Konačno sam slobodna!

0
11

Sandžak PRESS – Kako početi opis svojih najdubljih osjećanja, a da pritom suza ne ovlaži obraz, srce ne zalupa jače i tijelo ne zadrhti?! Nikada mi ranije nisu datumi i brojke predstavljali nešto bitno u životu,  ali od same pomisli na 29. decembar, na dan kada sam uradila nešto najvažnije u mom životu, na šta sam ponosna i zbog čega uzdignute glave koračam ovim svijetom, a to je hidžab.

Par sati prije nego sam pošla na tribinu o hidžabu, čula sam na radiju riječi „Sve što se dešava oko nas sa svrhom je, kako bi uzeli pouku“. Pošla sam u ime Allaha na tribinu, ne obraćajući pažnju na riječi koje ću tek nekoliko sati kasnije shvatiti, jer sam sa svrhom otišla na tribinu i izvukla najbolju moguću pouku iz nje, stavila sam hidžab! Ušla sam u prostoriju gdje će se održati tribina. Sala je bila prepuna, a ja sam prosto zavidjela tolikom broju žena i djevojaka koje su tako ponosno i časno nosile svoj hidžab. Našla sam mjesto gdje ću stajati i oko mene su se nalazile pokrivene djevojke, tako nasmijane, sretne i zadovoljne svojim životom, dok sam se ja  osjećala malo neprijatno jer nisam bila sretna i zadovoljna kao one, a mogla sam to biti.

Nakon uvodnog dijela voditelja, student Fakulteta za islamske studije je otvorio program učenjem plemenitih citata iz Kur’ana koje sam skoro i ja naučila napamet. Prva suza je tada pala. Uspjela sam da iskontrolišem svoje emocije koje su tada bile izuzetno jake. Nakon toga je studentica istog fakulteta počela svoje izlaganje. Iz njenog govora sam vidjela da te riječi koje izgovara dolaze iz njenog srca i da to što govori zaista i misli. Te njene naizgled sasvim proste riječi su probudile u meni snažan naboj emocija.

Na njeno pitanje : “Da li među našim sestrama koje se nisu pokrile postoji neka koja to želi učiniti večeras?“ – osjetila sam nešto što se ne može riječima opisati. Plakala sam kao malo dijete. Drhtala cijelim tijelom, što je bilo jače od mene. Na trenutak sam se zamislila i nije mi trebalo dugo da odlučim. Pristala sam na taj poklon od Gospodara i uzela ga sa obe ruke. Moja sreća je tog trenutka bila neizmjerna i nju sam ispoljavala kroz suze, kroz suze kojih ću se uvijek rado sjećati. Na pitanje prijatelja, poznanika, rodbine „Kako se osjećaš sada?“ – odgovaram da se ovako nešto može samo doživjeti, jer nešto tako ne može se opisati riječima… Takve riječi ne postoje. Kada izađem na ulicu prosto se oduševim reakcijom ljudi koji mi se obraćaju sa mnogo više poštovanja i ljubavi u odnosu na period kada nisam nosila hidžab. Te noći mi je pruženo toliko podrške i ljubavi od strane porodice, poznanika, pa čak i od ljudi koje sam prvi put vidjela u životu, a da to nisam doživjela za svojih 17 godina.

Napokon se osjećam veoma sigurno i zaštićeno, ne strahujem da li će me neko poniziti svojim riječima ili djelima, da li ću biti osramoćena ili obeščašćena, jer mi moj dragi hidžab pruža sigurnost, mir i istinsku sreću. Konačno sam slobodna!

Autor: Amina Alić

– Autor ovog teksta je jedna od djevojaka koje su prihvatile hidžab uoči Nove godine. –


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.