riječ da bi označili sagorijevanje rane, a prapredak riječi kauterizacija, koja se i u nas u medicini koristi za sagorijevanje rane u cilju sprječavanja daljeg procesa, jeste kauterion. Grci nisu samo sagorijevali rane, već su približno isti postupak koristili i u umjetnosti da bi učvrstili boje na slikama. Tad je bio običaj da se koriste voštane boje koje se kasnije ugriju, ili kako se tad govorilo encauston,“ugore“. U latinskom se ova riječ promijenila u encaustum i postala naziv za vrstu purpurnog mastila koje su imperatori koristili kada su potpisivali zvanična dokumenta. U staro-francuskom je encaustum postalo enque, a engleski ga je prihvatio kao enke ili inke, da bi smo dobili savremeni oblik ink: mastilo, tinta.
Iako se iz epigrafa to ne bi moglo zaključiti, mastilo je odigralo značajnu ulogu na pozornici svjetske historije.
Prvotna uloga mastila je bila da se ucrta i upiše po zidinama pećina trajno nasljeđe pećinskog čovjeka. Otuda i imamo najstarije poznate ostatke mastila od prije približno 5.000 godina, kada je umjetnik koristio čađ, želatin iz životinjske kože i ulje da bi obojio slike i dijelove tekstova uklesane u kamenu.
Potreba za mastilom porasla je u istom trenutku kada je umjetnost prerasla iz klesanja u kamen i kada je bio potreban alat drugojačiji od nekakvog dleta.
Kasnije su Arapi razvili drukčiji proces proizvodnje mastila, čiji je krajnji ishod jsabijena i osušena smjesa. Kada bi se ukazala potreba za pisanjem, dodavala bi se voda i moglo se pisati. Ovaj proces sabijanja u pločice koristio se iz dva razloga: nije bilo dovoljno bočica za čuvanje mastila i bilo je lakše prenositi ga na takav način. Taj izum je u mnogome pomogao kasnijim osvajačkim pohodima Arapa, osobito u Sjevernoj Africi i Španiji.
Sa izumom štamparske prese izbrisano je srednjevjekovno mračno doba „dark ages“ – i otpočelo je moderno doba. Prvotna uloga štampane knjige bila je da širi pismenost. Kada je pismenost rasprostranjena, postao je moguć i koncept općeg znanja.
Štampana riječ je stvorila sopstveni podsticaj za upitom i promjenom i, otkad je znanje postalo opće, veći broj ljudi je mogao učestvovati u debati. Ovo je samo po sebi podstaklo veći broj debata i diskusija, a to je pak vodilo rađanju novih ideja. Svijet je svjedočio preporodu novih ideja pjesnika, bjesednika, romanopisaca, pisaca, mislilaca, hemičara, alhemičara, matematičara i astronoma koji su udahnuli novi život u zoru doba koje je svitalo.
Uloga mastila, čini se, nije se promjenila, suština stvarnosti ostaje upisana mastilom u kamenu, na pergamentu ili na papiru. Kao da su “primitivni ljudi“ instiktivno bili svjesni da započinju dijalog isto kao što i savremeni čovjek osjeća tintu koja teče njegovim venama i koja ga nagoni na kontinuitet dijaloga koji, vjerujemo, neće nikada prestati. Mastilo, u svim svojim savremenim oblicima, obnavlja prošlost, povezuje davno zaboravljene stihove s drugim, poznatijim stihovima. Omogućilo nam je da uživamo u nekom tekstu zbog jedne jedine riječi. Zbog njega nam je svako čitanje samo jedno ponovno čitanje već pročitanog teksta.
Borhes, u Utopiji modernog čovjeka, opisuje univerzum u kom je svaki čovjek umjetnik i samim tim više nema potrebe za umjetnošću: više nema galerija, biblioteka, muzeja; iščezla su imena pojedinaca i zemalja; sve je božanstveno anonimno, nijedna knjiga ne predstavlja ni neuspjeh ni uspjeh.
Možda je to zato što našim venama teče mastilo kojim je pisano po onim pećinama? Možda je to zato što našim venama teče mastlilo iz štamparije engleskog preduzetnika i prevodioca Viljema Kakstona koji je prvi štampao Kenterberijske priče Džefrija Čosera?
Autor: Adnan Hasanović
