Koliko su Srbi i Turci svojta?

25. Augusta 2015.

Srbija, Turska – Mnogo je toga u historiji naših komšija Srba obavijeno velom tajni. Ni narodna predaja, ni epske pjesmice, ni mitomanske priče ”nebeskog naroda” pod stablom jedne šljive, ni protok stoljeća, nisu još otkrili one istine koje Srbi ne žele da čuju. Mnogi kada se suoče sa nečim otkrivenim neće da kažu da ne znaju o tome dovoljno ili ništa, već su uvijek spremni kazati da to nije tako.

Na pitanje kako bi sve to otkriveno moglo biti, jednostavno odgovaraju: Onako kako smo i dosad znali i kako su nam mozgove napumpali! Da li to oni zbog ove činjenice retroaktivno vole ili samo s vrha jezika preziru neke turske pretke? Kada nije ni na pomolu bilo tursko osvajanje na Balkanu, srpski vladari su imali kontakte sa turskim sultanima u raznim oblicima. Primaknimo se otkrivanju ”zmijskih nogu” i sakrivene historije

Srbi su bili veliki prijatelji sa Osmanlijama

Među mnogim zagonetkama i historijskim skrivalicama, koje su Srbima svojstvene, bila je i ona o Kosovskom boju i rodbinskom prijateljstvu između njihovog i osmanlijskog dvora. Bili su veliki prijatelji sa Osmanlijama, sa kojima su se pripadnici dinastije Hrabrenovića i Brankovića orodili. Samo šest mjeseci nakon Kosovskog boja, Lazarova udovica kneginja Milica( u legendama carica), po savjetu patrijarha i cijelog crkvenog sabora, dala je pristanak da se njena kćerka Mileva/Olivera uda za sultana Bajazita I. Tako su sultan Murat I i despot Lazar Hrabrenović pod zemljom postali prijatelji, a na zemlji je kneginja Milica postala punica sina čovjeka koji je izdao naredbu o smaknuću njenog muža, a Milevin/Oliverin brat, novi despot Stefan Lazarević, šura sultana Bajazita I.

Sedam godina nakon Kosovskog boja, sultan Bajazit I je morao povesti bitku kod Nikopolja protiv križara pod zapovjedništvom ugarsko-mađarskog kralja Žigmunda (Sigismunda) i u tom sukobu osmanlijska vojska je bila pred očitim porazom. U tom odsudnom času, sultanu Bajazitu I , s desnog boka, u pomoć je pritekla vojska Stefana Lazarevića, i tako je od velikog poraza, 1396.godine, jedan srpski šura spasio svoga voljenog turskog zeta. Bila je to pažnja na osmanlijsko-srpski način. Srpski stariji i noviji romansijeri često su nam vrlo uspješno zaopštavali veliko prijateljstvo između srpske i turske strane.
Zet je vrlo dobro znao otvoriti i ganuti dušu svoga šure Stefana:
“Ja tebe držim kao starijega i miloga mi sina, i to ne krijem ni od koga, ni od onih što su ovdje ni od onih što su dalje na istoku. I ko je kod mene u takvoj časti kao ti? A ja već ulazim u starost. Da li ću poginuti u ratu, ili ću od bolesti umrijeti…? Ali me poslušaj, ja ću ti kazati šta ti valja činiti.”(1)

I u borbama kod Angore 1402.godine Bajazitov šura S. Lazarević je pomagao sa 10 hiljada srpskih vojnika, ali protiv silnog tatarskog hana Timura nisu mogli odnijeti pobjedu. Po porazu na bojnom polju, Bajazit I je ubačen u demir-kavez da bi ga tatarski vojnici pokazivali narodu po Anadolu ali i njegovoj supruzi Milevi/ Oliveri koja je bila primorana da potpuno naga poslužuje pobješnjele i pijane tatarske ratnike. Kada su sultana Bajazita doveli da vidi u kakvom mu je stanju supruga, on je, zbog velikog poniženja, od prevele tuge i bola neprebola svojom glavom udario u demire kaveza, razbio glavu i sa prosutim mozgom ubrzo umro(1403.) Nakon tog događaja, Timur je oslobodio Oliveru i ona se sa svojim najmilijim sklonila na sigurno mjesto. Stefan Lazarević je nakon ove krvave bitke ”imao okrvavljenu desnicu”.

Sultan Murat II oženio se, 1435.godine, Marom, kćerkom Đurđa Brankovića, kasnije nazvanom Amarisa, koja je tim činom postala maćeha princu Mehmedu, budućem Mehmedu II Fatihu. Mehmed je 1451.godine natjerao oca da abdicira, a tim povodom je svoju maćehu Maru, uz bogate darove, uputio bratu u Srbiju. Ona se kasnije zamonašila i umrla je u dubokoj starosti 1487.god. I Olivera i Mara zadržale su pravoslavnu vjeru i na dvoru su čak držale i pravoslavne sveštenike.

Sulejman El-Kanuni razmjenjivao gene sa ženom naših krajeva

” Spomenuli smo već da su Turci, zailazeći u naše zemlje, već imali hrišćana poturčenjaka. Odmah posle Kosovske bitke, i ako ne poturčenu, na dvoru sultana Bajazita nalazimo našu princezu Milevu(sultaniju Oliveru a kasnije monahinju Magdalenu, po književnom kritičaru,Miodragu Petroviću, to je ona u srpskom narodu opjevana Kosovka Djevojka op. E. A.)ćerku kneza Lazara. Na četrdeset i nešto više godina potom, g. 1435., na sultanskom dvoru, opet nepoturčenu, nalazimo i drugu našu princezu, Maru, ćerku despota Đorđa Brankovića. Uz njih je na dvoru sultanskom bilo dosta Srba, dvorana i dvorkinja, bilo je sveštenika i kaluđera i druge svite, sve sinovi i kćeri našega naroda i hrišćanske veroispovesti. Ako je beleška Petra Bragadina iz godine 1566. tačna, prva zakonita žena sultana Sulejmana (1520.-157 6 .), majka njegova prvorođena sina Mustafe, bila je iz Crne Gore, a druga žena Sulejmanova bila je Ruskinja(poljska jevrejka Aleksandra Lisovska, na istoku poznata kao Rokselana, oteta u Ukrajini dok je još bila mala i poklonjena turskom dvoru- op. E. A.). Poturčene ili ne, i ove su dve sultanije imale jak uticaj na izmirenje dve vere u državi.”(2)

Geni su se izmiješali

U ljudskoj povijesti, na toj nepreglednoj traci po kojoj vječno šetaju historija i historijska događanja, na traci na kojoj se čovjek stalno povija,dovija, uspravlja i pada, u burnim vremenima kada su moćnici željeli biti još moćniji i vojnim penetracijama na neke šire zemaljske predjele još jači i silniji, očitovao se kolektivni identitet raznih populusa. Drugi manje moćni a željni da budu moćni isto kao i oni prvi, svjesno su se utapali u tuđe i drugačije identitete, istinski ili lažno, e da bi, kao krunska Božija bića, bili blizu carske krune i trona i tako dokazali da se ljudi ne mrze kada nešto već imaju (npr. zajednički dušek) već zato što im nešto nedostaje kao vrlo pohlepnim bićima. Srbima je u genima da kontinuirano ekskluzivno vladaju, a tronom su, bilo kakvim, žestoko opsjednuti. Njih nevladanje nad širokim ljudskim masama naprosto ubija. Sjećajući se Kosova polja i poraza od Turaka, to je za njih nepregledno suzopolje, jer nikome kao Srbinu vlast tako nije prirasla za srce. Odvajkada u svim ratnim sukobima dolazilo je do miješanja naroda i sklapanja prijateljstava ženidbenim vezama. Geni su se izmiješali. Više nema niti jednog gena a da nije ”zapahnut” nekim drugim, pa zašto je u cilju današnjim Srbima da kriju davnu reprodukciju ljudske vrste i da se odriču starog prijateljstva i drevne hemije sa Turcima? Zašto ponavljanje izraza poturčavanje kada je bolje kazati prihvat islama? Za izričaj ”biti Turčin” uveliko je kriva i nekadašnja turska vlast i administracija, ( Od kada si Turčin? Od kalu bela!), mada administrativnog i masovnog uvođenja u islam nije nikad bilo u Turaka. Princeze Olivera i Mara i mnoge druge osobe na sultanovom dvoru govore sasvim jasno o veoma uspješnoj tursko-srpskoj hemiji. Međutim, izričaj o poturčavanju kao vidu konvertiranja iz vjere u vjeru ostao je u svijesti ili podsvijesti kod mnogih naroda koji su se željeli riješiti turskog uticaja i vladanja. Današnji Bošnjaci trpe te velike previde turskih velikaša. Očito, da bi se sultan svemoćno osjećao u nacionalnom smislu ( a svaki rat pravi naciju većom i daje protagonisti priliku za mahnito kofrčenje), on kao da je kazao: Devlet i din – to sam ja! Iz tih razloga mi Bošnjaci za Srbe važimo kao Turci, mada bi se toga trebali već jednom okaniti zbog njihove vlastite stare hemije, dobrovoljne razmjene gena i nekog već drevnog zajedničkog kurajbera. Uz to, ni po bilo kojoj vjeri nije lijepo kidati rodbinske veze!

Na jednom internet forumu, na kojemu surfači dadoše svoje stavove u povodu posjete Srbiji Abdulaha Gula, izvjesni Slobodan iz Beča, oglasio se porukom: ”Hoćemo da budemo Evropljani sa Amerima i braćom Rusima, ali ne bez naših predaka. Familija je familija!” Poslije ove poruke uhvatilo me razmišljanje o napadima na nedavno date izjave ministra vanjskih poslova Turske, Ahmeta Davutoglua, od strane nekih beogradskih čipova u BiH ( Dodik, Radmanović, Kuzmanović), i to samo zato što je A. D. ustvrdio da je Balkan još odavno bio jedinstven prostor kojeg prožimaju neke zajedničke karakteristike i duhovna ustrojstva i time, po čipovima Beogradskog dvora, na kom sjedi Boris Tadić, kobajagi, nagovijestio obnovu Osmanlijske imperije. Kada je isti turski ministar samo nekoliko dana kasnije, u Zagrebu i Beogradu, kazao da bi narodi Balkana i Turci trebali biti ono što stvarno i jesu: vjekovna svojta u kulturi, ekonomiji, umjetnosti i mentalitetu, svi čipovi Borisa Tadića su ostali zaliveni i bez daljnjeg trabunjanja sa političkih govornica o turskoj opasnosti. Nisu iskoordinirali neke detalje. Zaboravili da je Turska među Srbima bila model ponašanja. Ni ja, niti bilo koji Bošnjak, nismo slikali Miloša Obrenovića sa turbanom na glavi ( u ulici Kneza Miloša u BG). Nijedan Bošnjak nije pravio spomenik Vuku Karadžiću sa fesom na glavi usred Beograda. Valjda im je sada iz neke oblasti njihovog organizma stiglo u glavu da ispod sjajne historijske površine trebaju već jednom otkriti ono što se odavno trebalo znati.

I definitivno, po liniji reprodukcije ljudske vrste i samog ranga geneze i rodoslovlja na ovim balkanskim prostorima, dragovoljno sam primoran da hajem Srbe, haman, koliko i Turke.