Masakr i pokolj muslimana C.Gore, da se ne zaboravi

5
2825

sahoviciCrna Gora: O masakru Bošnjaka iz Šahovića šuti se 85 godina

Punih 85 godina prošlo je od stravičnog zločina nad Bošnjacima u mjestu Šahovići kod Bijelog Polja. Pokolj nad nedužnim muslimanima desio se u noći između 9. i 10. novembra 1924. godine. Prethodno su, 7. novembra, crnogorski komiti ubili Boška Boškovića, načelnika Kolašinskog okruga. Za to ubistvo lažno je optužen muslimanski komita Jusuf Mehonjić, koji se tada nije ni nalazio na tom području.

Tokom sahrane Boškovića donesena je odluka o osveti. Noću između 9. i 10. novembra krenulo je stotine „osvetnika“ na muslimanska sela u Šahovićima i Pavinom Polju, koja su dva dana ranije razoružale tadašnje vlasti i pokupile taoce pod izgovorom da su im životi ugroženi. Njih 28 je ubijeno, a ostali su uspjeli da se otkupe.
Danas se pouzdano zna da su Boška Boškovića ubili kolašinski (rovački) komiti. Prema podacima načelnika Pljevaljskog okruga, ubijeno je oko 120 muslimana i zapaljeno oko 45 kuća. Milovan Đilas u knjizi „Besudna zemlja“ navodi da je ubijeno više od 350 ljudi i da su izvršena brojna silovanja, kuće popaljene i opljačkane.
Međutim, poznati crnogorski historičar, prof. dr. Šerbo Rastoder, koji je svojim naučnim opusom otkrio brojne strogo čuvane tajne crnogorske historije, za naš list je kazao da drugi izvori navode brojke od najmanje 500 ubijenih i zaklanih, dok je tadašnji reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević navodio cifru od više od 1.000 muškaraca, žena i djece koji su stradali.
Prema popisu iz 1921., neposredno prije masakra, na tom području živjelo je 2.755 Bošnjaka i to 1.559 u Pavinom Polju i 1.195 u Šahovićima. Najsvirepiji i najpodmukliji pokolj u Šahovićima uzrokovao je potpuno iseljenje tamošnjeg stanovništva, najvećim dijelom u Tursku. Dio njih naselio se u Pljevljima, Sarajevu i istočnoj Bosni. U tadašnju općinu Gornji Rahić, srez Brčko, naselilo se 140 porodica sa oko 400 članova. Tako su iz Šahovića iseljeni svi Bošnjaci, a naziv mjesta promijenjen je u Tomaševo.
Ovaj pokolj karakterističan je po tome što se dogodio u mirnodopskim uvjetima u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i po tome što niko za njega nije odgovarao. O ovom se događaju, kaže profesor Rastoder, do sada govorilo samo šapatom i o njemu je ostalo malo tragova, zbog čega je za mnoge bio nepoznanica i u samoj Crnoj Gori, jer je dugo bio zavijen velom šutnje i zaborava.
Novi izvori
Međutim, zahvaljujući Bošnjačkom savjetu Crne Gore, na čijem je čelu upravo Rastoder, te Islamskom kulturnom centru Sandžaka, prvi put je o ovom zločinu javno progovoreno na skupu u Bijelom Polju. Prema Rastoderovim riječima, poslije te tribine javilo se više ljudi, uglavnom Crnogoraca, koji su ponudili nove izvore o tom događaju.
Očeva sramota
U knjizi „Besudna zemlja“ Đilas je opisao ovaj pokolj u kojem je učestvovao i njegov otac Nikola Đilas. Otac mu je priznao kako se sve to dešavalo.
– Čak se i većina učesnika iz tog pohoda stiđela onog što se dogodilo i što su činjeli. Ali – činjeli su. I moj otac, koji nije bio sklon surovostima, nerado je pričao o svemu tome. I on je osjećao stid od sudjelovanja u tim zbivanjima, kakav vjerovatno osjećaju, kad se otrijezne, pijanci poslije izvršenih nedjela… Osuđivali smo oca što se i on poveo za gomilom, mada u pokolju nije učestvovao kao bivši oficir, nije mogao izostati iza svojih kolega i svojih bivših vojnika, a da ne bude osramoćen…“ – napisao je Đilas o zločinima nad Bošnjacima.
(Avaz) Decembar 2009
Drugi izvor:
U crnogorskom dijelu Sandzaka, u živopisnoj dolini Vraneš, koju presijeca rijeka Ljuboviđa leže mjesni centri Pavino polje i Tomaševo. Sadašnji stanovnici Vraneša svoj kraj opisuju kao “netaknuti dragulj i poklon prirode”.
Tradicionalno zdrava i prirodna hrana sa najvišom ocjenom kvaliteta, neobično veliko bogatstvo kristalno čistih izvora voda za piće, neistražene pećine i mnoge druge prirodne ljepote su dio onoga što ovaj kraj čini posebnim u odnosu na druge.
Sve ovo bilo bi dovoljno da stanovnicima ovoga kraja obezbjedi lagodan ovosvjetski život. Međutim u ovom slučaju to nije tako. Ovaj kraj već duže vrijeme prate čudne pojave koje ne daju mira stanovnicima Tomaševa.
Crnogorske “Vijesti” u svom broju iz 25. januara 2005.godine, u tekstu pod naslovom “U Vraneškoj dolini 1250 neženja”, istražuju problem “bijele kuge” u ovim krajevima. “Vijesti” zaključuju da su “pokazatelji alarmantni” i “da se može desiti da se u narednih deset godina stanovnici počnu baviti izgradnjom staračkih domova.”
Harun Crnovršanin u svojoj knjizi “Sinovi Sandžaka” navodi činjenicu da se stanovnici sela Tomaševo žale kako ne mogu mirno da spavaju. Oni danas “čuju” ezan iz temelja porušene džamije, a i muška djeca im se često rađaju kao bogalji.
Da li je “prokletstvo” koje prati Tomaševce rezultat Božije kazne, ili griže savjesti koja se prenosi sa generacije na generaciju, ili možda i jednog i drugog, ne znamo, ali smo ubjeđeni da to ima veze sa događajima koji su se zbili u ovaj kraj u novemru daleke 1924.godine.
O tome šta se tačno desilo u noći između 09. i 10. novembra 1924.godine dugo se nije znalo ništa. Razloga je više. Neki o tome nisu smjeli pisati, a oni koji su i smjeli bili su onemogućeni od tadašnjih vlasti da nešto više o tome saznaju. Nekima je pak odgovaralo da se taj događaj zataška i što prije zaboravi, dok su neki o tome događaju pisali onako kako njima paše, skrivajući i iskrivljujući pritom mnoge činjenice koje im nisu odgovarale.
Ako bi istinu pokušali saznati od današnjih stanovnika sela Tomaševo, inače potomaka onih koji su u tim događajima “igrali uloge” dželata, saznali bi samo ovo (preuzeto sa www.vranes.eu): ” Muslimani su 1924.godine činili skoro polovinu stanovništva Vraneša, i za samo 24 sata protjerani su sa svojih ognjišta, spašavajuči glavu ispred pravoslavaca. Različita viđenja ovog nedovoljno rasvijetljenog događaja prisutna su do danas, pa se i danas licitira brojem žrtava.”
Navodeći da je tada ubijeno samo 80 Bošnjaka u tekstu se dalje navodi razlog napada pravoslavaca na komšije Bošnjake:
“…od 1886. godine kolašinski muslimani nemilosrdno kidišu na pravoslavni živalj, otimaju im zemlju, čine zvjerstva, protjerujući srpski živalj u planine, ili za Srbiju.”
“Poslije oslobođenja od Turske 1912., mnoga sela u Vranešu postaju jatača gnijezda muslimanskih razbojnika”, od kojih je “pravoslavni narod trpio strahovit teror”.
Kao glavni razlog koji je “pravoslavcima prelio čašu” navodi se ubistvo Boška Boškovića, “nadaleko čuvenog ratnika i viđenog čovjeka”.
Činjenica da se u tekstu ne navodi ni jedan konkretan podatak “terora” kojeg su muslimani vršili nad pravoslavcima Vraneša, kao i nekoliko netačnih podataka, poput nazivanja Jusufa Mehonjića imenom “Fikret Mehonić”, daje nam dovoljno razloga da sumnjamo u istinitost navedenog teksta.
Također, priznanje krivice od strane samih Crnogoraca koje se može shvatiti iz posljednjeg paragrafa ovoga teksta, govori nam da se novembra 1924. godine Bošnjacima ovog kraja deslilo nešto mnogo strašnije nego što se to iz navedenog teksta može zaključiti:
“1924. godine stradali su uglavnom oni među muslimanima Vraneša koji nijesu trebali da stradaju – nedužni, mirni i većinom siromašni starosjedioci, oni koji nijesu imali nikakvog razloga da bježe ispred osvjetnika, ali nastalu stihiju nije mogao niko kontrolisati.”
Možda bi bili “nepravedni” ako bi kazali da se o tom događaju ništa nije pisalo.
Šesti dan poslije krstaškog zaleta Crnogoraca, 16 novembra. 1924, mogao se pročitati nepojmljiv komentar u nedeljnom političkom časopisu “Istina” (vlasnik i urednik dr Ljuba Popović). Na 28. strani tog časopisčića, u rubrici “Šta se čuje” pod naslovom “Bravo, Crnogorci!” štampana je pohvalnica ovog sadržaja:
“Ubistvo Boška Boškovića od strane turskih kačačkih četa bilo je znak za uzbunu. Prijatelji rođaci i poštovaoci pok. Boškovića digli su se na oružje i kao nekad u vreme plemenske vladavine, pošli su da uzmu odmazdu za zločin, prema svojim plemenskim običajima. Ne zna se još koliko je Turaka poginulo, ali je svakako sreća što su se oni, ranije obavešteni o dolasku osvetnka, povukli u varoši. Odgovor na ubistvo nije crpljen iz modernog shvatanja gonjenja zločinaca. Naprotiv, učinjeno je onako kako se to ranije vekovima činilo i blagodareći čemu je jedino moglo da se očuva relativan mir. Jer ti Turci, Arnauti, svrstani u kačačke čete, nisu podložni onim osećajima koji odlikuju Evropljanina. U koliko je vlast humanija u toliko ona u njihovim očima izgleda slabija. I humano postupanje, makoliko bilo poželjno, ne može da se primeni među divljim i kačački raspoloženim stanovništvom. Jedino oštre, svirepe i primerene kazne, koje više služe kao zastrašavajuće sredstvo nego odmazda za već učinjeni zločin, mogu imati mirotvornog dejstva u krajevima, gde na užas i najveću sramotu države, još uvek ginu, kao u tursko vreme, nesrećni Srbi.”
Jedan od rijetkih opisa ovog stravičnog događaja sa bošnjačke strane mogao se pročitati na stranicama sarajevske “Pravde” iz 24. novembra 1924. godine:
“Jučer nam pripovjedaše prijatelji iz Sandžaka stvar, koja nas je potresla. Prošlih je dana u jednoj sandžačkoj žandarmerijskoj stanici (prvu na području pljevalskog sreza od Šahovića) upala žena muslimanka, sva okrvavljena. Žandarmi su ustanovili da je ona šenula pameću. Za njom su došle druge dvije muslimanke, koje su za onom jadnicom išle, i ove su objasnile užas prve muslimanke: za vrijeme strašnih zvjerstava u Šahovićima i Pavinom Polju, ona je u naručju nosila svoje dijete od mjesecdana. Krvoloci su nevinašce nožem priklali u njenom naručju. Krv vlastitog djeteta okrvavila je nesretnu majku, koja je smjesta šenula pameću…”
Iz prethodnih tekstova mogli smo saznati da je selo Tomaševo u stvari nosilo naziv Šahoviće. To selo naseljavalo je Bošnjačko stanovništvo koje se nakon 10. novembra 1924.godine pod pritiskom pravoslavnih komšija moralo iseliti. Takođe mogli smo saznati da su pravoslavci Crnogorci zbog “stalnog terora” kojeg su “trpjeli” od strane Bošnjaka muslimana, u noći između 09. i 10. novembra napali svoje komšije i “pošto se nastala stihija nije mogla kontrolisati” ubijeno je “80-tak Bošnjaka”. A iz posljednjeg teksta vidimo da su žrtve bila i djeca u naručju njihovih majki.
I ovako blijeda slika ovog događaja, kojeg neki autori iz redova Bošnjaka svrstavaju u “Desest genocida počinjenih nad Bošnjacima”, ostala bi do danas, da svjetlost dana nije ugledala knjiga “Land Without Justice” (Bespravna zemlja) štampana u Londonu 1958.godine, 34 godine nakon pokolja u Šahovićima.
Autor ove autobiografske knjige je Milovan Đilas (1911-1995), djed sadašnjeg gradonačelnika grada Beograda Dragana Đilasa, čiji je otac Nikola bio jedan od aktera pokolja.
Značaj svjedočenja ovog moralnog i karakternog čovjeka sadržan je u nekoliko bitnih odrednica. Svjedočio je protiv svog oca, koji je bio direktni učesnik pokolja. Pripadao je narodu koji je prećutkivao zločin i iz čijih redova su poticali počinioci, i bio je prvi Crnogorac koji je javno progovorio o ovom događaju. Svi kasniji radovi na ovu temu za osnovu su uzimali svjedočenje ovog čovjeka, koji pripovjeda da je nakon pokolja njemu i njegovom bratu njihov otac “UMOČIO KOCKU ŠEĆERA U MUSLIMANSKU KRV„DA BUDU ŽEŠĆI”.
Prema Đilasu, „Gorski vijenac“ u njegovom selu znali su napamet svi seljaci, i ta im je knjiga bila praktično zamjena za „Bibliju“. On kaže: ” Izgledalo mi je da sam rođen sa krvlju u očima. Prvi prizor koji sam ugleda bila je krv. Moje prve riječi bile su krv i kupale se u krvlju”.
U svojoj knjizi “Zemlja bez pravde” Đilas opisuje taj strašni zločin i opisuje užasne detalje tog masakra, u kojem su ubijene žene, djeca, starci, i opisuje krvoločnost crnogorskih seljaka koji su tijela masakrirali i nakon što su ih ubili. Takođe on navodi prave razloge koji su motivisali Crnogorce da počine ovaj zločin:
“… Nikada nije bilo takvog vojnog pohoda, niti je iko čak mogao pretpostaviti da se to zbilo u onom što zovemo duh nacije. U poređenju sa tim, nedela iz 1918. bila su dečja igra. Kasnije se većina krstaša i sama stidjela onog što se dogodilo i što su učinili, ali – učinili su… Vlasti u Šahovićima dale su obavještenje da će grupa muslimana, koji su bili pritvoreni pod izgovorom da su im životi ugroženi, biti prebačena u Bijelo Polje. Crnogorci su ih čekali na zgodnom mjestu i poklali ih nedaleko od groblja u Šahovićima. Ubijeno je oko pedeset istaknutih muslimana. Slična je sudbina bila namenjena i muslimanima iz Bijelog Polja, inače miroljubivim i marljivim ljudima. I oni su pod zaštitom trebali biti prebačeni preko Šahovića. Međutim, u poslednjem je trenutku jedan oficir srpske vojske spriječio prijevaru i zločin… Zaklano je nekih trista i pedeset ljudi, svi na strahovit način. Usred pljačke bilo je i silovanja, koje je kod Crnogoraca dotad bilo nečuveno… Iako je Jugoslavija imala parlament, cijeli je zločin zataškan… Da je provedena čak i površna istraga, otkrili bi se počinioci i vođe. Ali nikakve istrage nije bilo. Dva ili tri stražara iz Šahovića ostala su nekažnjena što su zatočenike predali rulji. Bila je najavljena sveobuhvatna istraga, ali se pokazala običnom komedijom… Iz naručja majki i sestara uzimali su djecu i klali ih pred njihovim očima… Jedna je grupa napala jedan muslimanski usamljeni posjed. Seljak je upravo drao jagnje. Namjeravali su ga ustrjeliti, a kuću zapaliti, ali ih je guljenje jagnjeta navelo da na istu šljivu za pete objese seljaka. Iskusni mesar je sjekirom rascjepio seljakovu glavu, ali vrlo pažljivo, kao da nije želeo da ošteti torzo Zatim je rasporio grudi. Srce je još kucalo. Mesar ga je rukom isčupao i bacio psu, kasnije se pričalo kako pas nije ni taknuo srce, jer čak ni pseto neće tursko meso… Da bi nepravda bila potpuna, Boška nijesu ubili muslimani nego Crnogorci, glavešine iz Kolašina. To je moj otac kasnije saznao od povjerljivog znanca…”
Jedan od prvih Bošnjaka koji je zajedno sa Safetom Bandžovićem pisao o ovom događaju devedesetih godina prošlog stoljeća, Hakija Avdić piše u svojoj knizi “Položaj Muslimana u Sandžaku”:
“Došavš i u Pavino polje poslije pola noći, razbojnici su se razišli po selima i zaseocima, ulazili u kuće ili izazivali ukućane van, najprije pljačkali i iznuđivali novac, a potom sve listom ubijali, najčešće klanjem. Što se do sada zna broj žrtava u Pavinom polju premašuje 70, među kojima i 8 lica čiji se identitet nije mogao utvrditi, jer su bili jako iznakaženi. Nekim su (kao Ibru Hasoviću – starcu od 80 godina) još živo meso rezali, nožem trbuh vadili, nekima su (kao Zeću Hadžoviću) živima jezik čupali, neke su (kao Naja Hodžića bebu) ni u majčinom krilu nisu štedjeli, neke (kao šaba Hadžovića) najprije davili, a potom puškama ubijali, neke, kao što je to uradio Vuksan Vukrović, svoga bivšeg agu Halila Hasanbegovića na vjeru iz kuće izmamljivali, a potom noževima poklali. Adema Lukača su prvo opljačkali, a potom tjerali da se krsti. Kad je ovaj to odbio odveli su ga i kao metu strijeljali. Živim čudom je ranjen preživio, valjda ga Bog odredio da pretekne kao svjedoka kako bi pričao o snazi pravde i zakonitosti u našoj državi.”
Tačan broj ubijenih Bošnjaka u Šahovićima se ne zna, ali se zna da se kreće između 600 i 750 ubijenih. U Šahovićkoj kapetaniji je prije ovog događaja bilo 576 pravoslavnih i 1580 muslimanskih domaćinstava. U procentima Srba i Crnogoraca 26, 8 a Bošnjaka 73, 2. Danas tamo nema više ni jednog Bošnjaka. Oni koji su preživjeli zločin odselili su duboko u Sandžak, Bosnu ili prema Turskoj. Na njihova imanja su se naselili oni koji su zločin i počinili, tako da danas tamo žive njihovi potomci.
Kako ništa ne bi podsjećalo na Bošnjake i Islam, Crnogorci su porušili obije džamije, prekrstili naziv mjesta Šahovići u Tomaševo.

Izvor: Web portali i agencije…

 

 


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

5 KOMENTARI

  1. Meni je interesantna ova Nikolina prica da mu je “djed preziveo zato sto je bio dobar covjek”. I među šahovićkim bišnjacima je bilo dobrijeh ljudi ali nijesu sreće imali da naljete na poštene bandite koji to znaju da cijene. Ovima je bilo svejedno kakav je ko čovjek bio, bitno je da je “turčin” i odma je bio kriv. Kriv je što srbi izgubiše kosovski boj pa dođoše Turci da 500 godina čine što im je volja. Kriv je što je lijepu vjeru Islam primio. Kriv je taj bošnjo i što je švabo došo pa činio što mu je volja.
    A bošnju dojadilo da bude dežurni krivac.
    Samo da te Nidžo napomenem. Prije Jusufa Mehenjića, tačnije 1912 kada je udružena Srpsko-Crnogorska vojska napala Sandžak ista ta Crnogorska vojska je na Pešteru bez ikakva razloga odmah počela činiti stravične zločine na zaprepašćenje i zgražavanje svojih Srpskih saveznika.
    Zabilježen je i slučaj u selu Suhi do da je neznani oficir Srpske vojske zaprijetio crnogorskim hordama da će intervenisati protiv njih ako ne prekinu zločine.
    Jusuf Mehonjić je bio samo logičan odgovor tih ljudi, samoorganizovanje u cilju golog preživljavanja.
    Ipak su znali da cijene ko je dobar čovjek i da mu poštede život. A i ovaj drugi što nije bio toliko dobar kako Nidžo reče prošao je sama sa batinama.
    Šahovićani nisu imali tu privilegiju!

  2. Vidim Nikola prijeti.
    Nisi mi odgovorio na pitanje posto studiras pravo.
    Usput bih te pitao i za uzrok tolike mrznje kojom vas majka zadoji prema nama?
    Zasto satisfakciju ne potrazite kod turaka? Ali njih ima mnogo i zajebani su hoce da ubiju.
    Ako bude ponovo rata a nebilo ga onda ce i vase majke kukati kao i 95.
    Nije vise bosnjo ono sto je bio, osvijestio se Bogu hvala a vi ste pomogli tome plaho!
    Zivjela slavna Armija BIH!

  3. Sto se tice moje poruke braci Bosnjacima ona je sljedeca: dok je svijeta i vijeka u dusmanskim redovima ce biti ovakvih zvijeri jer to je prosto tako zato sto him je losa genetika. Jedina preventiva nam je sloga jedinstvo i nasa lijepa vjera. A pored toga moramo imati snaznu i opremljenu armiju spremnu da udari preventivno i da osujeti i neutralise ove horde kad pomahnitaju. Tek tada smo sigurni.

  4. Sve i da je istina to sto kazes,a nije kako je moguce da u jednoj pravno uredjenoj evropskoj zemlji kakva je bila KJ pomahnitala ostrascena rulja kakve i danas ima previse u vasim redovima moze da da sebi za prevo da uzme vlast u svoje ruke i da ona bill koga sveti? Zar to nije posao pravne drzave? Ta takva nakaradna tvorevina od drzave nije bila nista bolja od danasnje R. Srpske jdr je naytala kao genocidna tvorevina i kao takva je i zavrsila u haosu i krvi kako je i pocela kako ce i RS zavrsiti.

  5. zadnji masak u srebrenici i cjelokupan zlocin na tjeritoriji bosne od strane srpskih smradova odneo je oko 250 hiljada bosnjackih zivota..u srbiji vec decenijama vlada bela kuga i srbija je svake godine u mortalitetu za oko 35 hiljada srba a kod bosnjaka je natalitet svake godine u porastu i od srebrenice do danas stanje bosnjackog naroda se brojcano puno popravilo a srpski broj je u velikom opadanju,tako da suma sumarum opet ste na gubitku..i ti nikola priznavao vase zlocine ili ne ceka vas istrebljenje,zato prihvati islam i osiguraj bar onaj drugi svijet jer ovaj ste promasili totalno..

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.