Kotromanići i Nemanjići

24
1541

“Od Kulina bana i dobrijeh dana” – bošnjačka izreka

Na prostoru današnjeg Sandžaka, u Srednjem vijeku, naizmjenično su vladale bošnjačke i srpske dinastije. Bosnom su vladali Kotromanići, a Raškom, kako se spominje, kasnije Srbijom, Nemanjići. Doseljavanjem Slovena, po dokumentima kao robova – servus, na prostor Sandžaka pod uticajem tadašnje Vizantije dolazi do formiranja srpske nacije i raseljavanja i asimilacije većeg broja ilirskih plemena Autirijata i Dardanaca koji su prvobitni i autohtoni stanovnici Sandžaka, preci današnjih Bošnjaka.

Stefan Nemanja

Nemanjići su prva srpska dinastija i zavladali su dijelom današnjeg Sandžaka, tačnije Raškom. Rodonačelnik Nemanjića bio je Stefan Nemanja (vl. 1168-1196). Naziv teritorije Raške je ilirskog porijekla i po njoj se zove i rijeka nad kojom se nalazi tvrđava. Teritorija Raške obuhvata okolinu tvrđave i rijeke Raške. Kada je Nemanja postao župan, svoju prijestolnicu je smjestio u Arsu i vremenom je ta tvrđava mijenjala naziv od Arsa u Rasa – Ras, stari ilirski grad. On je kršten kao katolik i u početku ga je privlačio katolički Zapad. Imao je želju da sklopi savez sa Karlom Fridrihom Barbarosom, njemačkim carem. On je u pohodu na Jerusalim (Kuds) prošao kroz Sandžak i očekivao je to učiniti u njegovom povratku, ali se on sa ovog putovanja nije nikada vratio. Nemanji je, poslije toga, bilo neizbježno potpadanje pod uticaj Vizantijske crkve, jer je Vizantija u to doba bila veoma jaka.

povelja Kulina bana

Sa druge strane Drine vladao je Kulin ban (vl. 1180-1204), najpoznatiji bosanski vladar. Bio je Bošnjanin, kako sebe opisuje u dokumentima, i prvi vladar sljedbenik bogumilskog vjerovanja. Njegova teritorija je bila znatno jača od Nemanjine. Poznata je njegova povelja Dubrovčanima i garantovanje im slobode kretanja. On je u Bosni sagradio prvu bogumilsku bogomolju. Njega je ugarski kralj Emerik prijavio kod pape Inoćentije III zbog njegovog slijeđenja bogumilstva i Papa, pošto je u Evropi njegovim blagoslovom stradalo oko milion sljedbenika ovakvog vjerovanja, proglašava krstaški rat protiv Bosne. Ban Kulin, da bi sačuvao svoj narod, pred Papinim izaslanicima samo formalno prima katoličanstvo.

Jedan od poznatih Kulinovih nasljednika je ban Stjepan (vl. 1204-1232). Njega je Katolička crkva uspjela smijeniti i postaviti Mateju Ninoslava (vl. 1232-1253), ali se i on otima njihovoj kontroli, prima vjeru bogumila i počinje je javno ispovijedati. Protiv njega i Bošnjana se ponovno proglašava krstaški rat u kome ih je jako puno stradalo. Uprkos svemu, ban Mateja uspijeva sačuvati svoju vjeru i odbraniti svoju državu. Jedan od poznatih vladara Bosne je i Stjepan II Kotromanić (vl. 1314-1353). On je upamćen kao veoma odlučan i sposoban državnik i teritoriju je uspio proširiti u pravcu Jadrana, čime se dokopao mora i Bosni otvorio put u svijet.

Dušen Nemanjić

Što se tiče Raške, jedan od poznatih Nemanjinih nasljednika je Stefan Dečanski. Raška se polako širila ka istoku i jugu i tako se on kruniše za kralja i svoju teritoriju naziva Sprskom kraljevinom.  Poslije njega najpoznatiji je Milutin Nemanjić (vl. 1282-1321). On je na Kosovu sagradio najveći broj manastira. Poslije njega najznačajniji za Srbe postaje vladar Dušan Nemanjić (vl. 1331-1355). Dušan je prozvan „silnim“ jer je svoju teritoriju proširio na sjever do Dunava, na istok do Bugarske, na jug do Egejskog mora, ali jedino na zapad nije imao puno osvajačke sreće. Uspio je osvojiti samo Hum (današnja Hercegovina). Godine 1346. Dušan Nemanjić se u Skoplju kruniše za cara Srba, Grka, Bugara i Albanaca, međutim to mu Vizantija i Rim nisu priznali. Car Dušan je u nekoliko navrata pokušao da pokori bana Stjepana II i tako je više puta opsjedao glavni grad Bobovac. U Bosni je doživio teške neuspjehe i potom bio primoran da od Bosne digne ruke. Njegovim povlačenjem ban Stjepan II vraća pod svoju kontrolu osvojeni Hum. Pred neočekivanu smrt, Dušan Nemanjić premješta svoju prijestolnicu iz Rasa u Prizren. Njegovom smrću nasljeđuje ga njegov sin Uroš, koji je zbog upropaštavanja carstva prozvan „nejakim“.

Vladavina bana i kralja Tvrtka Kotromanića (vl. 1353-1366. i 1367-1391) bila je najduža i najvažnija u istoriji Bosne. On je učvrstio svoju vlast i Bosnu ojačao na svim poljima. Njega je uzeo u zaštitu ugarski kralj i nametnuo mu zadatak da proganja sljedbenike bogumilskog vjerovanja. Zbog toga njega Bošnjani-bogumili, na čelu sa njegovim rođenim bratom Urošem, proganjaju iz Bosne, ali se on ubrzo, uz pomoć ugarskog kralja, vraća. Bosna je u njegovo vrijeme imala najveću teritoriju na Balkanu, cijelu današnju Bosnu, Dalmaciju, Crnu Goru,  Sandžak i istočne dijelove Srbije. U Sandžaku je tačnije obuhvatala teritorije današnjih opština Priboj, Pljevlja, Prijepolje, Nova Varoš, Sjenica, Bijelo Polje i Donji Kolašin. Sve ove teritorije su sljedećih 505 godina bile u sastavu Bosne, a poslije u sastavu Novopazarskog Sandžaka još 34 godine Po povratku iz Ugarske, Tvrtko Kotromanić se 1377. godine  kruniše za kralja Srbije, Bosne, Primorija i zapadnih strana u manastiru Miliševo kod Prijepolja (koje se danas nalazi u Sandžaku). Ovu činjenicu niko ne poriče, ali smo u osnovnoj školi učili da je Tvrtko bio ”kralj Srbije”, što je, dakle, očigledna obmana. S druge strane Drine brojni srpski velikaši su vodili borbu oko vlasti. Kao pobjednik izlazi Lazar Hrebeljanović (vl. 1371-1389) i proglašava se za kneza Srbije (koja je obuhvatala današnju Centralnu Srbiju sa sjedištem u Kruševcu). Protiv njega se još jedino pobunio župan Nikola Altomanović. Knez Lazar, da bi ga porazio, ulazi u savez sa kraljom Tvrtkom i tako i on biva ugušen.

Bosna 1390.

Velikosrpski istoričari kao dokaz za svoje ideje navode što kralj Tvrtko Kotromanić kaže za sebe da je „kralj Srbljem“. Znamo da je Tvrtko bio nosilac bosanske kraljevske krune, ali po raspadu i rascjepu države Srbije, on sebe, time što osvaja njene dijelove, naziva i kraljem Srba, odnosno kako se spominje „Kralj Srbljem“. Taj čin je imao politički karakter jer je na taj način pokušao pridobiti pravoslavno stanovništvo i dobiti međunarodno priznaje za bosansku krunu. Pored političkog, ovaj čin je imao i ekonomski karakter, jer je on tim proglašenjem zadobio pravo na „Mitrovdanski prinos“ koji su Dubrovčani plaćali Srbiji. Da je Kralju Tvrtku titula “Kralj Srbljem” bila samo od ceremonijalne važnosti pokazuje i činjenica da Kralj Tvrtko 1390. godine odbacuje tu titulu u potpunosti, te od tada njegova titula glasi ”Kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”

Kao zaključak svim ovim tvrdnjama o postojanju dvije zasebne nacije Bošnjaka i Srba bit će i to da mi danas znamo izgled svih spomenutih srpskih vladara, i to putem freski i ikona koje su crtane u crkvama, ali ne znamo izgled nijednog od spomenutih bosanskih vladara, jer oni nisu naslikavani, jer nisu bili kršćani!

Auutor: Usame Zukorlić

Izvor: Glas-Islama.info

——————————-

Literatura:

  1. /Sandžak, porobljena zemlja/,  Harun Crnovršanin, Nuro Sadiković
  2. /Kako se kalio Sandžak/,  Harun Crnovršanin, Nuro Sadiković
  3. /Bošnjani i Sabri u srednjem vijeku/, Medresa.net
  4. BS.Wikipedia.org

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

24 KOMENTARI

  1. Људи,оканите се ћорава посла.Нацију не одређује крв,него мозак.Када неки тамо Мујо или Немања,свеједно,оде у Немачку и ожени швабицу,тамо му се роди дете,до дете је већ шваба.Ако оно и неје,унук тога немање или Муја је немац,јер расте са немцима,говори немачки језик и тако се осећа.Можда он зна да му је отац или деда србин,муслиман или шта већ,АЛИ ОН ЈЕ НЕМАЦ.Покушавам да се обајсним и са појединим Србима,али и са муслиманима.Чисте нације на овоме свету нема,нарочито на нашим просторима где су пролазиле разне војске и народи,с опроштењем,јебо је ко је кога стигао,тако да свако ко каже да је ЧИСТ СРБИН народно речено,свира курцу.Што се тиче муслимана,не видим сврху извођења неких теорија,настали од овог,настали од оног…Муслимани су нација формирана од потомака Турака који су дошли на Балкан и измешали се са већинским исламизираним православним,али и католичким живљем.Срби су постали православни тек у десетом веку,пре тога су били пагани,па нико од Срба не изводи теорију да смо ми настали од апостола Павла и сл. глупости.Не знам зашто је муслиманима толико тешко да признају исламизирање.Изводе неке безвезне теорије,а зна се рецимо да су чечени (који су 30 пута већи муслимани од вас) били православни до 13.века,а онда примили Ислам.Само што њихове вође причају да су њихови преци видели Алахов пут и изашли на њега,а ваше вође измишљају најбаналније глупости да би порекли сваку везу са Србима.Ако неко жели да ми одговори или ме демантује,молим да ми не псује матер четничку и сл. јер нисам четник ни шовиниста,већ само желим да разменим аргументе са нормалним људима.

  2. izlisno je govoriti o ”bosnjackoj”naciji,ili bosnjacima iz raske oblasti(koju nasi muslimani nazivaju sandzakom,sto znaci vojna baza,na turskom)!a pri tome,ti nasi muslimani i iz raske i iz bosne,govore i pisu srpskim jezikom,nose nasa prezimena(srpska-slovenska),folklor ,muzika,jednom recju imamo istu kulturu i jezik!sto ce reci,isti smo narod!cak kad bi nasi bosnjaci i hrvati danas,prostudirali svoju predhriscansku istoriju i proucili predhriscanske bogove,sve bi im bilo jasno!ko su i sta su,zapravo da smo isti narod,to jest srbi!tako da sve ovo deluje tuzno i jadno,kad vidim kako pojedini muslimani,pljuju po srbima a zapravo time pljuju po svom poreklu!!TUZNO!!ja mogu samo da porucim,neodgovornim hodzama,da ne podbunjuju svoj narod i da ga ne lazu!a na svakom coveku je(bio musliman,katolik il pravoslavac)da koristi ono sto mu Bog dao,a to je mozak!PA RAZMISLJAJTE LJUDI!!!

    • Муслимани Србије вец један век имају проблем а идентетом.Најистинитије је ‘Срби исламске вере, јер ББошњак ” није никад био национална одредница. Пошто муслимани Србије страшно желе да имају своју државу ( ,, јер једино Ношњаци на Балкану немају своју државу”), јер нема нације без државе, па им предлажем да буду САНЏАКЛИЈЕ као посебна нација у Србији, да се ником више не моле да их прими и призна за нацију.

      Заиста су нам Рурци оставили веилку трагедију – вековима ће остати располућен идентитет великог броја Срба. тако је ко зна историју, а ко не зна нек је измисли на посетку уз расо и куване кромпире.

  3. „Ljudi u redu je da kraduckate ali vi bre kradete u *******.“ V. Ilić

    Pa da počnemo ja zaista nemogu da razumem, ovo što je ovde napisano, prvo Raškom ili ti Srbijom nisu vladali Nemanjići od osnivanja države, tj.od doseljavanja na Balkan. Pre njih su tu bile i druge dinastije koje su ovde nisu (namerno ili ne) pomenute, pa uzmimo samo prvu srpsku dinastiju Vlastimirovića čiji je možda najblistaviji izdanak bio knjaz Časlav, kojeg Ugri mučki ubiše. Drugo Bošnjaci nisu potomci Ilira, ili neznam koje čega, kao ni Albanci, Bošnjaci su južni sloveni koji su primili islam i tako se distancirali od Srba i Hravata. Albanci koje kude, ali današnji Bošnjaci, ccccc…koja izvala. Treće Stefan Nemanja jeste kršten kao katolik ali je prekršten odmah po dolasku u Rašku, daleko od toga da je čekao Barbarosu. Četvrto, Barbarosa nije prošao kroz Sandžak, već kroz državu Rašku, preciznije pored Niša, gde je se i sastao sa Nemanjom. Peto, može li mi ko objasnit po čemu je Kulin bio jači od Nemanje čije su čete opsedale čak i Sofiju? Da li je on možda osvojio Niš, porazio Romejsku vojsku? Šesto, Stefan Dušan nije proširio Rašku do Egejskog mora no do Korintskog zaljeva na jugu. Veliki car se nije krunio za cara Bugara, Albanaca, i kozna kakvih divljaka no za Vasilevsa(čitaj: Imperatora, Cara, kako hoćeš) Srba i Romeja ( romanizovanih Grka ): “Στεφανος εν Χριστω τω Θεω πιστος βασιλευς και αυτοκρατωρ Σερβιας και Ρωμανιας.”- Stefan od Hrista imperator i autokrat Srbima i Romeima. I nije tačno da mu titulu nije priznao niko, Istočno Carstvo je priznalo Dušana za cara 1351.g. i to je ucinio lično car Jovan V Paleolog, carsku titulu Dušanu su priznali i Dubrovnik, Mletačka rep.,Bugarska, Vlaška, čak i Bosna, polemiše se da li je priznala Francuska. Jedino nije prihvaćena od strane Vatikana, Nemačke, i Ugarske. Što se tiče rata u Bosni, to što nije pao Bobovac, neznači da je Dušan ratovao neuspešno, istoričari navode da je Bosna popaljena i uništena, tako da samo možemo misliti koliko je razaranje bilo u pitanju. S tim da uzmemo u obzir da je Car kasnije preduzimao pohode u Dalmaciju ka Skaradinu I ostalim gradovima on je morao proći kroz Bosnu, a to nebi mogao ako bi imao bana Bosanskog, sto implicira da je ban priznao vrhovnu vlast Srpskom caru. Sledeće skoro svaki od bosanskih banova a potom i kraljeva je sebe i svoj narod deklarisao kao Srbe, o tome ima mnoštvo dokaza na koje ću vas rado uputit ako to želite. No dovoljno je da kažem da je poslednji srpski despot bio Stefan Tomašević, bosanski kralj. S činjenicom da Srbi u Srednjem veku nikada nisu I nije im palo napamet da prihvate čoveka koji nije Srbin za vladara, možemo slobodno zaključiti ko i šta su bili Kotromanići. Tvrtko je Srpski kralj, ko se drzne da to spori skače sebi u usta, To što je on promenio titulu neznači ništa to su radili i srpski vladari pre i posle njega, ali defacto ostaje da je Srbija = Raška bila i ostala prva država=teritorija u njegovoj tituli, što je razumljivo, jer što je tad bila Bosna za Srbiju, divlja zemlja. Od titule “kralja Srbljem” je morao odustati hteo ili ne, pošto je Srbija počela ponovo jačati, pod Hrebeljanovićima, a pošto su Srbi kao narod prostirali mnogo dalje ka unutrašnjosti balkana na teritorijama koje nije mogao da osvoji i pripoji svojoj teritoriji. Stoga je zamena termina Srbljem sa Raška nađen kompromis, jednako vredan i dostojan Srpskog kralja. Tvrtko je doveo iz Raške logoteta, i na svoj dvor uveo Srpske običaje i ceremoniju. To nebi uradio neko ko nema veze sa Srbima. Kao poslednja Stvar u vezi fresaka i izgleda vladara, pa posve je normalno da ktitor crkve, manastira oslikava svoj liki likove svoje porodice u njemu. S obzirom da Tvrtko nije bio ktitor normalno je da ga nema. Nadam se da će ove moje male činjenice navesti autora teksta na kakvu takvu ispravku.

    • Prekrajanje istorije je odraz iskompleksiranosti, a ovde se radi o pokusaju da se iskopiraju kosovski albanci i istim metodama: lazima po svetu, prljavim parama, prekrajanje istorije, pomaganje svakom neprijatelju ove drzave, uzasna namera da se srbija pred svetom prikaze u najgorem mogycem svetlu, sve da bi se na podmukli nacin otela jos jedna njena teritorija. Za to je potrebno imati drugaciju istoriju i podici na noge sve snage protiv srbije. A nasi naivni, sve misle da se stvari desavaju daleko od ociju

  4. Da ponovim deo mog izbrisanog posta:
    Tvrtkova titula kralja Srbljem i Bosnom se i uzima kao glavni dokaz da u njegovo vreme Bošnjaci sigurno nisu bili smatrani državotvornim narodom, a da li su smatrani posebnim narodom ostaje otvoreno pitanje.
    Nije sporno da danas postoji bošnjački narod, ali je za rani srednji vek veoma špekulativno tvrditi da su nacije bile formirane po danas postojećim modelima. Sumnjam da je neki seljak iz 15. veka uopšte vodio brigu o tome koje je nacije. Plemstvo i vladari su već nešto drugo, isto kao i stanovnici primorskih gradova koji su bili pod jakim uticajem kultura naroda koji su već stvorili svest o svojoj etničkoj posebnosti.

      • Nisadeš, divni i nepristupačni vrh, stan bogova po indijskoj religiji, bio je prva srpska postojbina. Citat iz Ritera, na strani 29, glasi: “Sa vrha Mera (brdo u Indiji) pružaju se njegove grane kao Himavat, Henakutaš, Nisadeš, na kojima je živeo surovi i odeven u odelo od kože narod Serba ili Srba”. Znači da su Srbi prvobitno živeli na prostorima između himalajskih i hindokuskih planina, preko šest hiljada godina pre Hrista. Ruski istoričar Moroskin ističe da su ostali narodi bili zavidni prema Srbima, koji su nastanjivali oblast Dunaj u Indiji. On takođe navodi da su u unutrašnjosti Indije bile države Prazija, Gangazija i Sarbarska (Srpska), a u primorskom delu oblast koja se zvala Panovska. O postojanju te dve srpske države nađeni su zapisi kod Aleksandra Velikog. To ukazuje na mogućnost da imena Dunava i Panonije nose takođe poreklo iz Indije (ili obratno). I u indijskim geografskim kartama ima imena srpskog značenja: Srba, Sobrana, Čarnigor, Belospor, Kovilje, Žitomir, Mala Bara, Bela Zora, Grad, Careva, Pramen, Mlava, Drvar, Borac, Zagore, Sivonje, Ravnagora, Borje, Dub, Veselgrad, Timok, Sarbatu, Srbistan, Morava, Drava, Kotor, Srbalj i druga. Po Moroskinu, Srbi su ziveli u Indiji nekoliko hiljada godina pre iseljavanja u srednju Aziju, a zabelezena su masovna seljenja pre 5.000 godina. Iz svega proizlazi da se o poreklu Srba u Indiji može govoriti kao o periodu od oko osam hiljada godina ili još više. Masovna iseljavanja iz Indije prouzrokovana su pojavom kuge, koja ih je brojčano gotovo prepolovila, kao i najezdom crnih naroda sa juga koji, su ih nemilosrdno pljačkali.

        Po Moroskinu prvi ogranak Srba iselio se iz Indije u pravcu Mesopotamije, oko reka Eufrata i Tigra, gde su osnovali svoju Novu Sabarsku državu, na tlu današnjeg Iraka. Tamošnji gradovi nazvani su srpskim imenima, a o istima postoje i dan danas neka svedočanstva. Dolazak Srba u Mesopotamiju datira oko tri hiljade godina pre Hrista i tu su se zadržali najmanje oko jedan milenijum. Od tih Srba potomci su se proširili u Malu Aziju, a nešto kasnije odatle su prešli i u Evropu. Delimično su se nastanjivali i u Egiptu. Posle smrti faraona Pepija II, ti Srbi zavladali su područjem koje su naselili i ta njihova vladavina trajala je od 2261. do 2052. godine stare ere. Tu teoriju zastupa i francuski egiptolog Masper Gaston, koji kaže da su Srbi iz Sarbarske stigli u Afriku u tri navrata. Gaston svoju tvrdnju zasniva na srpskim natpisima na egipatskim piramidama i kamenim spomenicima. Srbe su Egipćani nazivali “kraljevi pastira”, a vladali su Donjim Egiptom. Ovo je u potpunoj saglasnosti sa izučavanjima našeg istoričara Stojana Boškovića, koji u “Istoriji sveta” piše kako su Egipćani podizali ustanke protiv srpskih vladara u Donjem Egiptu. Fransis-Maria Apendini piše da su Srbi neko vreme gospodarili Sirijom, odakle su napadali Egipat. Za takozvani “čudesni” period Egipta označava se porobljavanje od strane nekih stranih naroda i vladavine izvesnog Arse (ime mu je pisano ćirilicom APCA). Za taj “čudesni” period Fransisko-Maria Apendini kaže da su to narodi došli iza Kaspijskog jezera, koji su najratoborniji narod, a vladali su dugo vremena Egiptom i Sirijom i zvali su se Srbi.

        Prvi doseljenici u Evropu zadržali su se na Balkanskom poluostrvu, dok su u manjim grupama otišli do Italije pa čak i do Spanije, 3000 godina pre Hrista. Prvo srpsko doseljavanje na Balkan dogodilo se oko tri do četiri hiljade godina pre Hrista. Šafarik tvrdi da se ni za jedan evropski narod osim Srba, ne može dokazati poreklo iz Indije, a za Srbe za to postoji istorija. Čak su i u baskijskom rečniku nađene reči srpskog naziva: gora i gori (ono što gori), kao i mnoge druge. Nađen je čak podatak da u jeziku Baska ima 30-40% reči srpskog značenja. Miloš Milojević, u delu gde piše o životu Srba u Francuskoj i Danskoj, gde i danas postoje geografski toponimi srpskog značenja, navodi da je tokom velikih progona Srba stradalo 30 do 60 miliona Srba u Evropi. On takođe navodi srpska boravišta u Holandiji i Belgiji i da se je Amsterdam nekada zvao Slavengrad. A kada je dr. Olga Luković-Pjanović došla u Francusku, izvesna dama Hermina joj je ispričala priču svojih roditelja, po kojoj su Srbi vladali u Alzasu, što Olga tada nije znala. Međutim, kasnije je to utvrdila kao istinito i nije mogla oprostiti svojim profesorima istorije koji je tome nisu naučili, a još više Srpskoj akademiji nauka koja o tim stvarima permanentno ćuti.

        Drugi ogranak Srba iz Indije krenuo je prema Kaspijskom moru i planinama Kavkaza, gde su osnovali domovinu 2.560 godina pre Hrista i nazvali je Serbanija. Tu su se zadržali nekoliko vekova, sve dok ih odatle nisu potisli novi osvajači.

        Treći srpski ogranak usmerio se pored kitajskog carstva (Kine), u pravcu severa i nastanili su se u Sibiriji, gde su osnovali državu Sirbidija ili Sirbija 3.200 godina pre Hrista. Od te reči Sirbija postala je današnja reč Sibirija.

        Seobe drugog i trećeg ogranka Srba trajale su takođe oko hiljadu godina, a započele su gotovo istodobno sa prvim ogrankom, prema tome zaposeli su svoje nove postojbine oko dva do tri milenijuma pre Hrista. Dok su se selili usput su pretežno ratovali, osvajajući nove prostore za sopstveni opstanak, ali su takođe i mnogo stradali. Najviše Srba izginulo je u dugotrajnim borbama sa Kitajcima, Hunima i Mongolima.

        Dubrovčanin Mavro Orbini pisao je da su ti Srbi, koje je on nazivao Slavjanima, poreklom od Jefeta, sina Nojeva, naseljavali dve stotine pokrajina od Azije preko Evrope. Njegova knjiga “Kraljevstvo Slovena” (iz 1601. godine) prevedena je na srpski tek 1968. godine i to bez prevoda prvog dela od 248 stranica, u kojima autor piše o ranijim srpskim kraljevstvima od pre Rimskog carstva. Iz zaključaka Mavra Orbina proizlazi da je dinastija Nemanjića poslednja srednjevekovna srpska dinastija. Jovan Rajić piše da su stranci srpsko ime izveli iz imena reke Zebris (ili Serbis), koja teče između Eufrata i Tigra. I zaista, ta reka se i danas tako zove. I danas u persijskom jeziku postoje brojne reči istovetnog značenja kao u srpskom. Evo nekih: bog-bog; zemo-zemlja; zima-zima; žena-žena; berezo-brzo; mislj-misao; zarja-zora; medo-med; noć-noć; paurvi-prvi; dva-dva; tri-tri; četvere-četiri itd. I u jevrejskom i jermenskom jeziku takođe postoji dosta srpskih reči, sto su jevrejski istoričari uzimali za utvrđivanje svoga porekla preko Jefeta, sina Nojevog.

        Srbi su ostavili svoja imena gde god su živeli. Evo nekih: jezero Srbonis u Siriji, Serbetes, mesto u Mauritaniji, Serbanica (ili Srbica) na crnomorskoj obali, Serberion na ušću reke Don, Sarbakon na Krimu, Sorbhag u Iranu, Serbka u Indiji, Sarbinovo u Ukraini, Serban-voda u Poljskoj, Serbia u Rumuniji, Serbin u Grčkoj, Sarbiodunum na Sardiniji, Sarbat reka u Turskoj, u doba kada Turci jos nisu živeli na svojim sadašnjim teritorijama. Za Srbe istoričari kažu da su živeli u čitavoj Evropi i nisu imali potrebe da se pripremaju za ratovanja. Profesor Miomir Jović utvrdio je da se seoba Srba iz Indije odigrala 4.500-4.000 godina pre n.e. A Ognjen Radulović, u Traganjima za korenima Srba, navodi da su iz svoje prapostojbine Indije Srbi krenuli pre šest hiljada godina, usmerivši se u tri pravca, od kojih je jedna grupa nakon kraćeg zadržavanja u Mesopotamiji stigla i u doline faraona.

        Grčki istoričar Strabon pisao je da su u zapadnoj Aziji po planinskim predelima živeli Srbi, ili Brđani, koji su se odlikovali rusom kosom i plavim očima. O istima postoje napisi i ruskog istoričara Mihaila Lomonosova. Dubrovčanin Ivan Gundulić pevao je o slavnoj Troji:

        Pri moru uprav srpskih strana u pržinah pusta žala

        Leži Troja ukopana, od grčkoga ognja pala.

        A Car Dušan postavljao je svoga namesnika u Maloj Aziji baš u oblasti Troje.

        Olga Luković-Pjanović piše, u drugoj knjizi “Srbi narod najstariji”, strana 59, kako je “Chicago Tribune” 19. Februara 1981. godine objavio vest da je otkopana kineska najstarija mumija koja je bila plava žena, bele rase. Zatim je ista vest objavljena u Parizu na TV. Te vesti Olgu su potsetile na one koje tvrde da su Šiptari Iliri samo zato što su se naselili na ilirske teritorije. Prema tome, Olga zaključuje da je “plava kineskinja” mogla biti samo srpkinja.

        Postoje brojni zapisi o srpskoj propasti u vremenima nove ere. Evo nekih: tokom silnih ratovanja sa turskim i mongolskim plemenima nestala su mnoga srpska naselja u kojima su živeli vekovima. Prema grčkoj hronici rimski car Justinijan je u sedmom veku nasilno preselio mnoge Srbe iz predela sadašnje Stare Srbije u Malu Aziju i od njih stvorio odabranu vojsku od 30.000 konjanika. U borbi sa Arapima 692. godine, dve trećine te vojske pređe na stranu Arapa, a Justinijan dade nalog da se sve preostale porodice srpske pokolju. Nešto kasnije, 762. godine, iz Makedonije se preseli oko 250.000 Srba u Malu Aziju, a 802. godine opet dođe do slične seobe, nakon što je grčki car Komnen pokorio Rašku. I konačno, u petnaestom veku kada su Turci osvojili Bosnu, sultan Sulejman prebacio je 30.000 srpske muške dece u Tursku od kojih je napravio Janjičare i isve ih utrošio u narednim obračunima sa Srbima. Latinski biskupi su za vreme sinoda u Saloni proglasili ćirilicu “đavolim pismom” i zabranili njenu upotrebu. Poljska, Česka i Hrvatska odmah su je napustili i otpočela je borba protiv ćirilice. Ova borba produžena je do današnjih dana, a to je ujedno i borba između dve crkve, koja traje već vekovima. Sve su to dokazi da su Srbi vekovno bivali izloženi stradanjima i da su sopstvenom krvlju placali visoku cenu opstanka.

        Ogranak Srba koji se doselio na Balkan pre tri do četiri hiljade godina, o kojima su pisali grčki i rimski istoričari, su direktni praoci danasnjih Srba. Taj ogranak dospeo je čak do Španije i severnih obala Afrike. O tim seobama zapise su ostavili Čeh Pulkova i Enije Silvije, koji navodi seobe Srba u vreme postojanja kule Vavilonske. Francuz Mosper pisao je o tri provale pastira iz Male Azije u Egipat i tvrdi da se radi o Srbima. A na egipatskim piramidama hijeroglifima je zapisano da su 1.600 godina pre Hrista u Libiju i Mauritaniju doprli beli narodi plavih očiju. Egipatski izvori tvrde da su ti narodi na njihovim prostorima osnovali svoju državu koja je postojala sedam vekova. Dr. Olga Luković-Pjanović daje divan opis ratnih zarobljenika, čiji su likovi uklesani na egipatskim piramiadama sa “zrakastim krunama” na glavama, sa zaključkom na osnovu reči pereset i prst da se radi o Srbima (str. 215-230). Rajić citira ruske letopisce, koji kažu da su Vendi, Srbi, pomagali Trojance u borbi protiv Grka, pa su se posle poraza sa svojim vojvodom Antonorom preselili iz Male Azije na Jadransku obalu. Navodi dalje tvrde da su Srbi naselili Boku, Crnu Goru, Dalmaciju, Albaniju, Bosnu i Hercegovinu i sve do Venecije jos pre tri hiljade godina. Šafarik, kasnije piše da su ti Vendi bili jednorodni sa Vendima iz podunavskih krajeva.

        Iz prednjega proizlazi da su Srbi naselili Evropu i Balkan istovremeno sa ostalim indo-evropskim narodima: germanskim, grčkim i latinskim. Šest stotina godina posle trojanskog rata, Srbi su potpuno naseljavali Balkan i u to doba makedonski car Aleksandar Veliki svojom poveljom dao im je zemlje od Jadranskog do Baltičkog mora za njihovu hrabrost i vernost. Navodi se da su i Aleksandar Veliki i njegov otac Filip takođe Srbi, pošto u to doba nisu još postojali Sloveni. Hrvat Sver navodi da je majka Aleksandra Velikog bila ilirske krvi, a zna se da su stranci Srbe nazivali Ilirima. To se da tumačiti i iz pesme Ivana Gundulća “Osman”, gde kaže:

        Od Lesandra Srbljanina, od svijeh cara, cara slavnog

        Aleksandro to svidoči kralj veliki svega svita.

        Aleksandar Veliki prezivao se Karanović, a to prezime izvedeno je iz titule Karan, koja je dodeljivana kod Srba visokim dostojanstvenicima i plemićima ili nekom princu iz vladarske kuće, srodniku kralja ili cara, prilikom njegovog postavljanja na dužnost glavnog zapovednika vojnog ili pokrajine. Prema Deretiću, jedino su Srbi u vreme Aleksandra Velikog imali vojne formacije kojima je prednje tumačenje odgovaralo. Dve hiljade godina pre Hristova rođenja jedino je drevna država cara Nina bila svetsko carstvo, kome je pripadala polovina savremene Evrope, deo Azije i Afrike – Ilirska, Dačka i Karpatska Srbija. U antičkom vremenu, po Deretiću, država je bila organizovana društvena zajednica zasnovana na običajnom pravu. Za stare Grke kaže da u prvobitnu Evropu oni nisu ubrajali ni svoju Grcku, Evropa je za njih bila samo Srbija i ništa više. Državu je tada oličavao vladar, gospodar, a bila je onolika koliko je vladar uspevao da je stavi pod svoju vlast i njome uspesno upravlja.

        Posle raspada Rimske Imperije obnovljena je srpska država 461. godine, krunisanjem Markelina u Solunu. Markeli, Srbin, bio je vojskovođa Rimske Imperije koji je doprineo pobedi nad Atilom, na Katalinskim Poljima 451. godine. Srpsku državu učvrstio je Ostorilo Svevladov 490. godine i zvala se Srpska Carevina ili Srbija. Od tada pa do kraja 15. veka, punih hiljadu godina, Srbija postoji kao država bez prekida. Deretić citira Anonimus Reventanisa koji je predstavio postojanje tri Srbije, istog imena: prva od Jadranskog mora do Dunava, zvana Ilirska Srbija, druga od Dunava do Karpata, zvana Dačka Srbija i treća od Karpata do Baltičkog mora, zvana Sarmatskom Srbijom. Bilo je to dva veka pre Hrista. Rimljani su osvojili Ilirsku i jedan deo Dačke Srbije, jedan vek posle Hrista, a deo između Tise i Dunava ostao je zauvek neosvojen, što ide u prilog tvrdnji da nikda nije prekinuta tradicija rimskim osvajanjem. Cela Sarmatska Srbija ostala je van domašaja rimskog carstva. Dačka Srbija danas se zove Vlaška, a Baltička Srbija se zove Poljska. Znači, od uspostavljanja Ninovog carstva, oko 2015. godine stare ere, pa do danas, preko četiri hiljade godina srpska državna tradicija nije prekinuta. Otuda je Srbija “večna”.

        Sebastijan Dolči i nehotice povezuje ilirski jezik sa Srbima. A Laonik Halkokondilo u knjizi “O Turskoj”, kaže da su istim jezikom govorili svi narodi od Jonskog mora do Venecije, a za Sarmate navodi da su živeli u današnjoj Poljskoj i potom su se spustili na Dunav, što potvrđuju i Šafarik i Surovjecki, pišući o rasprostranjenosti srpskog naroda. I hrvatski pisac Dinko Zlatarić u “Elektri”, posveti knezu Zrinskom, piše o “Velikom Aleksandru, kralju srpskom”. Orfelina o ruskom caru Petru Velikome, u gramati od 3. Marta 1711. godine, zapisano je da “car svih Rusa poziva Srbe na ustanak protiv Turaka, potsećajući ih da se sete svojih slavnih i junačkih predaka, u prvom redu srpskog cara Velikog Aleksandra Makedonskog, koji je mnoge careve pobedio i mnoge države osvojio”.

  5. Zanimljivo da mi se brišu komentari, jer onaj ko je pisao ovu paškvilu ne ume da mi odgovori kao naučnik naučniku.
    Pokazuje NJEGOVO, a ne moje dostignuće.

  6. mozda ali mozda nema freske u pravoslavnim crkvama od tvrtka kotromanica posto nije bijo svetac ali opet kazem mozda… verovatno je stavrno bijo bosnjak kosto kazete pa ga nema na freske u crkvama ili… izvinite su ovo vicevi za decu ili bajke pre spavanja ? pa nema u crkvama svaka freska srpskih vladara ccc…

  7. – A jos jedino moze biti lose u ovome,ako neko danas misli da ce se ovakvim dokazivanjem predstaviti kao “neki veliki Bosnjak”,za razliku od onih koji vise nikome ne zele da dokazuju tu cinjenicu da postoje. Kao sto je to danas recimo slucaj sa genocidmo u Srebrenici,gde neki “konstantnim pominjanjem i plakanjem nad Srebrenicom”,ili odlaskom u Srebrenici 11.jula “kritikuju Regionalnu televiziju sto ih nije snimala dovoljno tamo”…zele postici nekakve “politicke poene”.
    – Dakle,niko i nikad nece zaboraviti Srebrenicu od Bosnjaka,i ona ce biti “evropska Meka” Bosnjacima,i nesto sto ce Bosnjake spreciti da zaborave…. Ali,takvim “marketinskim pominjanjem Srebrenice”,takodje mozemo umanjiti njen znacaj. Jer ako Srebrenica Bosnjacima treba da sluzi za “dokazivanje ko je veci Bosnjak”,onda nam se ne pise dobro.

  8. – Ne vidim nista posebno sporno niti lose u ovom tekstu. Jedino mi je nejasna namjera ovog teksta?
    – Ako je namjera da mi Bosnjaci nekom dokazujemo svoje autohtono porijeklo,koje nema veze sa Srbima,onda za tim nema potrebe…,jer sta mi imamo kome dokazivati da postojimo. Rahmetli Alija Izetbegovic je jednom prilikom jedan govor zapoceo ovako…”Postovani Sabore,braco i sestre,dragi bosnjacki narode…Ne osjecam potrebu da sebi ili vama objasnjavam nase tradicionalno ime Bosnjak,ime naseg jezika Bosanskog,i ime nase zemlje Bosne i Hercegovine…”. Tacka.
    – Dakle,ako pokusavamo objasnjavati nekim srpskim nacionl-socijalistima svoje postojanje…onda su oni postigli cilj. Dakle,Bosnjaci jesu i bice,bez bilo kome da to dokazuju,autohtoni narod razlicit i od pravoslavnih Srba i od katolika na ovim prostorima. Tacka. Idemo dalje…,ne trebamo stalno nekome dokazivati da postojimo,jer cinjenice se ne dokazuju.
    – Sve drugo je…besmisleno,i ostavlja nekakvu sumnju da mi nekakvim dokazivanjem konstantnim nesto hocemo da postignemo. Kao sto niko vise posebno u Evropi ne objasnjava svoje porijeklo,vec se sve zna…tako i mi Bosnjaci vise nema potrebe da se dokazujemo. Eselamu alejkum.

  9. za Gabelja-ocigledno ti ne odgovaraju istorijske cinjenice.Odgovaraju vam samo patoloske lazi kojim je vas um zadojen.Procitani ste kod Kosova,sad su na redu ostali.Dosta je srpskog terora na Balkanu.

  10. potrazi istinu kod onih sto je znaju.”Muslimani se u Sandzaku naoruzavaju” sta bi sa onih 25 ljudi?Takav tip ne moze pisati bilo sta o Muslimanima sve dok to ne objasni i izvini se svima koji su imali posledice od tih izjava.Pitaj tvog babu on se vjerovatno sjeca tih izjava na tv beograd.Allahimanet!

  11. Ja obožavam samo Allha, dž.š., i nikoga više na ovom svijetu.

    A autore Haruna i Sadika ovih knjiga ni ne znam. Njihove knjige mi samo služe kao izvor.

    Odatleuzimam samo ono što ima argument i dokaz.

    Ima i dijelova sa kojima se ne slažem.

    Međutim, ne znam kakav je ovo vaš ispad?
    Kakve veze ima Sadik Nurović ili Harun Crnoviršanin sa historijom Sandžaka i Bošnjaka?
    Zar to nije malo glupo upoređivati?

    Ponavljam, ako ima nešto sporno u tekstu onda bujrum iznesete svoj stav i dokaze…

  12. Zamolio bih gospodina GABELJA da obrazloži šta to u tekstu nije ispravno…

    Naravno da su mi jedani od izvora i knjige Haruna Crnovršanina…

    Znam što vam on ne odgovara, zato što je opsao historiju Sandžaka ‘90 onako kako treba i kako jeste…

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.