Krokodil izdaje

Sandžak – Ukoliko sagledamo ukupan životni matični prostor Bošnjaka u zadnjih stotinjak godina i vremenski ga ubrzamo ili zbijemo u samo nekoliko minuta, lahko možemo primijetiti nekoliko stvari. Prvo, razni napadi sa različitih strana, na različite načine a sa istim namjerama se svako nekoliko događaju, što izgleda kao da se ciljevi svih projektanata i investitora napada ne mijenjaju već se mutiraju izvođači i okolnosti. Drugo, poslije svakog napada, bošnjačkog životnog prostora i samih Bošnjaka je sve manje. Treće, ti isti Bošnjaci čas bježe iz BiH ka Sandžaku, čas bježe iz Sandžaka ka BiH. Milioni ljudi rasuti po bijelom svijetu i svi nekud bježe… zavisno odakle đavoli vjetrovi pušu.

Zato se je često u Sandžaku znalo komentirati: “Odakle nam dođoše ovoliki Bosanci, Hercegovci, Krajišnici…“ Doduše, s puno više gostoprimstva nego obrnuto. A u Bosni (Sarajevu): “Odakle nam ovoliki Sandžaklije, Hercegovci, Podrinjci, Krajišnici…” Ne upućeni bi mogli pomisliti da svi putuju iz „turističkih pobuda“. Zlo je u tome što se problem pojedinca shvaća kao samo njegov problem, ili problem jedne regije je problem samo ljudi s tog prostora i sve funkcionira po sistemu: izreži kao sudžuk, pa nabadaj i žvaći komad po komad. Četvrto, nakon svakog od tih napada, bez obzira na plaćenu cijenu, nastane ujdurma sa svih strana pa i međunarodne zajednice kako ne treba tražiti krivce i gledati unazad, već graditi suživot i gledati u “budućnost” do nekog novog napada. Drugim riječima, legalizirati novonastale granice, a da se niko ne procesuira, kazne krivci, zadovolji pravda ili vrati kako je bilo.  Peto, kako prolazi vrijeme, tako se smjenjuju generacije, pa i danas neki „smijenjeni“ Bošnjaci ne znaju da su Bošnjaci, gdje im je životni prostor, koji im je maternji jezik, gdje im je matica… Šesto, dok sve to traje, Bošnjaci skoro i zaborave bitne datume, važne ličnosti, dio svoje kulture, čak i nacionalnu pripadnost, odnosno ukupni identitet. Znajući to, napadači počesto sebi daju za pravo da baš Bošnjacima drže lekcije o tome ko su, šta su i kome pripadaju, i da baš Bošnjake, kada god hoće, negiraju, ponižavaju i definiraju im prošlost i budućnost. Sedmo, prije, u toku i nakon napada, pored svega ostalog, nestajall su legitimna originalna bošnjačka elita i institucije. I tako u beskraj.

A kako su legitimna elita i institucije, posebno iz oblasti vjere, nauke, kulture i politike, glavni stubovi opstanka jednog naroda i očuvanja identiteta, tako su iste prve na udaru napadača. Elita je često bila likvidirana ili nezakonito smjenjivana. Institucije su ili zabranjivane ili su na njihovom čelu postavljani ljudi preko kojih su se dale kontrolirati po mjeri i volji napadača, a i jedno i drugo bez volje bošnjačkog naroda, na golu silu ili uz pomoć raznih trikova. Opće je poznato koji to hrsuzi iz reda bošnjačkog naroda i zašto pristaju da budu u intat dželatima na štetu svog naroda.

Kako to da ih narod na vrijeme ne prepozna? Teško ih je prepoznati zato što su raspoređeni na cijelom prostoru Sandžaka i BiH. Hrsuzi su organizirani tako da čine jedno izdajničko tijelo koje je „duže nego je zelenije, a zelenije nego šire“, dobro je maskirano, pohlepno, jakih čeljusti, velikih usta sa stotine zuba, ima i rep i glavu. Spodoba najprije liči na KROKODILA. Svojstveno  krokodilu je i da se zna uspješno maskirati, tako da mu izvan vode vire samo oči i kačket, šešir, a ponekad i ahmedija. Imajući u vidu sve ono što se dešava u Sandžaku, po pitanju oduzimanja prava Bošnjaka, na svim poljima napadi na sve autentične institucije i pokušaj njihovog ukidanja i promoviranja nekih novih falsificiranih i nelegitimnih institucija bez volje naroda, te permanentni pritisci i negiranje orginalne legitimne elite, nije teško zaključiti da je i na prostoru Sandžaka „krokodil izdaje“ prisutan ali izgleda, na svu sreću, samo svojim repom. Činjenica je da su neki novi procesi u posljednih 15-tak godina u Sandžaku rekonstruirali mnoge već postojeće i iznjedrili neke nove institucije, te stvorili nove generacije koje su slobodnim umom, ponosno i ponekad prkosno, u značajnoj mjeri rehabilitirale ukupno stanje i svijest Bošnjaka u Sandžaku, koja je uz puno truda i borbe prepoznala, raskrinkala i na vidjelo izvukla rep krokodila. Ono što je simptomatično je to da su baš Bošnjaci u Sandžaku sve više, čupajući taj rep, sve bliži i upućeniji na Sarajevo. „A kako to?“ – pitaju se i sa ove i sa one strane Drine.

Analizirajući odnos zvaničnog Sarajeva spram ukupnih događaja u Sandžaku a posebno onih snaga koje se istinski bore za prava Bošnjaka i spram svakog pozitivnog iskoraka u pogledu afirmacije i očuvanja vjerskog, kulturnog i nacionalnog identiteta, vidno je da (za razliku od svojih građana) zvanično Sarajevo ili šuti, ili negira, ili se oštro protivi prosperitetnim idejama i projektima u Sandžaku i svemu onome što povezuje u dvije enklave razdvojen jedan te isti narod, što ukazuje da unutar institucija ima instaliranih hrsuza i da se glava krokodila najvjerovatnije iz Krajine premjestila u Sarajevo. Kada god se govori o sandžačkom pitanju, „krokodil izdaje“ je primoran da glavom izroni iz nekoliko razloga: želi uloviti krupan plijen, želi sačuvati rep u Sandzaku, želi sačuvati glavu u Sarajevu i opravdati svoju ulogu pred tutorima. Posebno, u slučaju napada na IZ, raznih pritisaka na obrazovne i ostale institucije, a i po pitanju političkih dešavanja u Sandžaku, krokodil je izranjajući glavom sebe „nehotično demaskirao“, ne samo kod sandžačkih već i kod Bošnjaka BiH. Sve do skoro krokodil je pokušavao iz ruku naroda oteti rep… No, kako vrijeme prolazi i „glava mu se trese“, pa i on sam postaje svjestan koliko su Sandžaklije odlučni da se bore za svoja prava i slobodu, te zadnjih nekoliko mjeseci daje do znanja da je spreman i odreći se repa.

Odrekao se on repa ili ne, Sandžaklijama ništa drugo ne preostaje već da nastave „čupati rep krokodila“, a Bošnjacima u BiH da vide „šta će sa glavom“. A svim Bošnjacima zajedno da „ga zajednički iščupaju iz svoje utrobe“, nastave slobodno živjeti i Boga moliti da im se krokodil od vlastitog straha ne pretvori u neku drugu životinju ili se, ne daj Bože, prefarba nekom drugom bojom.

Autor: Hako Duljević