Krvavi Bajram i krsna slava

0
45
Mesa Pargan 2
Autor: Mehmed Pargan

U četvrtak 8. avgusta 2013. godine, Hrizostom – novi vladika Zvorničko-tuzlanske eparhije, predvodio je još jednu liturgiju na Kula Gradu iznad Zvornika, izgovorivši nakon nje riječi mira, ljubavi i slobode: „Sreća i napredak svakoga grada i opštine zavisi od njegovog svakog stanovnika, od angažovanja svakoga u njegovom poslu i odgovornosti za grad. A ono što je uvijek najbitnije jeste ljubav prema svom gradu i zato ljubite svoj grad kao dio sebe i dio svoga“. Govoreći o gradu i ljubavi Hrizostom nije nikoga izdvojio – naprotiv, naglasio je „svakog stanovnika“, potcrtavajući principe vjere i njen kosmopolitizam.
Kao dio obreda, vladika Hrizostom prelomio je slavski kolač sa načelnikom opštine Zvornik, Zoranom Stevanovićem, ozvaničivši još jednu krsnu slavu opštine Zvornik. Naslijedivši Vasilija Kačavendu, Hrizostom je u samo nekoliko sedmica pobrao simpatije (ne samo pravoslavaca, nego i muslimana), najavljujući djelovanje na principima koje promovira izvorna vjera – principe predanosti istinskoj vjeri, toleranciji, ljubavi, saradnji… Naravno, te osobine nikako se nisu mogle poistovjećivati sa Kačavendom, i dvadeset najtežih godina sa njim. Nerijetko, ispod njegovih skuta umjesto ljubavi i mira, koje propovijeda vjera i obavezuje ga kao svešteno lice, Kačavenda je ispuštao vukove rata i zločince, pljačkaše i palikuće, rušitelje džamija i crkava, koji su nedugo poslije toga završavali na nekom od sudova, odnosno u nekoj od zatvorskih ćelija, od Foče do Ševeningena. Sa druge strane kolača, koji je lomio novi vladika, bio je načelnik Stevanović, za čijih se mandata Zvornik infrastrukturno preporodio. Pozitivni vjetrovi su zadnjih godina davali izvjesnu nadu da će ovaj grad izrasti ponovo u ključ Bosne, kao ekonomski i kulturni centar regije, kojem snagu i važnost daju njegova raznolikost i bogatstvo. Međutim, to se nije desilo.


Kula Grad – Đurđev Grad

Istoga dana kada je na Kula Gradu, koji opštinska administracija u Zvorniku imenuje kao Đurđev Grad, (iako se stanovništvo koje živi u tome mjestu protivi, a zakon o lokalnoj samoupravi promoviše pravo građana da sami odlučuju o svojoj lokalnoj zajednici) u naselju Begsuja desio se nemili incident u kojem su mladići Srbi u zoru napali muslimanske vjernike koji su išli na Bajram-namaz. Iako je jedna osoba (Nijaz Dardagan), zadobila teške tjelesne povrede oficijelna vlast, odnosno oficijelni medicinski nalaz, tretirali su te povrede kao lakše povrede, a pacijent je upućen kući. Nekoliko sati kasnije, kada je zbog teškoga stanja Dardagan zatražio pomoć na Kliničkom centru u Tuzli, konstatovane su teške povrede, potres mozga i podlivi krvi. Mediji u Zvorniku i Banja Luci klasični napad imenovali su kao tuču Bošnjaka i Srba. Načelnik Stevanović osudio je ovaj događaj i okarakterisao ga kao „izolovan“ incident. Predsjdnik Republike Srpske Milorad Dodik, izrazio je žaljenje zbog incidenta, kazavši kako je Republika Srpska slobodna, mirna i kao u njoj svako može da izražava svoje vjerske slobode i da napad na vjernika muslimana nije dio politike ovoga entiteta. Ipak, nije propustio priliku da popljuje osnovna ljudska prava Bošnjaka, da javno urinira po Ustavu Bosne i Hercegovine, pokušavajući pri tome da drži šovinistički intoniranu lekciju reisu-l-ulemi Husein ef. Kavazoviću, kako Bošnjaci svoj jezik treba da zovu bošnjačkim, jer bosanski jezik ne postoji.

Dodik je zapravo ovim istupom poručio kako prava Bošnjaka u Republici Srpskoj i ne trebaju biti poštovana, jer tamo nema mjesta za njihov jezik, njihove slobode i pravo da svoj jezik imenuju onako kako oni žele. Žaljenje zbog incidenta izrazio je jer incidenti narušavaju ugled Republike Srpske u svijetu. Pri tome valjda ljudska prava nisu važna. Naprotiv, on sam, kao predsjednik Republike Srpske, ovim istupom generirao je nedvojbeno netrpeljivost prema drugom i drugačijem, prema Ustavom determinisanoj nacionalnoj, jezičkoj i vjerskoj komponenti – Bošnjacima, muslimanima, koji govore bosanski jezik i i pri tome su građani Bosne i Hercegovine. Ili možda i nisu?!


Svetosavska tradicija

Posljednjih godina pod pritiskom međunarodne javnosti vođena je ozbiljna rasprava da li opštine u Republici Srpskoj mogu, trebaju i smiju imati svoju krsnu slavu. Krsna slava je porodični običaj u pravoslavnim porodicama, uspostavljen na temelju opšteprihvaćene svetosavske tradicije. Etničkim čišćenjem većine opština koje danas čine Republiku Srpsku u njima je skoro stoprocentno ostalo srpsko stanovništvo, a taj demografski sastav od 1992. do danas skoro da se značaj nije mijenjao. Iako ne postoje zvanični podaci, procenat Bošnjaka i Hrvata se procjenjuje na manje od 15%. Zvanično, sa dokumentima vođenim u evidencijama nadležnih institucija, Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj je manje od 10%. Upravo je to ta čarobna cifra koja omogućava Srbima da izbiju klauzulu iz Dejtonskog sporazuma u kojoj stoji kako Republika Srpska nema pravo na odvajanje od Bosne i Hercegovine. Iako je donijet zaključak da se imjene statuti opština u Republici Srpskoj, kojima će se brisati krsna slava opštine, te da u svojim zgradama i organizaciji neće obilježavati praznik imenovan kao krsna slava, praksa je nastavljena i dalje. Organizacija vjerske manifestacije, krsna slava opštine, prenijeta je u nadležnost Crkve. Međutim, suštinski se nije ništa promijenilo. Opština, navodno zbog poštivanja prava drugih vjera i naroda, neće organizovati krsnu slavu, ali će krsna slava biti i dalje, po istim principima, na isti način, sa istim efektom. Nije koza, no je rog.

Šta se zapravo poručuje krsnom slavom u opštinama u koje su se vratili prognani Bošnjaci i Hrvati, ili se namjeravaju vratiti?

Krsna slava
Krsna slava je pravoslavni običaj i to isključivo običaj pravoslavne porodice. Porodica je osnovna ćelija u društvenoj organizaciji svakoga društva i predstavlja nedjeljivo jezgro – sve ispod je pojedinac, koji usamljeno leluja na nesigurnoj vjetrometini društvenog strukturiranja, koje zahtijeva grupu, kolektiv, društvo i njihove interese. Na balkanskim prostorima porodica je uvijek imala „glavu“ porodice i prema njoj su se krojila pravila i određivali principi prava. Životni principi i pravila koja je prihvatila „glava“ obavezujući su za ostale članove porodice, koji u patrijarhalnoj organizaciji nemaju, niti će ikada imati, svoj identitet. Transponiranje porodičnog običaja krsne slave na društvo, na opštinu kao jedinicu lokalne samouprave, daje jasnu poruku drugima, koji ne pripadaju pravoslavno-kršćanskom civilizacijskom krugu, da njihov identitet nema šanse, da neće i ne može biti realiziran, jer svako ko je drugačiji narušava uspostavljeni sistem. Krsna slava kaže da je opština pravoslavna porodica i da je nedjeljivo jezgro – svi koji su drugačiji ne smatraju se njenim dijelom, konstitutivnim elementom, vrijednošću koja se može mjeriti jedino uspostavljenim, kršćanskim sistemom vrijednosti. Dakle, svi drugi nemaju šta da traže u opštini koja ima svoju krsnu slavu.
Na čemu se temelji nacionalna i vjerska isključivost opština u Republici Srpskoj?

Samo u ovom tekstu skoro dvadest puta upotrijebljena je sintagma Republika Srpska. Ona se sastoji iz dvije riječi. U svakodnevnom govoru se uzimaju kao imenica – vlastito ime eniteta Republika Srpska. Na taj način se saopštava, ali se ne provjerava kakvoća onoga što te riječi imenuju, tako da se za dvije decenije već proizveo osjećaj sviknutosti i nereagovanja. Međutim, ako u jezičkoj analizi pratimo genezu nastanka imena ovoga entiteta, jasno je da on prejudicira da u toj republici žive Srbi, da njome upravljaju i da je za njih i po njihovim mjerilima krojena – zato je ona Srpska. Bez obzira kako je nastala. Bez obzira što je milion ne-Srba protjerano ili na druge načine uklonjeno sa etnički čiste teritorije.

Ograničeni povratak
Dopuštanje ograničenog povratka u Republiku Srpsku osiguralo je ovom entitetu nužno potrebni začin multietniciteta, kojim se sada mogu u svijetu hvaliti, kao duštvo nacionalnih i vjerskih sloboda. Međutim, društvo nastalo na temelju etničkoga čišćenja i genocida, mora doživjeti katarzu – proces u kojem će institucije sistema, intelektualci, političari i kritična masa javnosti osuditi zločine, genocid, pljačke i protjerivanja, koja su provođena u ime srpskoga naroda. Društvo koje to ne učini osuđeno je na propast. Toga je svjesna i oficijelna vlast i stoga drži tako čvrsto i strogo stvari pod kontrolom. U Republici Srpskoj još uvijek se na nivou nacionalnih heroja čuvaju imena tvoraca Republike Srpske (ali i genocida u Srebrenici i hiljada drugih zločina protiv civila), haških optuženika Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Takvo društvo je bolesno i zarazu može prenijeti na druga tijela u svome okruženju. Nacionalna inficiranja na Balkanu uvijek su se okončavala tragično, tako da je Republika Srpska potencijalna opasnost za cijeli region.
U pravnim naukama krivično djelo se mjeri posljedicom koja je nastala činjenjem toga djela. Ako je neko počinio krivično djelo ubistva, posljedica je ubijen čovjek. Ako je opljačka banku – posljedica je ukraden novac. Pravo predviđa da se nakon donošenja presude za krivično djelo krene u proces otklanjanja posljedica toga djela– ubijeni čovjek se ne može oživjeti, ali se ubica kažnjava visokom zatvorskom kaznom, ali ukradeni novac se može vratiti i na taj način otkloniti posljedica krivičnoga djela. Po ovim (temeljnim) principima prava, iz geneacije u generaciju političari Republike Srpske djeluju u strahu da se ovaj entitet, kao posljedica genocida, etničkog čišćenja i agresije (ili pak građanskog rata kako u ovom entitetu karakteriziraju posljednji rat, mada sasvim je to svejedno u ovoj analizi – jer govorimo o posljedicama koje su evidentne) treba pravnim sredstvima tretirati kao posljedica krivičnoga djela, a posljedica treba i mora biti otklonjena. Otklanjanje posljedice je bolno, teško i dugotrajno, a taj proces se može odlagati jedino dokazivanjem da zločinci koji su stvorili Republiku Srpsku nisu zločinci, već heroji, a pri tome žrtve međunarodne zavjere protiv Srba – koje eto, niko na svijetu ne voli. Na ovaj način se manipuliše narodom, koji je uvjeren u tvrdnje oficijelne politike. Milorad Dodik svoju politiku nikada nije distancirao od politike Radovana Karadžića. Bilo je tih pokušaja neposredno poslije rata, kada se pokušavao dodvoravati međunarodnim funkcionerima koji su špartali Bosnom, međutim, Dodik je kasnije reterirao i postao jedan od najradikalnijih na ovim prostorima. Ipak, od Dodika samo više zabrinjava činjenica da je opozicija u ovom entitetu još radikalnija.
Tolerisanje zločina
Oficijelna politika u Republici Srpskoj, također, nikada se nije distancirala od krvavoga Bajrama i napada na bošnjačke civile Zvornika, Podrinja i većeg dijela BiH, u aprilu 1992. Kao ni od drugih zlodjela koja su uslijedila poslije toga. Logičkim zaključivanjem dođemo do jednostavnoga zaključka – ako se niste odrekli protjerivanja, ubistava, silovanja i genocida, to znači da ste i dalje na tom kursu i da kao društvo baštinite tekovine takvih povijesnih poduhvata. Upravo stoga ne čudi „izolovani“ incident, na Bajram 2013. godine. Stoga ne čudi što je napad nazvan tučom, jer još uvijek postoji kolektivna svijest u kojoj se „naš“ zločin mora sakriti i prikazati kao ne-zločin. Ako oficijelna vlast ne dopušta ljudima da svoje selo nazovu imenom kojim se zvalo stotinama godina; ako ne priznaje jezik jednoga naroda, iako je to ustavna kategorija, a pod tim imenom skoro da postoji hiljadu godina; ako organizuje krsnu slavu opštine u kojoj je nekada većinsko bilo bošnjačko stanovništvo – onda sve to govori o kontinuitetu kršenja ljudskih prava i tolerisanja zločina.
Ipak… Na ružnom licu najviše se primjećuje šminka! U etnički očišćenim opštinskim skupštinama skoro da više nema Bošnjaka i Hrvata. Izborni zakon, raseljavanje i progon, doveli su do toga da broj poslanika u tim opštinama ima samo simboličnu funkciju. U opštinama koje su nekada imale multinacionalni demografski sastav načelnik mora biti iz jednoga, a predsjednik skupštine iz drugoga naroda. Bez uticaja, smisla i rezultata djeluju (recimo u Podrinju) bošnjački uposlenici tih opština. Pri tome su nesvjesni da svojim postojanjem formalno produžuju život osjećaju da je sve to jedna država, a suštinski čine sve da se ta država razvali. Jer ništa ne čine, jer zapravo i ne mogu bilo šta činiti. Onemogućeni su jer ne upravljaju, jer se ne dotiču budžeta, niko ih ništa ne pita. Bošnjaci u opštinskim strukturama vlasti, isto kao i oni u institucijama Entiteta, srpsko su cvijeće. Podsjetimo na osnovne lekcije iz hortikulture – cvijeće je ukras bašte. Drugu funkciju nema.
Sijanje iluzija
Dokaz da je to tako između ostaloga je i činjenica koju godinama svi vide, ali prešutno idu dalje. Opštinska administracija na počeku godine planira Budžet i u njega ugradi potrebe Bošnjaka, odnosno Islamske zajednice, i to tako da su one u visini planiranih sredstava procijenjene skoro kao potrebe i pravoslavne crkve; potrebe Preporoda, približno kao i Prosvjete… Sve se to izglasa. Posiju se iluzije. Međutim, na kraju godine, kada se podvuče linija, novac Islamskoj zajednici i Preporodu nije isplaćen, ili je isplaćen u omjeru od jedne petine – čeka se sljedeća godina i novi Budžet. Nova iluzija. Bilo bi dobro napraviti analizu zadnjih deset godina i uvjeriti se da se putem finansijskih pražnjenja budžeta opštine Zvornik provodi nedopustiva nacionalna i vjerska segregacija. Isto kao i prilikom zapošljavanja. Isto kao i prilikom odabira sadržaja za Zvorničko kulturno ljeto, gdje nema mjesta za Bošnjake… Isto kao i prilikom odluke da Zvornik ima krsnu slavu.
A vrijeme prolazi.
Već danas rijetko ko zna da je pravoslavni hram na Kula Gradu (pred kojim je prelomljen slavski kolač, na Krsnoj slavi Zvornika) sagrađen nakon etničkoga čišćenja, u nekada stoprocentno Bošnjacima naseljenom mjestu. Kula Grad, oslobođen je od Bošnjaka na Đurđevdan, kada su u njega ušle jedinice Željka Ražnjatovića Arkana. I po Đurđevdanu-dato mu je ime Đurđev Grad. Pravoslavni hram sarađen je od kamena u okviru kompleksa Staroga grada Zvornika, sagrađenoga prije šest stoljeća. Za pedeset godina, kada patina padne na kamenje, hram će (brižljivo pripremanim falsificiranjem povijesti), biti sastavni dio kompleksa Staroga grada i „dokaz“ da su Srbi njime vladali posljednjih šest stoljeća i da za druge nema mjesta. Jer neće biti više živih koji će svjedočiti i pamtiti da je bilo drugačije. Zato su najposlije i bile srušene sve džamije u Podrinju. Zato su ubijene hiljade civila.
Tamna tačka na CT snimku.

Danas je Zvornik relativno miran i tih grad. Gledano sa strane, ustvari ako ga gledate kao nezainteresovana strana, sve je na svome mjestu. Život lagano teče. Grad živi. Ljudi sarađuju… Zvorničko ljeto ima multietnički karakter (razni narodi i nacije sudjeluju u njemu – osim što postoji jedna sitnica – nema Bošnjaka, niti su potrebni). Međutim, „izolovani“ incident na bajramsko jutro samo je jedna tamna tačka na CT snimku organizma koji se zove suživot u Zvorniku. Onome koga ne zanima, to nije problem, ali onima kojima je to pitanje životno važno znaju da se na mjestu te tačke nalazi karcinom koji ubija tijelo.
U Zvorniku je osnovana multietnička koalicija za bolji Zvornik, koja okuplja trinaest udruženja koja žele da grade život u toleranciji i miru. Vjerujem u takav pokret i nadam se da će mladost biti pametnija i iskrenija. Da će ambijent u kome se naviklo na segregaciju zamijeniti slobodom, ljubavlju i mirom. Jer, najgori stadij segregacije u jednome društvu je onaj kada cijelo društvo smatra da segregacija ne postoji. A taj stadij segregacije upravo je dostignut u Republici Srpskoj, koja je „stabilna“ i u kojoj su „zagarantovane vjerske i nacionalne slobode“, ali „ne postoji bosanski jezik“ i Bošnjaci svoj jezik „moraju zvati bošnjački jezik“.


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.