Magistrirao Husein ef. Kavazović muftija tuzlanski

0
15

BIH -Na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, 10 maja 2012. godine, pred komisijom u sastavu: prof. dr. Enes Ljevaković, predsjednik, te prof. dr. Fikret Karčić, mentor i član, i doc. dr. Mustafa Hasani, član, kandidat Husein Kavazović, muftija tuzlanski, uspješno je odbranio magistarski rad na temu: „Kodifikacija šeria’tskog porodičnog prava Muhameda Kadri-paše u poređenju s Osmanlijskim porodičnim zakonikom.“

U svrhu prezentiranja magistarske teze, zamolili smo poštovanog muftiju Kavazovića da nam ukratko predstavi samu temu.

Mr. Kavazović: O kodifikaciji u našoj pravnoj literaturi nije se mnogo pisalo, pogotovo o kodifikacijama šeri’atskog prava. Rijetki su autori koji su skretali pažnju na taj proces, koji je, u izvjesnom smislu, specifikum zemalja Sredozemlja. Kodifikacija, kao vrsta pravne tehnike, odigrala je pozitivnu ulogu u razvoju prava i očuvanju pravnog nasljeđa kontinentalne Evrope, ali i većeg broja muslimanskih zemalja. Kodifikacija se tokom historije pojavljivala u različitim formama: od Hamurabijevog zakonika, XII rimskih ploča, Justinijanove kodifikacije pa sve do kodifikacija XIX stoljeća, koje se, inače, smatra stoljećem kodifikacija u historiji prava.
Muslimani su veoma rano razvili jedan oblik formalne ili konstantne kodifikacije, prije svega, kur’anskog teksta i poslaničke tradicije. Posebno bi trebalo istaknuti kodifikaciju pravnog mišljenja, koju je započeo Muhamed Šejbani, učenik Ebu Hanife, a koji se smatra rodočelnikom kodifikacije šeri’atskog prava. Njegov primjer će ubrzo slijediti predstavnici i ostalih pravnih škola u islamu.
Naravno, o temi modernih kodifikacija XIX stoljeća muslimani imaju i te kako što reći. Kodifikatorski poduhvat Osmanlijske države na sistematizaciji šeri’atskog građanskog prava, na osnovama hanefijskog mezheba, pod imenom Medžela, u historiji prava predstavlja izuzetan događaj. Putem kodifikacije, kao pravne tehnike, šeri’atsko pravo, koje je do tada bilo saznavano iz zbornika doktrinarnog prava, prvi puta je izloženo na jednostavan način, postalo je sistematizirano i dostupno ne samo pravnicima, već i običnim ljudima, koji su ga mogli lakše saznavati i bez velike pomoći uleme, koja je to znanje do tada ljubomorno čuvala. Porodično pravo je najviše podložno promjenama i u njemu je najlakše bilo pratiti razvoj odnosa prava, obaveza i statusa lica, u sferama materijalnog i formalnog prava.
Šeri’atsko pravo može odgovoriti izazovima vremena
U radu ste, kao što ste i istakli, nastojali dokazati da su navedene kodifikacije šeri’atskog porodičnog prava utjecale na pružanje otpora recepciji zapadnog prava. Kako je u tom smislu tekao proces kodifikacije?
Mr. Kavazović: Dva sultanska fermana iz perioda Tanzimata (Hati šerif od Gulhane i Hati Humajun) bili su početak reformi u Osmanskoj carevini. Jedan od segmenata tih procesa je bila i reforma zakonodavnog i sudskog sistema. Unutar političkih elita vodila se žestoka borba kojim smjerom krenuti: recepcijom stranog građanskog zakonika (francuskog) ili kodifikacijom građanskog zakonika na temelju šerijatskog prava. Prevagu je odnijela struja na čelu s Ahmed Dževdet-pašom, koja se zalagala za kodifikaciju šeri’atskog prava. Ova odluka je predstavljala prekretnicu, jer se pokazalo da je šerijatsko pravo, sa svojim bogatim pravnim teorijama, podesno za kodifikaciju i da samim time može odgovoriti savremenim izazovima društva, koje se naglo mijenjalo iz feudalizma srednjeg vijeka u kapitalizam modernog doba.
Medžela je bila samo početak i dragocjeno iskustvo. U Egiptu je, također, pokazivan interes za kodifikacijom, pogotovo u krugovima intelektualaca koji su se vratili s školovanja u Francuskoj, zemlji koja se smatrala rodnim tlom savremene kodifikacije. Tome je doprinio Rifa’a Tahtavi, student Al-Azhara, školovan na francuskim fakultetima, koji je prevodio, zajedno sa svojim učenicima, francuske zakone na arapski jezik. Jedan od njegovih učenika bio je i Kadri-paša, uz Ahmeda Senhurija, možda najveći pravnik modernog Egipta. Njegov rad na kodifikaciji ostavio je traga na kasnije zakonike šeri’atskog prava, tako što je pokazao put kojim bi trebalo ići. Ova kodifikacija je utjecala na buđenje svijesti o potrebi da se šeri’atsko pravo učini dostupnim i pravnicima i običnom narodu.
Posebno ste istražili kodifikacije izazvane promjenom uloge porodice u društvu?
Mr. Kavazović: Prvi znaci da se položaj porodice mijenja bio je ferman iz 1844. godine, kojim se nastojalo ograničiti iznos mehra. Od 1881. godine država se počinje miješati u porodična pitanja, putem formalnog prava, propisujući obavezu registracije braka. Prvi svjetski rat izazvao je dramatične promjene u društvu, u kojem se promijenio položaj žene. Ona se više ne brine samo o kućnim poslovima, već postaje glava porodice, u situaciji kada se stotine hiljada muškaraca nije vratilo kući s fronta. Ona je i hranitelj porodice, a preuzima i druge funkcije u društvu, kao što je bavljenje društvenim i političkim radom.
Hanefijska pravna doktrina, koja je do tada bila zvanična u Carevini, nije mogla ponuditi prihvatljiva rješenja za prilike koje su u međuvremenu nastale. Izlaz se našao u gledištu, prema kojem se pravna nauka tretira kao jedan izvor, u kome participiraju sve njene škole. Tako je na osnovama šerijatskog prava nastao najvažniji pravni tekst XX stoljeća Hukuki aile kararnamesi. Ovaj zakonik je prekretnica u reformi šeri’atskog prava. Međutim, dug je bio put do njegovog donošenja, a sigurno je i da je Kadri-pašina kodifikacija ostvarila barem posredan utjecaj na njega.
Kodofikacija je pomogla zaoštravanju pitanja reformi
Šta nam poređenje Muhamed Kadri-pašine kodifikacije s Osmanlijskim zakonikom pokazuje?
Mr. Kavazović: Ona (Al-Ahkam al-Shar’iyyah) predstavlja prijelaz iz perioda srednjovjekovnog prava (period taklida) u moderno doba, koje će donijeti brze promjene u društvenim kretanjima. Kadri-pašina kodifikacija je sačinjena na osnovama hanefijske pravne škole. Uz to, ovaj autor se opredijelio za konzervativniji pravac unutar ove škole, kada je u pitanju formulacija pojedinih pravnih odredbi. Uprkos tome, on je trasirao važan pravac i odredio smjer za kasniju pravničku aktivnost na ovom polju. Plitko je gledanje da je on izvršio samo puku sistematizaciju preferirajućeg mišljenja u hanefijskoj pravnoj školi, te da nije donio ništa novo. Ono što je važnije od samog teksta kodifikacije jeste oživljavanje šeri’atsko-pravne metodologije za izradu kodifikacije. Ona je možda još uvijek bila oskudna, ali dovoljna za njegov poduhvat. Kodifikacija je pomogla da se pitanje reforme još više zaoštri. Ona je predstavljala izazov za tradicionalnu ulemu, koja je bila usidrena u svojim mirnim lukama pisanja komentara i glosa, odvojena od stvarnih problema i zagledana u stare kitabe i njihove komentare.
Naravno, Osmanlijski porodični zakonik je mnogo napredniji. Pokazalo se da jedna pravna škola, ma kako bila bogata pravnim rješenjima i teorijama, ne može sama zadovoljiti potrebu za savremenim zakonikom, pogotovo ne u vremenu brzih promjena, koje su došle s Prvim svjetskim ratom.
Koje biste nam posebnosti Muhamed Kadri-pašinog pristupa obrađivanju islamskog prava izdvojili i po čemu bi on bio primjenjiv u Bosni i Hercegovini?
Mr. Kavazović: Naglasio sam i u ekspozeu da je on ostao privržen hanefijskom pravnom mišljenju, na osnovu kojeg su se donosile fetve u mezhebu. On se, a što i jeste odlika kodifikacije, opredijelio za jedno pravno mišljenje, odabirući ga u mnoštvu drugih o nekom pravnom pitanju. Jezik kojim je pisana kodifikacija je jasan, stil je lagan i književni, kako se to kaže za ovu vrstu pravnih tekstova. Postigao je visok stepen generalizacije i apstrakcije, tako da su odredbe primjenjive na veliki broj sličnih slučajeva. Njegova kodifikacija, po svemu, zadovoljava uzuse moderne kodifikacije, posmatrano s aspekta pravne tehnike, iako joj je sadržaj iz vremena taklida.
Moja želja je bila da nam ovaj vrijedan spomenik šeri’atskog prava, koji je ostavio traga i u našoj sudskoj tradiciji, malo približim. I jedna i druga kodifikacija dio su i našeg nasljeđa, a šerijatsko pravo, historijski gledano, ima najdužu primjenu od svih pravnih tradicija na našem prostoru. Pravna nauka u BiH polaže legitimno pravo da proučava svoje pravno nasljeđe, a ove dvije kodifikacije to jesu.

Na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, 10 maja 2012. godine, pred komisijom u sastavu: prof. dr. Enes Ljevaković, predsjednik, te prof. dr. Fikret Karčić, mentor i član, i doc. dr. Mustafa Hasani, član, kandidat Husein Kavazović, muftija tuzlanski, uspješno je odbranio magistarski rad na temu: „Kodifikacija šeria’tskog porodičnog prava Muhameda Kadri-paše u poređenju s Osmanlijskim porodičnim zakonikom.“ U svrhu prezentiranja magistarske teze, zamolili smo poštovanog muftiju Kavazovića da nam ukratko predstavi samu temu.
Mr. Kavazović: O kodifikaciji u našoj pravnoj literaturi nije se mnogo pisalo, pogotovo o kodifikacijama šeri’atskog prava. Rijetki su autori koji su skretali pažnju na taj proces, koji je, u izvjesnom smislu, specifikum zemalja Sredozemlja. Kodifikacija, kao vrsta pravne tehnike, odigrala je pozitivnu ulogu u razvoju prava i očuvanju pravnog nasljeđa kontinentalne Evrope, ali i većeg broja muslimanskih zemalja. Kodifikacija se tokom historije pojavljivala u različitim formama: od Hamurabijevog zakonika, XII rimskih ploča, Justinijanove kodifikacije pa sve do kodifikacija XIX stoljeća, koje se, inače, smatra stoljećem kodifikacija u historiji prava.
Muslimani su veoma rano razvili jedan oblik formalne ili konstantne kodifikacije, prije svega, kur’anskog teksta i poslaničke tradicije. Posebno bi trebalo istaknuti kodifikaciju pravnog mišljenja, koju je započeo Muhamed Šejbani, učenik Ebu Hanife, a koji se smatra rodočelnikom kodifikacije šeri’atskog prava. Njegov primjer će ubrzo slijediti predstavnici i ostalih pravnih škola u islamu.
Naravno, o temi modernih kodifikacija XIX stoljeća muslimani imaju i te kako što reći. Kodifikatorski poduhvat Osmanlijske države na sistematizaciji šeri’atskog građanskog prava, na osnovama hanefijskog mezheba, pod imenom Medžela, u historiji prava predstavlja izuzetan događaj. Putem kodifikacije, kao pravne tehnike, šeri’atsko pravo, koje je do tada bilo saznavano iz zbornika doktrinarnog prava, prvi puta je izloženo na jednostavan način, postalo je sistematizirano i dostupno ne samo pravnicima, već i običnim ljudima, koji su ga mogli lakše saznavati i bez velike pomoći uleme, koja je to znanje do tada ljubomorno čuvala. Porodično pravo je najviše podložno promjenama i u njemu je najlakše bilo pratiti razvoj odnosa prava, obaveza i statusa lica, u sferama materijalnog i formalnog prava.
Šeri’atsko pravo može odgovoriti izazovima vremena
U radu ste, kao što ste i istakli, nastojali dokazati da su navedene kodifikacije šeri’atskog porodičnog prava utjecale na pružanje otpora recepciji zapadnog prava. Kako je u tom smislu tekao proces kodifikacije?
Mr. Kavazović: Dva sultanska fermana iz perioda Tanzimata (Hati šerif od Gulhane i Hati Humajun) bili su početak reformi u Osmanskoj carevini. Jedan od segmenata tih procesa je bila i reforma zakonodavnog i sudskog sistema. Unutar političkih elita vodila se žestoka borba kojim smjerom krenuti: recepcijom stranog građanskog zakonika (francuskog) ili kodifikacijom građanskog zakonika na temelju šerijatskog prava. Prevagu je odnijela struja na čelu s Ahmed Dževdet-pašom, koja se zalagala za kodifikaciju šeri’atskog prava. Ova odluka je predstavljala prekretnicu, jer se pokazalo da je šerijatsko pravo, sa svojim bogatim pravnim teorijama, podesno za kodifikaciju i da samim time može odgovoriti savremenim izazovima društva, koje se naglo mijenjalo iz feudalizma srednjeg vijeka u kapitalizam modernog doba.
Medžela je bila samo početak i dragocjeno iskustvo. U Egiptu je, također, pokazivan interes za kodifikacijom, pogotovo u krugovima intelektualaca koji su se vratili s školovanja u Francuskoj, zemlji koja se smatrala rodnim tlom savremene kodifikacije. Tome je doprinio Rifa’a Tahtavi, student Al-Azhara, školovan na francuskim fakultetima, koji je prevodio, zajedno sa svojim učenicima, francuske zakone na arapski jezik. Jedan od njegovih učenika bio je i Kadri-paša, uz Ahmeda Senhurija, možda najveći pravnik modernog Egipta. Njegov rad na kodifikaciji ostavio je traga na kasnije zakonike šeri’atskog prava, tako što je pokazao put kojim bi trebalo ići. Ova kodifikacija je utjecala na buđenje svijesti o potrebi da se šeri’atsko pravo učini dostupnim i pravnicima i običnom narodu.
Posebno ste istražili kodifikacije izazvane promjenom uloge porodice u društvu?
Mr. Kavazović: Prvi znaci da se položaj porodice mijenja bio je ferman iz 1844. godine, kojim se nastojalo ograničiti iznos mehra. Od 1881. godine država se počinje miješati u porodična pitanja, putem formalnog prava, propisujući obavezu registracije braka. Prvi svjetski rat izazvao je dramatične promjene u društvu, u kojem se promijenio položaj žene. Ona se više ne brine samo o kućnim poslovima, već postaje glava porodice, u situaciji kada se stotine hiljada muškaraca nije vratilo kući s fronta. Ona je i hranitelj porodice, a preuzima i druge funkcije u društvu, kao što je bavljenje društvenim i političkim radom.
Hanefijska pravna doktrina, koja je do tada bila zvanična u Carevini, nije mogla ponuditi prihvatljiva rješenja za prilike koje su u međuvremenu nastale. Izlaz se našao u gledištu, prema kojem se pravna nauka tretira kao jedan izvor, u kome participiraju sve njene škole. Tako je na osnovama šerijatskog prava nastao najvažniji pravni tekst XX stoljeća Hukuki aile kararnamesi. Ovaj zakonik je prekretnica u reformi šeri’atskog prava. Međutim, dug je bio put do njegovog donošenja, a sigurno je i da je Kadri-pašina kodifikacija ostvarila barem posredan utjecaj na njega.
Kodofikacija je pomogla zaoštravanju pitanja reformi
Šta nam poređenje Muhamed Kadri-pašine kodifikacije s Osmanlijskim zakonikom pokazuje?
Mr. Kavazović: Ona (Al-Ahkam al-Shar’iyyah) predstavlja prijelaz iz perioda srednjovjekovnog prava (period taklida) u moderno doba, koje će donijeti brze promjene u društvenim kretanjima. Kadri-pašina kodifikacija je sačinjena na osnovama hanefijske pravne škole. Uz to, ovaj autor se opredijelio za konzervativniji pravac unutar ove škole, kada je u pitanju formulacija pojedinih pravnih odredbi. Uprkos tome, on je trasirao važan pravac i odredio smjer za kasniju pravničku aktivnost na ovom polju. Plitko je gledanje da je on izvršio samo puku sistematizaciju preferirajućeg mišljenja u hanefijskoj pravnoj školi, te da nije donio ništa novo. Ono što je važnije od samog teksta kodifikacije jeste oživljavanje šeri’atsko-pravne metodologije za izradu kodifikacije. Ona je možda još uvijek bila oskudna, ali dovoljna za njegov poduhvat. Kodifikacija je pomogla da se pitanje reforme još više zaoštri. Ona je predstavljala izazov za tradicionalnu ulemu, koja je bila usidrena u svojim mirnim lukama pisanja komentara i glosa, odvojena od stvarnih problema i zagledana u stare kitabe i njihove komentare.
Naravno, Osmanlijski porodični zakonik je mnogo napredniji. Pokazalo se da jedna pravna škola, ma kako bila bogata pravnim rješenjima i teorijama, ne može sama zadovoljiti potrebu za savremenim zakonikom, pogotovo ne u vremenu brzih promjena, koje su došle s Prvim svjetskim ratom.
Koje biste nam posebnosti Muhamed Kadri-pašinog pristupa obrađivanju islamskog prava izdvojili i po čemu bi on bio primjenjiv u Bosni i Hercegovini?
Mr. Kavazović: Naglasio sam i u ekspozeu da je on ostao privržen hanefijskom pravnom mišljenju, na osnovu kojeg su se donosile fetve u mezhebu. On se, a što i jeste odlika kodifikacije, opredijelio za jedno pravno mišljenje, odabirući ga u mnoštvu drugih o nekom pravnom pitanju. Jezik kojim je pisana kodifikacija je jasan, stil je lagan i književni, kako se to kaže za ovu vrstu pravnih tekstova. Postigao je visok stepen generalizacije i apstrakcije, tako da su odredbe primjenjive na veliki broj sličnih slučajeva. Njegova kodifikacija, po svemu, zadovoljava uzuse moderne kodifikacije, posmatrano s aspekta pravne tehnike, iako joj je sadržaj iz vremena taklida.
Moja želja je bila da nam ovaj vrijedan spomenik šeri’atskog prava, koji je ostavio traga i u našoj sudskoj tradiciji, malo približim. I jedna i druga kodifikacija dio su i našeg nasljeđa, a šerijatsko pravo, historijski gledano, ima najdužu primjenu od svih pravnih tradicija na našem prostoru. Pravna nauka u BiH polaže legitimno pravo da proučava svoje pravno nasljeđe, a ove dvije kodifikacije to jesu.

Izvor: Rijaset.ba


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.