MAJKO, BOŠNJAKINJO!

MAJKO, BOŠNJAKINJO!

– Šta je to Bosna? (Đe je ta Bosna?)
Bosna, to je jedna država mala
Na ukletom, krvavom Balkanu.
U njoj su hiljade nevinih insana
Ubijali u samo jednom danu.
A znate li zašto su ih ubijali?
Da pitate dželate, ni oni ne bi znali.
Jedino što su se žrtve Muslimani zvali.
Nikome, ama baš nisu ništa bili krivi
Sem to što su, i što su bili živi.
(samo zbog toga, zbog samo toga)

MAJKO, BOŠNJAKINJO!
– Da li si zapamtila? (da li si zapamtila)
Koliko si ti to svoje djece izgubila?
Da li to iko živi, Majko, znade?
To nije malo, već hiljade i hiljade. (hiljade i hiljade)
Da li iko danas uopšte postoji,
Ko bi sve mogao da izbroji,
Kako da zapamti tolika imena?
Kada mnogi još ni mezara nema.
Izgubi muža, sinove, braću, unuke,
Ispuštaše duše u najteže muke.

MAJKO, BOŠNJAKINJO! – Gledala si. (gledala si)
Stare žene, djevojke, djevočice silovaše,
Mrcvariše, orgijaše, mnoge i ubijaše,
Jedne su potom neželjenu djecu rodile,
Druge ih odmah po rođenu odbacile,
(da li su se ogriješile ili pogriješile)
Muško što bi, na najteže muke stavljaše,
Klaše, kastriraše. žive zatrpavaše,
Mnogima se ne zna, ni gdje su im kosti.
To ne smije da se zaboravi, niti oprosti!
(nikada, nikada)

Od bistre Une, do zelene Drine,
Na sve strane rasute su kosti njine.
Od rijeke Save pa sve do Mora,
Tragovi krvavih ruku zlotvora. (zlotvora, zlotvora)

MAJKO, BOŠNJAKINJO! – Rušiše ti. (rušiše ti)
Porušiše ti Mektebe, Tekije, Džamije,
Ni jednu dušman čitavu ostavio nije!
Iz obijesti rušiše ti mostove i ćuprije,
Sarajevo su toliko mnogo granatirali
Da su mu hljebove bacali, bi ga zatrpali.
Njima baš ništa sveto nije.
Za Kosovo posle šest stotina godina,
Oni se svete danas nama Bošnjacima.
Zločinac se sveti nama za Kosovo,
A Kosovo, Kosovo, tuđe ponovo. (tuđe, tuđe)

MAJKO, BOŠNJAKINJO! – TI si propustila (propustila)
Što svojoj jdjeci nisi govorila,
Što djecu nisi ni na to upozorila
Da su okružena samo dušmanima,
I da se u njih nikad vjere ne ima.
Do jučer su sa vama jeli i pili,
Svadbovali, udavali i ženili (griješili, griješili)
Preko noći u zvijeri se pretvoriše.
Sve što bi tvoje, on na to kidiše.
Samo si ti vjerovala u lažno bratstvo,
U nekakvo tobožnje jedinstvo,
Tu zabludu preskupo platismo. (platismo, platismo)

MAJKO, BOŠNJAKINJO! – Svjedok si (svjedok si)
Pljačkaše, pališe, ubijaše, silovaše,
Puniše jame, jezera, rijeke, logore,
Ne znaš koje je teže, crnje ili gore,
Sve veća jedna od druge kosturnica,
Drina, Neretva, Doboj, Srebrenica.
(Srebrenica, Srebrenica)

U VIšegradu kuće Bošnjacima puniše,
Pa, onda i kuće i njih zapališe,
Što pokuša da se spasi, to pobiše.
E, kako to nazvati, ludilo, idiotizam?
To je mnogo gore, nego Fašizam.
To jedan mudri, nazva Srbizam. (Srbizam – Srbizam)
Iz autobusa i vozova, putnike
Djecu ti nevinu otimaše, izvadiše,
Iživljavaše se, mrcvariše, pobiše,
Potom im tijela u Drinu baciše.
Tim zvijerima ne bi sveto baš ništa
Sjeverin, Štrpci – postaše stratišta. (Stratišta, stratišta)

MAJKO, BOŠNJAKINJO! – Čula si. (čula si)
Zločinci učine zločin narodu svome,
Da bi se potom svetili drugome,
Ubiše šestero svoje djece,
U kosovskom gradu Peći,
Zlotvori, krvoloci, malo je reći.

Pa, zato Albance okriviše, oljagaše
i inda kao zvijeri na njih kidisaše.
(kidisaše, kidisaše)
Takav je bio slučaj i Sarajevu,
Kad neko namjerno ubi starog svata
A onda planski iz mržnje i inata,
Rat zakuca na Bosanska vrata.
Njihova nevjerstva svaki zdrav razum poraze,
Samo oni mogu tek rođenu bebu da zgaze.
Da ne plače, da im ne remeti mir,
To uradi on, zvijer njihova – oficir. (zvijer, zvijer)
Za tu se boljku ne nađe lijeka,
Ni na kraju dvadesetog vijeka.
Granatiraše, pijace, bolnice, porodilišta,
Redove za hljeb, sveto baš ništa. (ništa, ništa)

MAJKO, BOŠNJAKINJO! – Šta su? (šta su)
Šta su tvoji sinovi nekome bili krivi?
Jedino su to što su i što su bili živi,
Živjeli su tvoji sinovi, Majko, u zabludi,
Nisu znali da su pored njih zvijeri, a ne ljudi.
Sinovi tvoji nikoga nisu napadali,
A ni braniti se nisu čime imali.
Naivne i poštene, lahko ih prevariše.
Međunarodna zajednica kurvinski se ponese.
Na tvoju djecu kidisa cijela Jugoarmada,
Sve što bi Bošnjačko, to i nastrada.
(nastrada, nastrada)
Rađaj, rađaj, druge šćeri i druge sinove,
Koji će tvoju Bosnu moći da obnove,
Nauči sinove da pamte, a ne da se svete
I da ne budu nikada više samo pokretne mete.
(nikada, nikada)
Neka su spremni uvijek da se bore,
U redovima pravde neka se bore,
Nek’ se žale, ako treba neka ginu,
Za jedinu im domovinu – Bosnu i Hecegovinu.
(domovinu,domovinu)
NIkada nemoj da vjeruju dušmanima,
Njihovim slatkim obećanjima i lažima.
Oni i kada vam navodno poklone donose,
U njih nekakve podvale i spletke unose.
Neka se čuvaju, dušmana kao Zmije,
Da im se ne bi dešavalo kao ranije. (zmije, zmije)

MAJKO, BOŠNJAKINJO! – Ko preživje? (kako preživje)
Ubiše ti osam hiljada goloruke djece
i to u samo jednom jedinom danu,
Svojstveno samo tim neljudima,
Na ukletom, krvavom Balkanu. (krvavom, krvavom)
Uči sinove da za mržnju ne znaju,
Neka se pravo i pošteno vladaju.
Nekada ne daju nikada nikome na sebe,
Neka uvijek svoje vole, a tuđe poštuju,
Neka se toga drže i u praksi primjenjuju.
(primjenjuju, primjenjuju)
Nemoj da požele ništa što je tuđe,
Nemoj da im haram u kuće uđe.
Neka ne mrze i neka se ne svete,
Nek’ poštuju stara, ženu i dijete.
Nemoj da mrze nikog zbog njegove vjere,
Nju neka svako kao i ženu sebi odabere.
(odabere, odabere)

MAJKO, BOŠNJAKINJO! – Vidiš li? (vidiš li, vidiš li?)
U avliji ti crkvu sagradiše,
koja nikom ne koristi više.
Nikad, nikom nije trebala,
Već je kao spomenik mržnje,
Tu sagrađena i tu ostala.
Sve dok zločinci hodaju po svijetu,
Traži pravdu, ne čini osvetu. (pravda, pravda)
Navikni svoje sinove da se slažu,
Da se vole, poštuju i da se pomažu.
Samo složni opstaće u životu,
Nesložni će imati muke i sramotu. (muke, muke)
Uči sinove da znaju da se bore,
Na braniku otadžbine neka gore,
Nemoj da se žale, neka ginu,
Za jedinu i jedinstvenu im domovinu
Bosnu i Hercegovinu.
(Bosnu i Hercegovinu)

MAJKO, BOŠNJAKINJO! – Čula si. (čula si, čula si)
Čula si šta govore zvijeri u liku insana,
Da jedan njihov zločinac vrijedi,
Ništa manje, no stotinu muslimana.
Navodno, muslimani, sami sebe ubijaju,
Da izazovu stranu intervenciju,
Kakav cinizam, kakav idiotizam,
To je gore, nego fašizam,
To je kanibalizam, to je Srbizam.
(kanibaliza, kanibalizam)
Komšije imaju rezervne jazbine,
Od onih preko Une i Drine,
Od njih svako zlo biva i počinje.
Da ih oni nisu huškali i pomagali,
Komšije vas nikad ne bi napadali. (nikad, nikad)
Onda vas onaj do juče mirni, napada,
Postade od svih i opasniji i gori,
Oni se rađaju i umiru kao zlotvori. (zlotvori, zlotvori)

MAJKO, BOŠNJAKINJO! – Ti znaš. (ti znaš, ti znaš)
Postoji Bosna država,
Postoji i Bosna rijeka,
Obje postoje od pamtivjeka,
Postojaće sigurno, dovijeka. (postojaće, postojaće)
Živi Bosno, dušmanima prkosi,
Svako ko je u tebi rođen, treba da se ponosi,
Treba da te u srcu i duši nosi,
Da te voli kao samoga sebe,
Da je uvijek spreman, ako treba,
Hrabro da umre za tebe. (spreman spreman)

MAJKO, BOŠNJAKINJO! – Ti pamtiš. (ti pamtiš)
Mnogo si puta napadana,
Paljena bila i poharana,
NIkada se niši uništiti dala,
Posrtala si, ali nikada nisi padala,
Uvijek si iz pepela ustajala. (ustajala, ustajala)
Bosno, ti si neuništiva, vječna,
Kao i tvoje Visočke piramide,
To svjetsko čudo arhitekture,
Ljudi tek treba da vide.
Dok rijeka Bosna u Savu utiče,
Države Bosne, do tada biće. (biće, biće)

MAJKO, BOŠNJAKINJO! – Morala si. (morala si)
Bar tri srca si morala imati,
Da bi sve mogla preživjeti i izdržati.
Mnogo su ti zla nanijeli,
Mnogo su ti djece pobili,
Ali te neće i nisu uništili. (neće, neće)
Nadali su se da ćeš nestati lahko,
Prevariše se, ne ide to baš tako.
Već su te unaprijed podijelili,
Ali su se jako grdno prevarili.
Još niko nikada nije uspio,
I jedan slobodarski narod uništio.
Dok su tebi tvoje šćeri i hrabri sinovi,
Dušmanske nade i planovi – biće jalovi. (jalovi, jalovi)

MAJKO, BOŠNJAKINJO! – Ti treba (ti treba)
Da ponovo rađaš šćeri i sinove,
Koji će svoju Bosnu, moći dba obnove,
Uči ih da znaju, za nju da se bore,
Na braniku otadžbine, neka izgore.
Neka ne žale. ako treba da ginu
Za jedinu im domovinu
Bosnu i Hercegovinu. (Bosnu i Hercegovinu)
Oni koji ovakvu Bosnu vole
I misle da negdje ima ljepše i bolje,
Sikter iz nje, široko im polje! (sikter, sikter)

Autor: Ćamil Juković