Magazin TIME objavio listu 30 najutjecajnijih tinejdžera u svijetu: Izabrane i dvije muslimanke

1
3

Magazin TIME je objavio listu najutjecajnijih tinejdžera u 2017. godini na kojoj su se našle i dvije muslimanke, Rayouf Alhumedhi iz Saudijske Arabije koja živi u Beču i Muzoon Almellehan iz Sirije.
Rayouf Alhumedhi, 16 godina

Ove jeseni, milioni žena širom svijeta napokon će imati emotikone s kojima se mogu identificirati, zahvaljujući ovoj srednjoškolki iz Beča, koja je predložila nove emotikone s maramom za Appleove uređaje. Dok je prošle godine razmjenjivala poruke sa prijateljima, Alhumedhi, koja je muslimanka i nosi maramu, bila je zbunjena kada na svom mobilnom telefonu nije mogla pronaći emoji koji izgleda poput nje. „To je nešto što je važno za moj identitet”, kaže ona.
Alhumedhi, koja potječe iz Saudijske Arabije, pozvala je Apple, a zatim Unicode Consortium, koji kontrolira emotikon standarde. Njezina kampanja brzo je stekla popularnost i dobila podršku Alexisa Ohaniana suosnivača Reddita, i na kraju je Apple najavio da priprema emotikone s hidžabom.
Za  Alhumedhi je to korak naprijed u poštivanju raznolikosti i prihvatanju muslimanske vjere. „Mislim da će ovi emotikoni imati indirektan utjecaj na svijet”, kaže ona, „jer će ljudi koji su protiv hidžaba ili generalno protiv islama, na svojim tipkovnicama gledati takve emotikone.”
Muzoon Almellehan, 19 godina


Za milione djece koja žive u izbjegličkim kampovima, budućnost ne izgleda obećavajuće: samo pola njih je upisano u osnovne školi, a manje od četvrtine u srednje, što ozbiljno ograničava njihovu mogućnost napredovanja u životu. „Oni nemaju mnogo mogućnosti”, kaže Almellehan, čija porodica je iz prve ruke osjetila kako to izgleda, nakon što su 2013. godine izbjegli iz Sirije u Jordan. Njezina porodica sada živi u Newcastleu, u Engleskoj, a ona se danas bori da se to promijeniti. U junu je Almellehan postala najmlađi UNICEF-ov ambasador dobre volje. U sklopu svoje dužnosti, ona putuje svijetom i ukazuje na važnost obrazovanja,posebno u zemljama kao što su Čad, gdje militantna skupina Boko Haram prisiljava djecu da napuste škole.
Ipak, Almellehan ističe da se planira vratiti u Siriju. „Naša zemlja treba jaku generaciju, ” objašnjava.

(saff)


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Magazin TIME objavio listu 30 najutjecajnijih tinejdžera u svijetu: Izabrane i dvije muslimanke


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. Ovo je bilo u zimu, negde početkom 1992. godine, u vreme kad je već bio potpisan Sarajevski sporazum o primirju između Krajine i Hrvatske i očekivao se dolazak mirovnih snaga, i u očekivanju njihova dolaska i jedna i druga strana je i dalje držala svoje položaje, ali se nije pucalo. Moj otac je bio na našim položajima na desnoj obali reke Kupe, nizvodno od Karlovca, gde su se nalazila uglavnom hrvatska sela koja su naši teritorijalci zauzeli tokom borbi u oktobru 1991. godine i tako izbili na Kupu koja je postala linija fronta a zamišljena je i kao prirodna granica Krajine na severu. Taj period početkom 1992. godine bio je praćen čestim restrikcijama struje, pa smo uveče slušali vesti na radiju, preko baterija. Slušale su se vesti Radio Beograda, našeg Srpskog Radija Petrova Gora, ali i Hrvatskog Radija. I dok su Hrvati za naše imali celi niz pogrdnih naziva – četnici, srbočetnička armada, srpski teroristi, četničko-komunistička soldateska, srpski pobunjenici itd. naši su njih nazivali jednostavno – ustaše, u tom propagandnom ratu, koji se odvijao paralelno sa onim pravim ratom. Jednu veče, tih dana, kod jednog susjeda slušali smo smo “Kroniku dana” Hrvatskog radija u 19:00 h. Otac je bio na položaju, a naš ujak je bio takođe među društvom koje se okupilo kod tog susjeda. U toj “Kronici dana” najpre bi, normalno, bila “izvješća” sa ratišta, koja bi pratili komentari naših ljudi koji bi to uveče slušali. Tako je bilo i ovog puta. Dođe na hrvatskim vestima reč o stanju na karlovačkom ratištu. Izveštač HR iz Karlovca reče kako je mirno, kako se na karlovačko-pokupskom ratištu primirje poštuje, ali da su “četnici” palili hrvatske kuće u “okupiranim hrvatskim selima” na desnoj obali Kupe i da su, dok su hrvatske kuće tog dana gorale, “četnici igrali Žikino kolo” – doslovce tako je izveštač rekao, te dodao kako se iz “četničkog tabora” preko Kupe čula pucnjava i da se najvjerovatnije radi o međusobnom obračunu između pijanih “četnika” oko podjele opljačkane imovine izbeglih Hrvata, i čak da ima i žrtava među “četnicima”. Ovo sve nije moglo proći bez komentara okupljenog društva u kući, jer se hrvatskim vestima nije verovalo nikad ništa (a laž im i nije bila tako strana), a naročito kad su čuli ovakve vesti o paljenju hrvatskih kuća i Žikinom kolu, te o međusobnom obračunu “četnika” (sve je ove vesti pratio smeh). Uz uobičajene psovke, kroz smeh, da ih “… ćaća ustaški, ali lažu” neko reče: “A gle ti kako oni znaju da su ‘četnici’ igrali baš Žikino kolo, znaju oni znači razlikovati srpska kola, ne vele da su igrali kolo, nego igrali Žikino kolo! Pa dobro, barem su se naslušali svirke, a možda su i oni poigravali” a drugi neko dodade: “Samo ne rekoše ‘esu l’ najprije igrali pa onda se zavad’li i poubijali, il’ su najprije dijel’li pljen pucajući jedni na druge pa onda igrali Žikino kolo” i tome slično, šala na šalu, jer se znalo da su ovakve vijesti lažne i deo hrvatske propagande. Negde dan-dva posle ovoga dođe moj otac, tj. jedan od tih “četnika”, sa položaja, upravo otud gde se “igralo Žikino kolo. Potrefilo se da je baš tada kod nas bio i moj ujak, koji je voleo šalu. Još tata čestito ni ne uđe u kuću, pod puškom i u uniformi, a ujak mu reče (ujak je bio na položajima kod Korane, i došao je par dana ranije od oca kući): “O, zejo” – tako ga je zvao, “zejo”, što će reći “zet” – “naigra li se ti Žikinog kola?” Mi se rasmejasmo, ocu još nije jasno što je u pitanju, a ujak odmah nastavi: “A ostade li još ko osim tebe živ?” Sad je već otac počeo da shvata da je nekakva hrvatska propaganda u pitanju, ali nije mogao znati sve, nego je pomislio da je sigurno od strane Hrvata lansirana vest da su negde naši “nadrljali” u sukobu s njima, pa reče: “Ma nismo ih nigdje ni vidjeli (misli na Hrvate) ni oni nas, već čitave dane, niti iko metka opali ni od naši’ ni od njihovi’!” A ujak: “Pa i niste na nji’, nego se poubijaste među sobom! A što ste palili kuće? Da se ugrijete? Pa ste onda valjda onako ozebli trupkali Žikino kolo oko kuća dok su gorale?” I tu onda otac saznade šta su Hrvati rekli u “Kronici dana”, a što se ništa nije desilo tih dana, ni ta paljevina, ni Žikino kolo, a najmanje međusobno ubijanje “četnika” oko pljačke hrvatske imovine. I kasnije, već i kad je UNPROFOR stigao, kad god bi na hrvatskim vestima rekli kako “četnici” na “privremeno okupiranom hrvatskom teritoriju” pale hrvatske kuće (a to bi znali reći bezbroj puta) moj otac, ujak i deda znali bi reći: “A igraju li četnici ponovo Žikino kolo?”

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.